Hrvatska tragikomedija s Agrokorom se nastavlja. Godinama smo slušali nekoliko stvari – kako je Todorić „dobar tajkun“ jer bar „zapošljava ljude“, kako je dobro da je najveća korporacija ipak u „hrvatskim rukama“ i kako se, uostalom, država nema što miješati u privatne korporacije i tržište (izuzev što se ne istražuju tajkunski prvi milijuni, što im se progledava kroz prste u različitim aferama i provlačenju između zakona i što se obilato koriste državnim subvencijama i zajmovima po povlaštenim uvjetima).
Ako već to nismo znali prije, stvari su sada postale puno jasnije. Pokazalo se da Todorić i nije baš tako „dobar tajkun“ – em što nije nikoga zaposlio, nego što je preuzeo na lijepe oči već postojeće poznate firme (Unikonzum, Tisak, Belje, Ledo itd.) i na grbači se rada njihovih radnica i radnika obogatio, pokazalo se da je svojim lošim odlukama korporaciju doveo u propast, same te radnike i radnice pred mogućnost da ostanu bez posla, a velik dio ekonomije u nelikvidnost i pred propast svojim otezanjem plaćanja dugova. Agrokor više čak nije ni u „hrvatskim rukama“, kako je to sanjao Franjo Tuđman u svojim snovima o dvjesta bogatih obitelji – sada je ondje glavna Ruska Federacija preko svoje SBER banke, a Agrokorom upravlja stanoviti Antonio Alvarez III.
Tako se simbolički ostvarila završna igra hrvatske tranzicijske tragikomedije – umjesto domaće kapitalističke elite dobivamo Putina i Antonija Alvareza. To sve pak teško pada hrvatskoj vladi – ne zato što se boje za radnice i radnike Agrokora, nego zato što se boje za interese Ivice Todorića i što će na dolazak Rusa reći njihovi briselski gospodari – koja umjesto Antonija Alvareza zagovara na čelu Agrokora provjerenog hrvatskog tranzicijskog mađioničara: Antu Ramljaka, bivši kadar ni više ni manje nego notornog Borislava Škegre i jednako notornog Radimira Čačića.
No najzanimljivija je pouka u svemu sljedeća. Naime, desetljećima već slušamo kako se država nema što miješati u ekonomiju, kako treba sve prepustiti tržištu itd. No sada odjednom, kada treba spašavati Ivicu Todorića i njegovu „sistemsku kompaniju“, to više ne vrijedi. Kada treba spašavati krupni kapital – odjednom intervencija postaje sasvim poželjna. Odjednom oni koji su godinama govorili protiv bilo kakvih državnih intervencija – npr. ministrica Martina Dalić, čiji muž uživa u 100.000 kn bruto plaće u Ini, i Zdravko Marić, ministar kojeg je u vladu izravno postavio sam Ivica Todorić – tvrde kako je baš to pravo rješenje.
Osim što je još jedan put raskrinkano sve licemjerje neoliberalnih političkih elita (sada je slučajno u glavnoj ulozi HDZ, no isto bi bilo i da je na vlasti SDP) – koje zastupaju socijalizam za bogate ali kapitalizam za siromašne – tu se na djelu pokazuje i nešto drugo. Dakle, očito je da država, kada postoji politička volja, može intervenirati. Može smjenjivati uprave privatnih (!) korporacija, može preuzimati kontrolu nad njima, može otpisivati dugove… Godinama su nam govorili da je to nemoguće, a sada iz prve ruke vidimo da ipak jest!
A kad je to već moguće, nije li onda moguće zamisliti da u nekim drugim političkim okolnostima i odnosima i nekakva drugačija vlada – vlada koja bi radila u interesu (radne) većine društva a ne političko-ekonomske elite – mogla intervenirati? Ali intervenirati ne u interesu jednog tajkuna i njegove korporacije, koja je godinama financirala političke elite koje ga sada očajnički i uzaludno pokušavaju spasiti, nego u interesu cijeloga društva i radnica i radnika te korporacije.
Naravno da bi mogla – ali za to je potrebno stvoriti drugačiji politički pokret i drugačije društvo, u kojem neće više biti mjesta za sadašnje izlizale političke elite i njihovu korumpiranu klijentelističku mašineriju. Prilika za početak izgradnje takve nove političke opcije pruža nam se već na lokalnim izborima.
Recimo ne Todoriću! Recimo ne državi koja radi u interesu kapitala! Recimo da društvu koje se brine o svima, a ne samo o političko-ekonomskoj eliti!
