Nije to baš naročito odjeknulo u našoj javnosti – valjda uslijed povijesnog zasićenja vijestima iz Haga – ali tamošnji Međunarodni kazneni sud (ICC) drznuo se prije nekoliko tjedana zauzeti poziciju glavnog svjetskog procjenitelja ratnih zločina, tj. krivnje vezane uz takva nedjela. On tu ulogu, doduše, već ima po svom osnivaču, Ujedinjenim narodima, s ukupno 124 države-potpisnice sporazuma o njegovu djelovanju. No jedno je to, a drugo činjenica da svi na ovome svijetu jako dobro znamo da ta zadaća ustvari pripada Sjedinjenim Američkim Državama, sve dok one benevolentno ne prepuste neki predmet ICC-u, jer njihove vlasti same kažu tako, a nitko drugi ne može učiniti ništa da bi to opovrgnuo.
Stoga je slobodarska Amerika prije nekoliko dana odlučila dati Haškom sudu malko po prstima, ili je to namjerio makar Zastupnički dom Kongresa SAD-a, izglasavši otvaranje procedure za usvajanje zakona o sankcijama za službenike međunarodnog tribunala. Dok traje razmjerna neizvjesnost na putu takvog prijedloga zakona do Senata, obratimo pažnju na poneki detalj u ovom slučaju, ali i generalno u stanju kakvo danas karakterizira institucije prava na globalnom planu.
Haški se sud zamjerio Amerikancima zbog, naravno, optužnice podignute kontra izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i ministra obrane Joava Galanta, a uz njih su za zločine u novijoj fazi ratovanja između Izraela i Palestine optužena i trojica visokih funkcionera Hamasa. Jedini drugi razlog da Amerika tako reagira, mogla je biti optužnica protiv njezinih vlastitih političara i vojnika, umjesto onih njezina glavnog saveznika, a tako je i bilo kad je onomad SAD bila dospjela na tapetu zbog svog djelovanja po Afganistanu. Bidenova je vlada povukla tu odluku iz Trumpova mandata, ali očito nije trebalo dugo čekati na novi prijedlog za sankcije u koje se ubraja povlačenje američke vize, te slične neugodnosti.
Netanjahu i Galant dali su ovom prilikom izjave koje se drže moralne i moralističke perspektive, ističući da se pobrkalo žrtvu i agresora, premda su državnički reprezentanti te žrtve do guše uvaljeni u višedecenijski pothvat okupacije, kolonizacije, aparthejda i državnog terora. Aranžman je danas dopunjen genocidom nad Palestincima u Gazi, pa svejedno nitko u Americi nije prihvatio nikakvu inicijativu o npr. sankcijama nad Netanjahuom i Galantom, naprotiv.
Nitko u Americi nije prihvatio nikakvu inicijativu o npr. sankcijama nad Netanjahuom i Galantom (FOTO: HINA/EPA/Mohammed Saber)
Još neposredniji motiv za progon haških službenika, međutim, Amerikanci zacijelo nalaze u vlastitom pozicioniranju iznad međunarodnog pravnog sustava, o čemu je rječito posvjedočio jedan republikanski zastupnik, da ne bi bilo suvišne zabune. Preciznije, riječ je o republikanskom predsjedavatelju Zastupničkog doma Mikeu Johnsonu: „ICC mora biti kažnjen za ovu akciju. Ne možemo odobriti da to ostane na snazi. Ako bi se ICC-u dopustilo da to napravi, i da progoni vođe zemalja s čijim se postupcima ne slaže, zašto ne bi tako progonili i Ameriku?“ Pitanje je retoričko, jer ni sam Johnson ne zna zašto ne bi bilo tako, ako bi Međunarodni sud djelovao po svojoj struci, UN-ovu sporazumu i međunarodnom pravu.
Uostalom, SAD nije aktualni potpisnik tog sporazuma – bili su ispočetka, ali su odmah povukli potpis – kao ni Izrael, te nekoliko većih zemalja koje ne žele da im svijet sudi, ili barem ne dok u njemu većinsku političku prevagu drži Amerika. Očekivano, tu su Rusija i Kina, te još neke države, mada samo jedna od njih otvoreno propagira vlastiti status iznad svih ostalih. Glasovita je u pogledu izdvojenosti Sjedinjenih Država, recimo, izjava nekadašnje predsjedničke kandidatkinje Demokratske stranke Hillary Clinton. Ona je svojedobno ustanovila da Amerika ne bi trebala biti podložna nadleštvu ICC-a zbog toga što je njezina uloga u svijetu naprosto jedinstvena, s obzirom na sve akcije koje ona poduzima, kao jedina prisutna sila na svim kontinentima, a s najsvjetlijim civilizacijskim idealima na umu, dabome. Nema veze to što je svoju prisutnost na tim kontinentima u golemoj mjeri nametnula političkom i vojnom silom, niti je koga osobito briga za validnost ostatka ponuđene argumentacije, sve dok je to silništvo realno održivo. Nitko ne ulazi ozbiljno u raspravu oko teza kao što su one da ICC-ov sustav nije kompatibilan s američkim pravosuđem, jer nema suđenja s porotom, niti ubrzanih postupaka ili mogućnosti jamčevine.
