Prije izbora u Zagrebu postojalo je među mislećim svijetom ovakvo vjerovanje: Tomislav Tomašević će pobijediti, i to prilično uvjerljivo, ali će koalicija koja ga prati mnogo lošije proći. I onda se dogodilo da Tomašević doista i pobijedi, još malo uvjerljivije nego što su ankete predviđale, dok je koalicija Možemo! i SDP-a osvojila samo 3,9 posto manje glasova od njega. Za njega je glasalo 135.545 građana, a za njih 121.999, dakle 13.500 manje. Pritom, ako znamo da je koaliciju Dalije Orešković zaokružio 7151 građanin, ili 2,55 onih koji su izašli na izbore, a Dalija se nije kandidirala za gradonačelnicu, i ako tome još pribrojimo svjetonazorski srodne glasače Radničke fronte i Hoćemo pravedno, koji uz svoje liste također nisu imali gradonačelničkog kandidata, ukupno dolazimo do 10.000 glasača. Među njima se, možda, našao poneko tko je prezreo glasanje za gradonačenika, te je poništio listić i nije nikoga zaokružio. Ili je, recimo, glasao za Mariju Selak Raspudić, zasigurno jedinog Tomaševićeva protukandidata koji je, ako već ne politički, onda kulturno i civilizacijski bliska glasačima ovih lista, dok su svi ostali sigurno glasali za Tomislava Tomaševića. Kako se broj nevažećih glasačkih listića, kao ni broj onih koji su pristupili glasanju, skoro i ne razlikuje s obzirom na to je li se glasalo za Gradsku skupštinu ili za gradonačelnika, ne može biti riječi o tome da su ljudi glasali za jedno, a nisu glasali za drugo. Kada se brojevi Dalije Orešković i još dviju lista pribroje glasovima koalicije Možemo! i SDP (skoro) se dođe do broja glasova za Tomislava Tomaševića.
Zašto o ovome govorimo? Zato da bismo naglasili jednu važnu činjenicu: Tomašević glasove nije dobio na osobnu popularnost, prisutnost u medijima, zvjezdani pop status, karizmu maloga velikog vođe, drskost, šarm, rječitost i mangupluk, tojest onako kako glasove u uvjetima kilave demokracije, slabih medija i nepostojeće javnosti dobivaju narodni vođe u rasponu od Mire Bulja do Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića. Posve suprotno očekivanju da će on pobijediti, a da će mu koalicija mnogo lošije proći, Tomašević je dobio upravo onako i onoliko kako i koliko su dobili oni koji iza njega – ili ispred njega? – stoje. Ovo bi kao fenomen moglo biti zanimljivo.
S jedne strane, to izravnavanje podrške čovjeku i njegovoj političkog platformi samo dodatno potvrđuje da je možemašima i Tomaševiću na izborima itekako pomogao rusko-bjeloruski predizborni teror Plenkovićevog državnog odvjetnika Turudića, kao i angažiranje kontroverznih poduzetnika i prvaka mafijaškog podzemlja u HDZ-ovoj kampanji. S druge strane, ovakav rezultat potvrdio je da Možemo! doista uspijeva funkcionirati na ponešto drukčiji način od ostatka scene. Umjesto da na čelu imaju stranačkog patrijarha ili matrijarha (jer i toga je, premda rjeđe, u nas bilo), koji u medijima igra ulogu glavne pop-zvijezde, oni doista funkcioniraju kao skupina pojedinaca, relativno samozatajnih i međusobno ravnopravnih. Zvijezdama ih mogu učiniti samo mafija, Turudićev teror i angažman režimskih medija. Ali i tada, popularnost se s jednog lica širi na sva ostala.
Pobijedivši u prvom krugu gradonačelničkih izbora i osvojivši većinu u Skupštini grada, Tomislav Tomašević rekao je da je prvi mandat protekao u vraćanju dugova i spašavanju grada od bankrota, a da će ovaj mandat biti razvojni. Premda takvo obećanje ne zvuči spektakularno, nema u njemu materijala za velike naslove i za urnebes na društvenim mrežama, možda je to doista ono u što su građani spremni povjerovati. Ili da krenemo od sebe: većinu vremena u protekle četiri godine bjesnio sam na gradsku vlast. Zbog odvoza smeća, zbog klijentelističkog postupanja u kulturi i dijeljenja nagrada Grada Zagreba svojim aktivistima ili simpatizerima, zbog katastrofe u parkiranju, koju su izazvali u Zapruđu i u nekim drugim dijelovima Novog Zagreba… Ali ništa od toga nije bilo usporedivo ni s gradskom vlašću koja im je prethodila, a još i manje s načinom na koji iste stvari funkcioniraju tamo gdje njima ravnaju hadezeove državne vlasti. Recimo, kilava možemaška politika u kulturi, kao i prelijevanje političkih simpatija i afiniteta na ono što bi se trebalo ticati estetskih kriterija i kulturnih ili književnih kanona, kamilica su pri usporedbi s HDZ-ovom kulturnom politikom i pratećim joj zatiranjem svih estetskih kriterija i kanona. Ili, posve otvoreno govoreći: možemaši će potrčati da Nagradu grada Zagreba dodijele svojoj Ivani Bodrožić, dok će HDZ Miru Gavrana proizvesti u kulturnog svemoćnika i faktotuma. Ali razlika između Ivane Bodrožić i Mire Gavrana je, oprostite, ogromna ili totalna. I to razlika o kojoj bi trebalo biti riječi: estetska i književna.
