Hoće li institucije strogo kažnjive neoustaške raspašojke u lažnom celofanu “domoljublja” u Kninu? Neće. Nisu ni do sada. Koga se to boje premijer, ministar policije, državni odvjetnik i hrvatski suci? Skeje?
Političari te godine i tog nadnevka dođu, naslikavaju se u gro planu za medijskim mikrofonom, razvale baraž unaprijed napisane larpurlartistike za prigodnu uporabu i anatemu oponenata, maznu odgovarajuću količinu besplatnih delicija, pospreme u džep službene dnevnice, pa posjedaju u limeni luksuz s plaćenim vozačem i pod policijskim rotirkama odmagle u vidu lastina repa. Tako je i ovogodišnjega 5. kolovoza bilo u Kninu za rutinski odrađene “dostojanstvene”, “veličanstvene”, “spektakularne”… – ovisno o “poetskoj” darovitosti izvjestitelja i količini “domoljubne” patetike – proslave 31. obljetnice VRO Oluje.
Srbi imaju problem sa suočavanjem s uzrocima, a Hrvati često sa suočavanjem s posljedicama rata. Osobito s onim što se događalo tjednima i mjesecima nakon VRO Oluje. Ratovi su nečovječna stvar. Nitko iz njih ne može izaći čistih ruku i mirne savjesti.
A tako je u Kninu bilo i lani, i godinu prije, i godinu prije godine prije, i… Tako je svake godine i u Vukovaru 18. studenoga na Dan sjećanja na žrtvu Grada heroja i Škabrnje. Tako je i drugdje za važnih državnih obljetnica ili vjerskih blagdana, gdje je politički prestižno doći, izborno kurativno, protokolarno obavezno ili samo “domoljubno” i vjernički prošetati se pred tv kamerama.
Ako već nije prigoda za pročitati unaprijed napisanu larpurlartistiku tipa govorancija u Kninu – s iznimkom predsjednika Zorana Milanovića, čijem in medias res inteligentnom govoru iz glave nije ravan gotovo nitko s državnog sljemena – ne propušta se upotrijebiti znatiželjan novinarski mikrofon za poslati svoju tzv. snažnu poruku. Za kojom se nerijetko danima i tjednima diže najčešće jalova polemička prašina.
Glede&unatoč unutarnjopolitičkih kontroverza, svedenih na neprirodno zaleđene odnose u žestokom srazu egoizama i osobne nesnošljivosti predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića, što Hrvatskoj nanosi štetu i čini je smiješnim vilajetom u civiliziranom svijetu, nije moglo promaknuti javnom oku da se narodna proslava ratne pobjede i mira ekskluzivira.
“Političari i ratni dezerteri su se sramotno ogradili od naroda”, kazao je sinjski gradonačelnik, saborski zastupnik Mosta i hrvatski branitelj Miro Bulj te prosvjedno potrgao sigurnosnu traku. Jedan njegov ratni drug u vojnoj odori svoje postrojbe nije se libio kazati u tv mikrofon: “Došli smo u Knin odati počast svojim palim i nestalim suborcima, pozdraviti se sa starim prijateljima, ali tu smo u obližnjem kafiću, jer za nas nema mjesta među uzvanicima.” A tko su bili zaslužni i “zaslužni” za “slobodu koju danas uživamo” – godinama isti ljudi na godinama počasnim uzvaničkim mjestima, istodobno na političkim, državnim, vojnim, društvenim, itsl. pozicijama – zorno je pokazivala državna televizija zumirajući im lica.
Godinama su i isti medijski izvjestitelji i vojno – “znanstveni” komentatori, koji godinama zbore iste ocjene, iste (ne)skrivene žaoke poraženima i Beogradu, iste hvalospjeve ad hoc i von oben i ista negiranja bilo čega nečasnoga “s naše strane” u “obrambenom ratu u kakvom Hrvati nisu mogli počiniti ratni zločin” (svojedobno predsjednik Vrhovnog suda RH Milan Vuković). Podatak o zapaljenih više od 20.000 srpskih kuća i pokolju srpske starčadi u tzv. južnom sektoru tjednima nakon VRO Oluje su gurnuti pod tepih.
Primjerice, 26. kolovoza 1995. u zaseoku Gruborima je masakrirano šestero srpskih civila pozne dobi, a zapovjedna odgovornost Željka Sačića iz ATJ Lučko je otišla u zastaru. Nitko nije odgovarao za masakr, paljenje kuća i prikrivanje zločina protiv čovječnosti. A dogodio se u vrijeme kada je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u blizini prolazio vlakom u Knin stiskati zube/šake od sreće na kninskoj tvrđavi.
Nitko više ne spominje generala Antu Gotovinu što je i kako na sastanku sa zapovjednicima postrojbi, drugi dan po oslobođenju Knina, govorio o “kokošarenju, pljački privatne imovine i raskalašenom ponašanju naših vojnika”. Gotovina nije imao pojma o tomu kako se osloboditelji moraju ponašati – i po vojnim i po ljudskim pravilima!? Kad to spominje suprotna strana, s hrvatske se odgovara drvljem i kamenjem. Iz Knina, na margini službenog protokola, pak još jezivije.
