Ubrzani razvoj generativne umjetne inteligencije oživio je javnu raspravu o univerzalnom temeljnom dohotku, ali i otvorio prostor za različite teorije zavjere.
U javnom se prostoru posljednjih par godina sve češće mogu pronaći predviđanja o rastućoj krizi koju na tržište rada donosi ubrzani razvoj alata generativne umjetne inteligencije. Iako krajnji razmjeri ovog procesa ostaju otvoreno pitanje, analitičari Goldman Sachsa zaključuju da bi nove tehnologije već sad mogle zamijeniti oko 300 milijuna postojećih radnih mjesta na globalnoj razini. U prilog takvim predviđanjima ide i činjenica da je u Britaniji u prvom dijelu 2025. zabilježeno 31 % manje natječaja za posao u odnosu na isti period 2022., što se velikim dijelom pripisuje upravo umjetnoj inteligenciji.
U tom kontekstu posebno su ugrožene jednostavnije djelatnosti u okviru tzv. white collar sektora – poput analize podataka, korisničke podrške, digitalnog marketinga i copywritinga. Kako nove tehnologije počinju – barem po pitanju brzine, ako već ne i kvalitete proizvoda – konkurirati čovjeku u dosad neupitno i isključivo ljudskoj domeni – raznim oblicima intelektualnog rada – poslodavci se sve više odlučuju za jeftiniju varijantu, ograničavajući ili smanjujući intenzitet zapošljavanja.
Iako IT-nobelovac Geoffrey Hinton, ali i drugi istaknuti lideri sektora, ističu kako će neki poslovi, poput onih koji se odnose na zdravstvo, ali i skrb u širem smislu, ostati pošteđeni tog procesa, također vjeruju da to neće promijeniti opću sliku. Jedno postaje jasno: ako će većina u narednom periodu, što zbog postojećih alata umjetne inteligencije, što zbog daljnjeg razvoja automatike i robotike u kombinaciji sa sve jačom umjetnom inteligencijom, zaista ostati ne samo nezaposlena, nego i nezapošljiva, svijet bi se uskoro mogao pronaći u ozbiljnom problemu.
Ta okolnost navela je mnoge na razmišljanja o mogućim rješenjima, među kojima se posebno ističe tzv. univerzalni temeljni dohodak (eng. universal basic income). Radi se, naime, o novčanoj sumi koju bi država u regularnim intervalima i bezuvjetno isplaćivala svim građanima, neovisno o njihovoj zaradi ili radnom statusu. Zanimljivo je, međutim, kako ovaj put zagovaranje takvog dohotka ne dolazi primarno od strane progresivnih političara i društvenih organizacija, nego od samih lidera u sektoru umjetne inteligencije i novih tehnologija, poput Sama Altmana i Elona Muska. Poslovni, korporativni svijet, tradicionalno nesklon takvim prijedlozima, najednom se počinje zalagati za ekonomsku mjeru koja je nekad, posebice u SAD-u, bila viđena kao eksponent socijalističke propagande ili nagrađivanje lijenosti. O čemu se radi? Krenimo od onoga što znamo, a to su dosadašnja iskustva.
UTD u praksi
Iako je, kako ističe Britannica, univerzalni temeljni dohodak (u daljnjem tekstu UTD) zasad uglavnom na teorijskoj razini i nema povijesnih primjera cjelovite implementacije, provedeni su neki pilot-projekti unutar kojih su manje grupe ljudi u populaciji (obično su to ciljano bile osobe s niskim prihodima) primale određenu svotu neki kraći period, te su se potom evidentirale razne promjene u odnosu na kontrolnu grupu s istom razinom prihoda koja nije primala taj iznos.
Jedan od najopsežnijih takvih projekata proveden je u Finskoj tijekom 2017. i 2018. godine, gdje je nasumično odabrano 2000 inicijalno nezaposlenih osoba te im se isplaćivalo 560 eura mjesečno u obliku temeljnog dohotka umjesto dotadašnje naknade za nezaposlene u sličnom iznosu. Dakle, nije bilo nekih razlika u prihodu, ali je temeljni dohodak nasuprot naknade za nezaposlenost utjecao na niz faktora koji se odnose na dobrobit primatelja – poput razine stresa, depresije, tuge ili usamljenosti. Povrh toga, primatelji temeljnog dohotka su u odnosu na kontrolnu grupu pokazali veću razinu povjerenja u sugrađane, javne institucije, ali i vlastitu budućnost. S druge strane, glavno istraživačko pitanje odnosilo se na moguće promjene u stupnju zaposlenosti. Pretpostavka da bezuvjetan prihod smanjuje poticaj na rad nije se održala, s obzirom na to da je na kraju projektnog razdoblja više primatelja bilo zaposleno u odnosu na kontrolnu skupinu. Ipak, radilo se o stvarno maloj razlici koja nije govorila ni u prilog tome da UTD pozitivno djeluje na stopu zaposlenosti.