S vremenom, stvari su se s odvozom smeća popravile. Valjda će netko na kraju primijetiti i da s parkingom nešto nije u redu, a možda će i još poneka kvartovska kulturna institucijica profunkcionirati poput Ribnjaka pod upravom Pavlice Bajsić. I to će me, u mojoj komunalnoj svakodnevici, činiti relativno zadovoljnim. Grad je najciviliziraniji i najdovršeniji oblik ljudske zajednice, u kojem svi zadržavamo svoje pojedinačne interese i potrebe. Za razliku od države, koja nas utapa u kolektiv. To i čini razliku između komunalnih i državnih izbora.
Naravno, jedno je zajedničko svim našim izborima: mi uvijek glasamo da ne bude gore! A u Zagrebu to gore bi, s mog gledišta, bila izgradnja “Beograda na vodi”, koju Možemo! i Tomašević nastoje spriječiti Generalnim urbanističkim planom. Osim što bi to dovelo do uništenja i deurbanizacije Novog Zagreba i što bi život onih siromašnijih na više načina učinilo nepodnošljivim, taj “Beograd na vodi”, koji bi gradili najžešći Tomaševićevi protimbenici i neprijatelji, koji mu svako malo ostavljaju konjsku glavu na postelji – a konje, uz Turudićevu asistenciju, dekapitiraju po hipodromu! – zauvijek bi uništio vizuru Zagreba. Rasporena bi bila sama utroba grada i započelo bi njegovo finalno uništavanje, besmislenom, skupom i deurbaniziranom izgradnjom.
To je ono što izluđuje mene i, možda, manji broj krajnje zainteresiranih i upućenih građana. Ali nije to pravi razlog zašto su koalicija Možemo! i SDP-a, skupa s Tomislavom Tomaševićem, stekli ovako velike postotke glasova. Pravi razlog je u dosad nezabilježenoj brutalnosti s kojom se njihovi politički protivnici, sve uz pomoć državnih vlasti i institucija, obračunavaju s njima. Da je suditi po onom što je na svakom koraku vidljivo, po onom što se moglo vidjeti i pročitati na najfrekventnijim platformama društvenih mreža ili u najprominentnijim nacionalnim glasilima, da je po onom što se javlja kao duh trga i ulice, Tomaševićeva koalicija skupa s njim mogla je dobiti između 4 i 6 posto glasova i tako glavačke odletjeti ne u opoziciju, nego u anonimnost i zaborav.
Evo jednog vrlo markantnog primjera: duže od godine dana po širem centru grada i po njegovim vanjskim obodima ispisuju se grafiti protiv Možemo! i Tomislava Tomaševića. Toliko ih je, na desetine, možda već i koja stotina njih, a svi su stilski, tematski i sadržajno slični. S jednog su portala potražili grafologa da vještači, i on je utvrdio da su svi pisani istom rukom. U početku komunalne su vlasti grafite brisale, u skladu sa svojom inače veoma dobrom i korisnom politikom uklanjanja uvreda i prijetnji sa zagrebačkih zidova, ali su na kraju odustali. Morali su, jer je toga bilo previše. Tko god se u životu bavio ispisivanjem grafita, taj zna da je to subverzija za koju treba i vremena, i opreza. I nemoguće je da isti čovjek u godini dana ispiše tolike grafite po Zagrebu, a da ga nitko ne vidi, ne privede ili ne legitimira. Na nadzornim kamerama postoje snimljeni sati i sati dokaznog materijala protiv nepoznatog počinitelja, pa bi ga i najinertnija policija odavno identificirala, privela itd. Osim policije koja nastupa kao koproducent njegovih uličnih djela.
Nekoliko dana prije izbora većina izbornih plakata Tomislava Tomaševića na najfrekventnijim novozagrebačkim raskrižjima, kao i oni u središtu grada, bila je nakićena uvredljivim ili prijetećim komentarima. Sudeći po rukopisu, počinitelja je bilo više. Pritom, Tomaševićevih je plakata bilo barem trostruko manje nego Mislava Hermana i HDZ-a, ali nijedan Hermanov plakat nije nagrđen. Ili barem ja takav nisam vidio. Kada bi to bio pokazatelj raspoloženja građana i popularnosti pojedinih sudionika na izborima, pobijedio bi Mislav Herman. Ili barem Marija Selak Raspudić.
Ovako, to pokazuje da su u predizbornom i izbornom procesu, bilo kao producenti sadržaja ili kao njihovi zaštitnici i koproducenti, sudjelovali oni kojima to u demokratskim društvima nije dopušteno. Podrivali su Tomaševića i njegovu koaliciju, a da prethodno nisu do kraja podrovali demokraciju. To je razlog što su i oni, i njihovi kandidati, izgubili izbore u Zagrebu.