Dovoljno je ponavljati, ovim ili onim riječima, da je Amerika u biti korifej suvremene demokracije, te da ICC po prirodi međunarodnih političkih prilika nije dorastao tom procesnom nivou, nego isključivo rješavanju kriznih momenata koji se tiču manje naprednih zemalja. SAD je stoga bio najzdušniji zagovornik haških sudova koji su po ad hoc modelu prethodili ICC-u, osnovanom tek u ovom stoljeću, a mi se ovdje živo sjećamo te prethodnice, tribunala za zločine na području nekadašnje SFR Jugoslavije i, potom, na području Ruande.
Ne samo da se sjećamo, nego smo u tom kontekstu baš izmislili relativizaciju suštine prava i prije nego što su Amerikanci imali priliku za to, osim što su već dugo djelovali po tim principima na, kako je ono rekla Clinton, svim kontinentima. Posegnuli smo tako za svim mogućim izvrtanjima teza oko relacije agresor-žrtva, i Haški sud godinama iz dana u dan optuživali da je pristran, nastrojen uvijek protiv onih koji se u datom trenu o tome izjašnjavaju. Da smo mu imali mogućnost uvesti sankcije, ne bi od tog sudišta ostalo ni cigle na cigli da mu jednog dana sude još i Amerikanci, ali mi smo u tom smislu ionako bili i ostali provincijski igrači.
Da smo mu imali mogućnost uvesti sankcije, ne bi od tog sudišta ostalo ni cigle na cigli (SCREENSHOT: YouTube)
Ovi pak s druge strane Atlantika, naši partneri u NATO-u koji također za uvjet članstva nema uvažavanje ICC-a, neupitni su svjetski tužitelj i sudac ili, dakle, onaj poslovični kadija. Nisu u mogućnosti svoju pravdu krojiti jedino na teritoriju Kine i Rusije i još poneke zemlje, ali marljivo poduzimaju sve da i to riješe. Njihov strateški partner, Izrael pod upravom niza neocionističkih vlada, ustrajan je u podršci toj vrsti svjetskog poretka, pa se s kraja prošle godine – otkako traje uništavanje Gaze i njezinih stanovnika – u svakoj zgodi upinje izvrijeđati vodstvo Ujedinjenih naroda.
I bilo bi lijepo kad bi se moglo poželjeti da im se to obije o glavu na najgori mogući način, ali državne vlasti i dalje ne treba brkati s općim narodom koji trpi njihov zulum, pri čemu ne bi bilo teško dokazati da je i američka demokracija, kamoli izraelska, samo propagandna kulisa za hegemonijski opstanak elita. Sve posljedice njihove brutalnosti redovno pored življa napadnutih zemalja podnose i podčinjeni slojevi vlastitog im stanovništva, te politički aktivisti koji tome pružaju otpor. Da je u našim državama bilo otpora kakav u Izraelu među Židovima postoji ne tek od jučer, nipošto tek od početka genocida u Gazi, nesumnjivo bi i posljedice ovdašnjih ratova bile nešto manje strašne.
No vanjskopolitička i vojna mašinerija Izraela je toliko superiorna svemu onome što smo gledali i vidimo ovdje, da ta usporedba postaje bespredmetna. Uvijek je tako: pritisak modernog imperijalizma je najizrazitiji, logično, tamo gdje je kapital najjači, u samoj njegovoj centrali, pa zato Amerika i Engleska nikad nisu postale zemlje proleterske, a s njima ni Izrael, bez obzira što su nekoć imali povijesno najjače ljevičarske pokrete. Zajedno s Njemačkom, Francuskom, Italijom i drugim razvijenim industrijskim silama te organiziranim radničkim pokretima, one su u međuvremenu neutralizirale unutarnji otpor i orijentirale se više na vanjski, dok svojoj unedogled rastućoj srednjoj klasi osiguravaju utješan viši standard.
Mi smo ostali na periferiji, da škripimo zubima uslijed ogorčenosti ili preživanja, i da samo eventualno damo podršku nekoj većoj sirotinji u njezinu udesu, namjesto da joj se izrugujemo. Da ih podržimo s duhom i srcem, recimo, kao što je prije par desetljeća učinio Marko Brecelj u Kopru. Ponetko još pamti taj slučaj; stari je panker sa svojim drugovima upoznao par dokonih američkih marinaca u šetnji lukom, odveo ih na piće, a onda su ih odjednom samo obavijestili da su – uhapšeni. Naizgledno oduzimanje slobode bilo je izvedeno bez oružja ili prijetnje, što mora da je djelovalo prilično zastrašujuće za dotične Amerikance, pa su se oni zatim malo i preznojavali, ne pokušavajući niti dati petama vjetra, ali su njihovi nadređeni uz pomoć lokalnih vlasti riješili tu pseudotalačku krizu veoma brzo. No veoma sporo tekla je nakon toga sanacija uspješnog političkog efekta Breceljeva poteza, čisto da se vidi da nekakvog prostora za otpor uvijek ima, čak i kad se čini da nam preostaje samo počastiti nasilnika.
