Hrvatska puno demokratskije bira svoju pjesmu predstavnicu na Eurosongu negoli zastupnike u nositelju svoje zakonodavne vlasti. Iako se i na hrvatskim parlamentarnim izborima i na Dori, kao izboru hrvatske pjesme za Pjesmu Eurovizije, koristi preferencijsko glasovanje, ono je znatno učinkovitije na Dori u organizaciji Hrvatske radiotelevizije. HRT pritom koristi model koji se posljednjih godina etablirao na samom Eurosongu, a to je kombinacija glasovanja stručnih ocjenjivačkih sudova i glasovanja publike koja prati natjecanje. Oba segmenta nose podjednak broj bodova, ali u konačnici odlučuje publika jer u slučaju jednakog broja bodova za dvije ili više pjesama prednost ima izbor gledatelja. Usto, bodovi se na Pjesmi Eurovizije od samog početka natjecanja dodjeljuju temeljem Bordina pravila kao oblika preferencijskog glasovanja nazvanog prema francuskome matematičaru Jean-Charlesu de Bordi (1733-1799). U različitim izvedenicama riječ je o postupku vrednovanja u kojem prvi izbor dobiva najveći broj bodova, a svaki sljedeći određeni broj bodova, odnosno glasova manje. Tijekom godina Eurosong je mijenjao ukupan broj bodova na raspolaganju, a poznati eurovizijski douze points prvi put dodijeljeni su na natjecanju u Stockholmu 1975., nakon što je Švedskoj organizaciju osigurala skupina ABBA pobjedom godinu ranije hitom 'Waterloo'.
Analizirajući rad aktualnoga, desetog saziva Hrvatskog sabora, i ne samo njegov, članovi skupine Let 3, koji će ove godine slikovito predstavljati Hrvatsku na Eurosongu u Liverpoolu s pjesmom 'Mama ŠČ', dobili bi puno više preferencijskih glasova od mnogobrojnih zastupnika u hrvatskom parlamentu s obzirom na to koliko je dio potonjih aktivan u sabornici i izvan nje. S druge strane, dio je njih zahvaljujući postojećem modelu izbora u Hrvatski sabor ušao s tek nekoliko desetaka ili stotina preferencijskih glasova jer su se našli dovoljno visoko na kandidacijskim listama sastavljenima od svojih stranačkih šefova. Pritom ih potpuno nefunkcionalan oblik preferencijskog glasovanja za hrvatske parlamentarne i europske izbore štiti od bilo kakve značajnije mogućnosti utjecaja birača na konačni sastav parlamenta. Naime postojeće je preferencijsko glasovanje krajnje restriktivno, jer podrazumijeva izborni prag za pojedine kandidate na listi koji moraju dobiti najmanje desetinu glasova palih za samu listu kako bi se kvalificirali za mogućnost stjecanja mandata. Tako je na prošlim parlamentarnim izborima u srpnju 2020. samo devet zastupnica i zastupnika od njih ukupno 140 u prvih deset izbornih jedinica uspjelo dobiti dovoljan broj glasova birača kako bi 'preskočili' kolegice i kolege na višim mjestima na listi te na taj način opravdati načelo utjecaja birača na sastav lista.
Ova zakonska odredba nije, kako bi se pomislilo, usvojena u vrijeme neke od HDZ-ovih vlada, koje ionako najduže vladaju Hrvatskom pretvarajući zemlju u stranački zavod za zapošljavanje, nego u vrijeme druge SDP-ove koalicije na vlasti, koja je rezultatski jedna od najslabijih vlada. Ovakav tip preferencijskog glasovanja istovjetnog onomu s europskih izbora prvi je put korišten na parlamentarnim izborima 2015., koje je, treba li isticati, SDP izgubio, kao što ih je izgubio i 2003. ne mijenjajući ustroj izbornih jedinica na parlamentarnim izborima koje je prethodno kritizirao, a koje je HDZ zakonski osigurao 1999. kako bi ublažio svoj pretpostavljeni izborni poraz 2000. Upravo su te čudnovate izborne jedinice sa svojim notornim kršenjem težine biračkog glasa, kako je to u svom recentnom Sažetku formulirao Ustavni sud Republike Hrvatske ukidajući referentni Zakon o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora, predmet aktualne javne rasprave i nužnosti ovogodišnje zakonske promjene. Dva su razloga, prema spomenutom Sažetku, zašto Ustavni sud, doduše kasno, traži provedbu ustavnog jamstva jednakoga biračkog prava do 1. listopada 2023. Prvi se razlog odnosi na duljinu proteka vremena tijekom kojeg Hrvatski sabor nije uopće ispunio svoju ustavnu obvezu osiguravanja jednakosti biračkog prava, a drugi se referira na niz podataka koji tijekom duljeg razdoblja, kako ističe Ustavni sud, upozoravaju na kontinuiran trend povećanja razlika u broju birača među prvih deset izbornih jedinica.