Opet u režiji iste grupe neoustaških hosovaca pod vodstvom notornoga Marka hitlerbrčić Skeje zbog čega je saborski zastupnik i politički vođa hrvatskih Srba Milorad Pupovac dva dana kasnije sazvao izvanrednu konferenciju za novinare i prozvao glavnoga državnog odvjetnika Ivana Turudića, HDZ-ova “našeg dečka”, pitajući zašto DORH ne poduzima mjere po službenoj dužnosti protiv aktera šovinističke provokacije.
Isti je dan i vladin potpredsjednik i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved – dežurna državna vlast dok su glavni dužnosnici na ljetnom odmoru – mrtav-hladan kazao medijima kako “ne može komentirati što nije vidio ni čuo. Možemo komentirati samo ono što smo vidjeli, organizirali i proveli.” Nije prvi put i nije samo u Kninu da taj Skejo, bivši ratni zapovjednik IX. bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”, izaziva zakonom zabranjene neoustaške skandale u javnosti i da svaki put prolazi nesankcioniran.
Koga se to boje premijer Plenković, ministar policije Davor Božinović, državni odvjetnik Ivan Turudić i hrvatski suci pod, je li, HDZ-ovom kontrolom, pa tako infantilno toleriraju i najgrublje pojave u društvu i među dijelom hrvatskih branitelja kršenja Ustava i zakona javnim slavljenjem genocidnog ustaškog režima tzv. NDH!? Ustašluk nije hrvatsko domoljublje ni u primisli, pljuska je hrvatskoj časnoj povijesti i svim njezinim čovjekoljubivim građanima. Danas i mladoj hrvatskoj tzv. demokraciji.
Javnost je zgrožena i postiđena video/audio snimcima neoustaškog javnoga Skejina i raspašoja ucrnjene mu skupine, koje je Pupovac donio na presicu i prikazao novinarima. Maršira falanga ulicom – à la četnička 1991. godine u Vukovaru: “Slobo, šalji salate, bit će mesa, klat’ ćemo Hrvate” – i dere grla: “Mi, Hrvati, ne pijemo vina, samo krvi četnika ih Knina.” Slijedi: “Boj se bije, bije, ustaški se barjak vije za slobodu i za dom, hrvatski dom”, “Haj nek’ se čuje, haj nek’ se zna da je sv. Sava pederčina”, “O Hrvatska, o Hrvatska nezavisna država…”
Mlađahni tamburaši i harmonikaš – à propos, zbog toga “srpskog” instrumenta je navodno Steli Rade svojedobno zabranjen nastup u Zelini!? – u nekoj lokalnoj (kninskoj?) birtiji razvaljuju, a Skejo s čašom vina u ruci svršava u zanosu:
“Na vrh gore Trebevića, u logoru Francetića. U logoru Jure sjedi, svojoj vojsci on besjedi: ‘Oj ustaše, braćo mila, duboka je voda Drina. Drinu ćemo pregaziti, a Srbiju zapaliti’. Kad je Drinu pregazio, u nogu je ranjen bio. On ne viče ‘ajme meni’, već on kliče ‘za dom spremni!'” Jesu li Plenković, Božinović, Turudić i hrvatski suci sada spremni obraniti slovo i duh Ustava RH i zakona, čemu su prisegli preuzimanjem dužnosti i za što su više no natprosječno plaćeni!?
Na gornjem dijelu video uratka piše “5. 8. 2026.”, a snimatelj si je dao istraživačkog oduška u gro planu pa snimio pojedinačna lica raspojasanih “crnaca”, skupine po dvoje-troje, masovke s raznih strana… Dokument dušu dao organima reda i mira, institucijama, je li, koje su solidno plaćene i zakonom obavezne odrađivati svoj posao, za nepogrešivo privesti svrsi razlogu aktere protuzakonite, strogo kažnjive neoustaške raspašojke u lažnom celofanu “domoljublja”. Hoće li tako postupiti!? Neće. Zašto neće? Zato, jer neće. Nisu ni do sada.
Kad ovih dana srpska zajednica u Hrvatskoj komemorira svoje civilne žrtve i pogrome nad uglavnom svoga staračkim žiteljima neposredno po završetku Domovinskog rata u Dalmatinskom zaleđu, na Baniji, Kordunu, Lici, zapadnoj Slavoniji, etc., koji su povjerovali tzv. prvomu hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu i ostali u svojim domovima, s hrvatske se strane to doživljava provokacijom. Nikoga od predstavnika hrvatske vlasti nema na tim skupovima. Pokolja, paleži, pljačke, silovanja, itsl. srpskih civila – “nije bilo s naše strane”. I točka.
A budući da uvijek pobjednici pišu povijest, nema teorije da, npr. glavna medijska tzv. javna kuća HRT pozove komentirati događaje u VRO Oluji i Domovinskom ratu međunarodno ugledne povjesničare Hrvoja Klasića ili Tvrtka Jakovinu, a ne svaki put samo Antu Nazora.