Sličan projekt, proveden u Njemačkoj između 2021. i 2024., donio je slične zaključke, ali i par novih spoznaja: čini se da UTD ne donosi promjene u političkim preferencijama i navikama, ali stvara određenu razinu materijalne sigurnosti koja otvara prostor za štednju, kao i veću pomoć bliskim osobama te široj zajednici. Pilot-projektom u Keniji, čiji su rezultati objavljeni krajem 2023., saznalo se da na ekonomsku dobrobit i neovisnost primatelja utječe i način isplate: oni koji su godišnji ili višegodišnji iznos novca dobili odjednom, lakše su mogli ući u veće investicije, poput prelaska na samozapošljavanje i otvaranje vlastitog obrta ili rješavanja stambenog pitanja. U Sjedinjenim Državama, projekt temeljnog dohotka za beskućnike u Denveru polučio je značajne rezultate već nakon šest mjeseci, a posebice u stupnju zaposlenosti na puno radno vrijeme, koja je u jednoj grupi primatelja narasla za preko 15 %. Uz to, smanjio se i broj noći provedenih na otvorenom ili u nesigurnim i neuvjetnim prostorima.
Shodno pozitivnim rezultatima ovih projekata, u posljednjih nekoliko godina raste zagovaranje UTD-a i kod nas, o čemu su pisali Mirela Matković za portal Radnička prava i Paul Stubbs na stranici Hrvatskog sociološkog društva. Ipak, situacija se i od te 2019. i 2020. drastično promijenila, i ono što je do prekjučer djelovalo kao utopijski projekt, zbog tektonskih tehnoloških promjena postalo je sve češća tema rasprava na društvenim mrežama i u mainstream javnom prostoru.
Narativi i teorije zavjere u digitalnom prostoru
Moment koji se u internetskim raspravama i izjavama o uvođenju UTD-a u kontekstu širenja umjetne inteligencije ističe jest relativno odsustvo manipulacija u užem smislu, poput laži ili širenja propagandističkih poruka. Ipak, komunikacijski kanali zamućeni su nizom neutemeljenih i prešućenih pretpostavki, ishitrenih zaključaka, moralne panike i teorija zavjere. Za potrebe ovog teksta koristim materijale s X-a i Reddita kao dvije po mnogočemu različite platforme. Dok se na potonjem može naći argumentirana i razrađena rasprava, što i samo sučelje stranice podržava, na X-u su korisnici uglavnom izražavali vlastite strahove i predrasude, nastojeći privući što veću pozornost.
Primjerice, jedan od uobičajenih narativa tvrdi da je stvarna namjera uvođenja UTD-a osiromašenje stanovništva kako bi postalo ovisno o državnoj pomoći, uz obavezno uvođenje digitalnih identifikacija i povezanih digitalnih valuta, čime bi se ostvarila potpuna kontrola nad svakodnevnim životom građana. Radikalniji primjeri tumače UTD ne samo kao dio šire zavjere koja vodi prema destabilizaciji i većoj kontroli, već i prema raznim apokaliptičnim scenarijima.
Ovakva shvaćanja svoju inspiraciju uvelike crpe iz ranije poznatih, klasičnih motiva teorija zavjere, kao što su potpuna kontrola, globalna zavjera ili vanzemaljci, ali se također povezuju s drugim inovacijama koje su izazvale zabrinutost oko privatnosti korisnika, kao što je CBDC (skraćeno od Central Bank Digital Currency). Takve teorije i retorički pristupi formiraju se u nedostatku sigurnosti i najčešće ukazuju na nelagodu i strah pred nepoznatim i želju da se te praznine ispune kakvim-takvim objašnjenjima i značenjem.
Ipak, teorije zavjere predstavljaju samo onaj očitiji i površniji dio prepreka otvorenoj raspravi. Češći su vrijednosni prigovori, poput uvjerenja da svaka vrsta društvene pomoći predstavlja nezasluženu povlasticu.
Pretpostavka da će UTD učiniti ljude indolentnima odbačena je u ranije opisanim istraživanjima, no to ne mijenja puno situaciju u javnom diskursu koji ostaje zarobljen u unaprijed zadanim vrijednosnim okvirima. Uostalom, zanimljivo je da ispitanici u jednom američkom istraživanju za sebe uvelike kažu da bi nastavili raditi ukoliko bi, hipotetski, počeli dobivati temeljni dohodak, a istovremeno smatraju da bi drugi Amerikanci postupili suprotno, odnosno izležavali se i ubirali državnu pinkicu.