Dva desetljeća nereda
Koliko je zakonodavac ažuran, najbolje govori naziv zakona koji se ukida. Od ustavnih promjena 2000./2001. ne postoji ni Hrvatski državni sabor, već Hrvatski sabor, ni njegov Zastupnički dom, jer je hrvatski parlament već više od dva desetljeća jednodoman. Tomu treba dodati i nevjerojatan podatak da, prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021., u Hrvatskoj ima 3.177.740 punoljetnih državljana s biračkim pravom, što je, izrijekom navodi Ustavni sud, za 496.925 manje od broja birača, tj. punoljetnih državljana s prebivalištem iz Registra birača. Ovakav nered i – nerad državne administracije ozbiljno ugrožava više vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, ponajprije jednakost, poštivanje prava čovjeka, vladavinu prava te demokratski višestranački sustav. Postojeće izborne jedinice za parlamentarne izbore već su 'iskrivile' rezultate izbora jer je u nekima od njih znatno manji broj birača izabrao isti broj zastupnika kao u izbornim jedinicama s većim brojem birača te tako 'honorirao' izborne pobjednike, konkretno HDZ na posljednjim izborima za Hrvatski sabor 2020. No sve je to provedeno prema postojećim pravilima koja su sada očito prešla rub održivosti. Primjerice, Ustavni sud naglašava da u poznatoj VII. izbornoj jedinici, u kojoj su pojedini dijelovi Zagreba preko Karlovca i Gorskog kotara povezani s Primorjem, biračko pravo glasa nosi 31,36 posto manju težinu u odnosu na isto pravo u IV. izbornoj jedinici. Obje su jedinice primjer manipuliranja izbornom geografijom jer je VII. izborna jedinica jedna od četiri kroz koje su 1999. zakonodavci raščetvorili (samo)upravnu cjelinu Grada Zagreba, dok je IV. izborna jedinica uvela posve novu izborno-teritorijalnu kategoriju 'sjeverne Slavonije' kako se postojeće zapadna i istočna Slavonija iz političkih razloga ne bi našle u zasebnim izbornim jedinicama.
Iako se čini da se odustalo od ideje da se nejednakost težine glasa anulira povećanjem broja zastupničkih mandata u deprivilegiranim izbornim jedinicama, trebalo bi zapravo smanjiti ukupan broj zastupnika u Hrvatskom saboru. Prema Ustavu Republike Hrvatske, Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika. Trenutačno ih je 151, ali kako je Hrvatska, nažalost, od 2001. do danas ostala bez oko 13 posto stanovništva, nema nikakvog razloga da se broj zastupničkih mandata održava na gornjoj ustavnoj granici, već bi u prvih osporenih deset izbornih jedinica umjesto 140 zastupnika trebalo birati njih dvadesetak manje. I to bi trebala biti prva značajnija reforma jer smanjenje sadašnjega nepotrebnog i neučinkovitog broja zastupnika ne bi ni na koji način ugrozio kakvoću rada u hrvatskom predstavničkom tijelu. Naprotiv, ono bi bilo manje, ekonomičnije i funkcionalnije. Međutim koliko je aktualnih zastupnika spremno glasovati za malobrojniji Sabor? Što se tiče samih izbornih jedinica, i njihov bi broj trebalo smanjiti vodeći računa o granicama postojećih županija. To znači da bi manji broj jedinica imao veći i – različit broj mandata kako bi se postigla jednakost glasa. To bi u konačnici bile 'prave županije', odnosno logične jedinice regionalne samouprave, možda njih šest ili sedam, jer postojeći model od čak dvadeset županija subregionalnog karaktera i Grada Zagreba nije ništa drugo doli svojevrsna feudalizacija zemlje sa stranačkim predznakom.
Smanjenje broja saborskih zastupnika te županija i izbornih jedinica za parlamentarne izbore teško će dobiti podršku donositelja političkih odluka, ne samo u aktualnoj vlasti, nego i u oporbi, zna li se kako je SDP posljednji put vodio zemlju od 2011. do 2016. Niti je mijenjao izborne jedinice iz 1999., niti je omogućio da preferencijskim glasovanjem birači uistinu utječu na sastav parlamenta. Kada bi se ukinuo preveliki prag koji kandidati moraju prijeći na vlastitim listama te se biračima u potpunosti prepustila odluka komu će svojim preferencijskim glasovima od predloženih kandidatkinja i kandidata dati povjerenje, već bi se napravio velik korak naprijed. Za ostale korake, čini se, sada je premalo vremena i volje. Jer – neki će u Hrvatski sabor, neki u Hrvatske šume, a neki na Eurosong. Jedino u potonjem slučaju značajnije odlučuje teren.