Nije sporno i nerazložno zašto Hrvatska, s pravom, slavi u Kninu pobjedu u Domovinskom ratu, kao ni to da je VRO Oluja bila ključ teritorijalne cjelovitosti RH u njezinim međunarodno priznatim granicama, koje su iscrtali krvlju partizani. Ne ustaše i podguzni nacistima/fašistima tzv. NDH. To izrijekom piše već u Izvorišnim odredbama Ustava RH, što je avnojevska/zavnohovska činjenica koju je potvrdila Badinterova komisija. Skejo, HOS i njihovi istomišljenici, ne priznajući povijesnu istinu RH, rade u korist hrvatske državne štete.
Baš kao i službeni Beograd koji ni ove godine nije propustio pompozno osuditi VRO Oluju kao zločin etničkog čišćenja Srba i (ne)izravno prijetiti Hrvatima osvetom. Očito, u praskozorje tamošnjih izbora i usred duboke krize vlasti, komemoracija srpskim žrtvama – kojih, naravno, jest bilo, ali u kojem ratu nema žrtava i na strani agresora – režimu dođe kao ispušni ventil. No, nisu svi u Srbiji – Aleksandar Vučić. Mladac koji je potkraj Domovinskog rata grmio s govornice na okupiranoj Baniji kako “Glina nikad neće biti u ustaškoj državi”. Kad ono, kolovoza 1995….
“Iskreno govoreći”, komentirao je televiziji N1 Srbija povjesničar Milan Stojan (po pradjedu) Protić stanje suočavanja društava BiH, Hrvatske i Srbije s nasljeđem ratova 1991.-1995. godine, “Hrvati imaju što slaviti. Oni su iz svega toga izašli s ishodom koji su željeli i koji im, povijesno gledano, pripada. Prljave stvari su se događale na obje strane, to vam je rat. Nema čistih ratova, nema ratova iz partizanskih filmova. Ratovi su nečovječna stvar. Nitko iz njih ne može izaći čistih ruku i mirne savjesti. Ne može zlo drugoga biti opravdanje za zlo s naše strane. Tko je Srbe u Hrvatskoj ostavio na cjedilu nakon što ih je prethodno huškao, poticao i naoružavao, isti ovi koji su i danas na vlasti u Beogradu.”
Hrvatski pak povjesničar Hrvoje Klasić tvrdi da u Srbiji neće biti promjena u tretmanu rata u bivšoj Jugoslaviji, jer joj je na čelu Vučić, koji bi se trebao najprije suočiti s vlastitom prošlošću. “Ako pitate dominanstno stanovništvo i političke elite u Hrvatskoj, postoji konsenzus o VRO Oluji – radi se o oslobodilačkoj operaciji kojom je Hrvatska došla u granice predviđene članstvom u UN-u. Mnogi su bili iznenađeni, pa i ‘razočarani’ brzinom vojne operacije, jer su očekivali veliku borbu, a naša vojska je ušla u poluprazan Knin
No, postoje stvari o kojima još nismo postigli konsenzus, koje su nažalost tabu teme. U Srbiji pak i Republici Srpskoj u BiH se čuje dijametralno suprotna priča. Tu vjerojatno nikad neće postojati konsenzus, ali to je već druga tema. Kad je riječ o suočavanju s prošlošću, pogledate li ljude poput mene koji kritički govore o prošlosti bez obzira na nacionalni predznak zločina, heroja i žrtava, čut ćete dovoljno tih ljudi u medijskom prostotu, ali u Srbiji i Republici Srpskoj toga nema.
Tamo je isti narativ od od 1986., već je 40 godina identičan. Srbi i Srbija su uvijek žrtva, ni za što nikad nisu krivi, cijeli svijet se urotio protiv njih, jer je na čelu čovjek koji je tri mjeseca prije VRO Oluje držao govor u Glini da Glina nikad neće biti hrvatska. U Srbiji je na vlasti još dosta ljudi Slobodana Miloševića, poput Ivice Dačića. Srbi imaju problem sa suočavanjem s uzrocima, a Hrvati često sa suočavanjem s posljedicama rata. Osobito s onim što se događalo tjednima i mjesecima nakon VRO Oluje.
Posredstvom kamera smo, ali i iz sudskih spisa svjedočili kako su deseci tisuća srpskih kuća spaljene da im se onemogući povratak, više od 1000 civila je ubijeno, najviše starica. To se nije smjelo dogoditi. S tim se treba suočiti, jer su to zločini za koje gotovo nitko nije odgovarao. Oni koji šute o tim zločinima, narušavaju dignitet
Domovinskog rata jer je VRO Oluja bila oslobodilačka operacija.”
Nezgodna je stvar ta savjest, je li, najviše se grebu dokazati kako je imaju i kako im je svetinja upravo oni – koji je nemaju. Rat je izdajnički lakmus.