Česta je i pretpostavka da će uvođenje UTD-a u budućnosti biti neizbježno. Iako to iz današnje perspektive postaje zamislivo, nipošto nije sasvim neupitno. Kako upozorava MIT-ov ekonomist David Autor, dosad nijedna tehnologija nije izazvala masovan gubitak poslova među visokoobrazovanima, a nije jasno hoće li generativna umjetna inteligencija biti iznimka. Povijesno gledano, potrebna su desetljeća da nove tehnologije promjene produktivnost i strukturu tržišta rada, pa je i sada teško predvidjeti konačne posljedice. Ipak, činjenica da AI obavlja zadatke koji su donedavno bili izvan dohvata automatizacije otvara prostor za destabilizaciju dijela white collar sektora, ali i za novu podjelu poslova u kojoj bi rutinske zadatke preuzimali strojevi, dok bi kreativniji i istraživački rad dobio na cijeni.
Na kraju, iako istraživanja predstavljaju vrijedan doprinos informiranosti, njihove se rezultate često uzima kao neosporiv dokaz toga da bi UTD funkcionirao. Ilustrativan je u tom smislu izbor riječi u podnaslovu Forbesovog članka: “Rezultati utemeljeni na dokazima: UTD funkcionira” (Evidence-Based Results: UBI Works). Na društvenim mrežama, pak, osobito na Redditu, češće se problematizira razlika između pilot-projekata s ograničenim brojem sudionika i ideje univerzalnog temeljnog dohotka u uvjetima masovne nezaposlenosti, a otvaraju se i pitanja njegovih monetarnih učinaka, uključujući usporedbe s inflacijom nakon pandemijskih potpora.
Narativi elite, privatni interesi i budućnost demokracije
Očito je da diljem javne sfere, čak dosta neovisno o političkom predznaku, postoje razni argumenti i manje ili više uvjerljivi dokazi zašto UTD bi ili ne bi funkcionirao u uvjetima nestašice radnih mjesta izazvane daljnjim razvojem i primjenom UI. Međutim, onkraj tih razmatranja i retoričkog prilaženja nekom od dvaju tabora, potrebno je vratiti se ishodišnom pitanju ovog teksta: zašto je za dio ekonomske elite, samu njenu inovacijsku jezgru, UTD najednom nešto zamislivo i prihvatljivo? Očit odgovor je predstojeća nestašica poslova, a kao glavni razlog uvođenja UTD-a kao rješenja plasira se mogućnost za opće (ili barem veće) blagostanje kojim će veća produktivnost nesumnjivo uroditi. Tako Elon Musk, CEO Tesle i bivši operativac u Trumpovoj administraciji, predlaže universal high income i predviđa da će se roboti i umjetna inteligencija pobrinuti za proizvodnju i usluge, a mi se možemo bezbrižno posvetiti svojim hobijima.
Vizija djeluje zaista idilično, no Muskov strukturni položaj otkriva puno više od samih izjava. Jean-Christophe Bélisle-Pipon sa Sveučilišta Simon Fraser ističe kako takvi nastupi sadrže dozu proračunatosti: retoričkim zalaganjem ili novčanim ulaganjem u univerzalni dohodak, Musk, Altman i drugi žele se unaprijed zaštititi od moguće kritike. Nekontroliran razvoj alata umjetne inteligencije može izazvati neslućene posljedice u nizu životnih domena, no činjenica da upravo oni predlažu univerzalni (temeljni ili visoki) dohodak može se iščitati kao svojevrsna trampa – zeleno svjetlo za nastavak intenzivnog razvoja i šire primjene umjetne inteligencije, uz smanjenu osnovu za društveni i institucionalni otpor.
Povrh toga, hipotetsko uvođenje UTD-a, iako bi moglo povećati ekonomsku sigurnost, nosi rizik ubrzane postojeću polarizacije – kako u ekonomskoj moći, tako i u simboličkom statusu – između elita koje upravljaju razvojem i plasmanom AI proizvoda te gotovo svih ostalih koji bi živjeli od UTD-a. Uostalom, još jedan moment često se previđa u ovoj raspravi. Iako se za UTD najčešće vjeruje da bi mogao promicati političku participaciju i demokratsku kulturu, Yuval Noah Harari za Bloomberg opisuje naličje takve situacije. Naime, ako većina građana izgubi posao i prestane doprinositi proračunu, odnosno postane pasivni faktor u ekonomiji, to bi se moglo odraziti na njihov status i pregovaračku poziciju u političkoj sferi. Nekoć smo znali da smo eksploatirani, no što kad postanemo beskorisni? Odgovor na to pitanje samo je jedna od stvari u Pandorinoj kutiji naše umjetno inteligentne civilizacije.