Podržite Radničku frontu i Novu ljevicu na lokalnim izborima, podržite glas naroda umjesto trbuhozboraca interesa kapitala i političke oligarhije – naša borba tek počinje!
radiogornjigrad
Ako već to nismo znali prije, stvari su sada postale puno jasnije. Pokazalo se da Todorić i nije baš tako „dobar tajkun“ – em što nije nikoga zaposlio, nego što je preuzeo na lijepe oči već postojeće poznate firme (Unikonzum, Tisak, Belje, Ledo itd.) i na grbači se rada njihovih radnica i radnika obogatio, pokazalo se da je svojim lošim odlukama korporaciju doveo u propast, same te radnike i radnice pred mogućnost da ostanu bez posla, a velik dio ekonomije u nelikvidnost i pred propast svojim otezanjem plaćanja dugova. Agrokor više čak nije ni u „hrvatskim rukama“, kako je to sanjao Franjo Tuđman u svojim snovima o dvjesta bogatih obitelji – sada je ondje glavna Ruska Federacija preko svoje SBER banke, a Agrokorom upravlja stanoviti Antonio Alvarez III.
Tako se simbolički ostvarila završna igra hrvatske tranzicijske tragikomedije – umjesto domaće kapitalističke elite dobivamo Putina i Antonija Alvareza. To sve pak teško pada hrvatskoj vladi – ne zato što se boje za radnice i radnike Agrokora, nego zato što se boje za interese Ivice Todorića i što će na dolazak Rusa reći njihovi briselski gospodari – koja umjesto Antonija Alvareza zagovara na čelu Agrokora provjerenog hrvatskog tranzicijskog mađioničara: Antu Ramljaka, bivši kadar ni više ni manje nego notornog Borislava Škegre i jednako notornog Radimira Čačića.
No najzanimljivija je pouka u svemu sljedeća. Naime, desetljećima već slušamo kako se država nema što miješati u ekonomiju, kako treba sve prepustiti tržištu itd. No sada odjednom, kada treba spašavati Ivicu Todorića i njegovu „sistemsku kompaniju“, to više ne vrijedi. Kada treba spašavati krupni kapital – odjednom intervencija postaje sasvim poželjna. Odjednom oni koji su godinama govorili protiv bilo kakvih državnih intervencija – npr. ministrica Martina Dalić, čiji muž uživa u 100.000 kn bruto plaće u Ini, i Zdravko Marić, ministar kojeg je u vladu izravno postavio sam Ivica Todorić – tvrde kako je baš to pravo rješenje.
Osim što je još jedan put raskrinkano sve licemjerje neoliberalnih političkih elita (sada je slučajno u glavnoj ulozi HDZ, no isto bi bilo i da je na vlasti SDP) – koje zastupaju socijalizam za bogate ali kapitalizam za siromašne – tu se na djelu pokazuje i nešto drugo. Dakle, očito je da država, kada postoji politička volja, može intervenirati. Može smjenjivati uprave privatnih (!) korporacija, može preuzimati kontrolu nad njima, može otpisivati dugove… Godinama su nam govorili da je to nemoguće, a sada iz prve ruke vidimo da ipak jest!
A kad je to već moguće, nije li onda moguće zamisliti da u nekim drugim političkim okolnostima i odnosima i nekakva drugačija vlada – vlada koja bi radila u interesu (radne) većine društva a ne političko-ekonomske elite – mogla intervenirati? Ali intervenirati ne u interesu jednog tajkuna i njegove korporacije, koja je godinama financirala političke elite koje ga sada očajnički i uzaludno pokušavaju spasiti, nego u interesu cijeloga društva i radnica i radnika te korporacije.
Naravno da bi mogla – ali za to je potrebno stvoriti drugačiji politički pokret i drugačije društvo, u kojem neće više biti mjesta za sadašnje izlizale političke elite i njihovu korumpiranu klijentelističku mašineriju. Prilika za početak izgradnje takve nove političke opcije pruža nam se već na lokalnim izborima.
Recimo ne Todoriću! Recimo ne državi koja radi u interesu kapitala! Recimo da društvu koje se brine o svima, a ne samo o političko-ekonomskoj eliti!
Podržite Radničku frontu i Novu ljevicu na lokalnim izborima, podržite glas naroda umjesto trbuhozboraca interesa kapitala i političke oligarhije – naša borba tek počinje!
radiogornjigrad
