Ostanak Netanyahua na vlasti bio bi, na dugi rok, ravan porazu Izraela. Baš kao što bi perpetuiranje sadašnjeg stanja na hrvatskoj političkoj sceni značilo poraz Hrvatske. No imenovanjem mandatara izraelski karusel iznenađenja vrtoglavo se zavrtio, a hrvatski još miruje
Od drugih parlamentarnih izbora u Izraelu u rasponu od pet mjeseci mnogo se toga očekivalo: da konačni ishod izbora neće potvrditi prve projekcije rezultata na osnovi izlaznih anketa, da će Netanyahuov Likud biti jači od oporbenog Plavo-bijelog saveza umirovljenog generala Bennyja Gantza, da će stranka otpadnika od Likuda, bivšeg ministra obrane Avigdora Liebermana, biti king maker, odnosno da će o tome kome će se ona prikloniti ovisiti tko će formirati vladu. Ništa se od toga nije dogodilo. Konačni su rezultati potvrdili predviđanja, Gantzov Plavo-bijeli savez osvojio je više mjesta u parlamentu od Netanyahuova Likuda, a Lieberman je, doduše poslije nekoliko dana (mada to vjerojatno nije njegova posljednja riječ), izjavio kako predsjedniku Rivlinu neće preporučiti kao premijera ni Netanyahua ni Gantza.
Dogodilo se međutim nešto što niti je tko očekivao, niti predviđao. Savez stranaka tzv. izraelskih Arapa, Palestinaca koji kao lojalni građani žive i rade u Izraelu, Ujedinjena arapska lista, postao je po broju osvojenih mandata treća politička snaga u Izraelu. A ti su izraelski Arapi, s izuzetkom trojice izabranih novih članova Knesseta, predložili predsjedniku Rivlinu Bennyja Gantza kao mandatara za sastavljanje nove vlade. Mada u njihovoj koaliciji stranaka ima onih koji ne zaboravljaju da je Gantz bio načelnik Generalštaba u vrijeme žestokih udara na Gazu prije nekoliko godina, othrvali su se u većini tim povijesnim sjećanjima, opredjeljujući se za to da grade budućnost, ne hraneći se podjelama i prošlošću, niti djelujući iz pozicije zarobljenika prošlosti. I još nešto, izuzetno važno – željeli su, i to su otvoreno rekli, okončati eru Benjamina Netanyahua na izraelskoj političkoj sceni. Palestinci iz Izraela do sada su samo jednom, godine 1992., odlučili podržati jednog izraelskog političara – Židova. Tada su, na početku danas gotovo već zaboravljenog (dobrim dijelom upravo zahvaljujući Netanyahuu) mirovnog procesa između Izraela i Palestinaca, podržali Jichaka Rabina. Možda je samo koincidencija: i Rabin je bio umirovljeni general, i on je odigrao ključnu ulogu u odlučujućim izraelsko-arapskim vojnim konfrontacijama, ali je na političkoj sceni postao šampion mira (što će ga u konačnici stajati glave jer je pao kao žrtva atentata izraelskog vjerskog fanatika). Uspjeh Ujedinjene arapske liste, čak i samo njezino stvaranje, ma kako to na prvi pogled paradoksalno zvučalo, djelo je – Benjamina Netanyahua. Cijelu predizbornu kampanju zasnivao je na poticanju straha (iz kojega nužno izvire mržnja) prema unutarnjim (‘izraelski Arapi’) i vanjskim neprijateljima (Arapi uopće i, naravno, Iran), na državotvornosti (cionistička vlada) i na obećanju ostvarivanja koncepta ‘velikog Izraela’ (najava aneksije zapadne obale Jordana). To je naprosto moralo mobilizirati Arape – izraelske građane, ali i mnoge Izraelce – Židove kojima je preko glave konfrontiranja s Arapima, koji žele mir i to na osnovi realizacije plana dviju država, Izraela i Palestine, i koji znaju da koncept ‘velikog Izraela’ nužno znači produbljivanje i zaoštravanje bliskoistočne krize.
Mada je sve upućivalo na Gantza kao mandatara, predsjednik Rivlin je, u gotovo očajničkom pokušaju ostvarivanja jedinstva pod svaku cijenu, mandat dao Netanyahuu. Što znači da Gantz nije nasjeo na prijedlog dosadašnjeg premijera o formiranju vlade nacionalnog jedinstva, jer bi ona podrazumijevala, upravo zbog Netanyahua i njegovih saveznika, odustajanje od nekih Gantzovih ključnih predizbornih obećanja. Dosadašnji premijer koji ima sada 28 dana da dokaže mogućnost da stvori vladu, igra i dalje na kartu koalicije s Gantzom, prebacujući ne baš suptilno unaprijed na njega odgovornost ako ne uspije, a portretirajući sebe, trenutnog pobjednika, mada je gubitnik, kao jamca odnosa s Amerikom i ostvarivanja Trumpovog mirovnog plana koji je, objektivno, mrtav. O scenarijima što se otvaraju u slučaju njegovog vjerojatnog neuspjeha, prerano je spekulirati. Pogotovo ako se zna da ‘izraelski Arapi’ žele Gantza, dok Lieberman bez kojega se – prema svemu sudeći - neće moći, ne želi s njima – ‘neprijateljima’.
Izraelski izbori, pod pretpostavkom da će označiti bilo kraj Netanyahuove ere bilo promjene u politici do kojih bi moralo doći ako Plavo-bijeli savez participira u vlasti, nisu važni samo za Izrael. Pogotovo imaju li se u vidu odjek bliskoistočne krize na cijeli svijet, aktualno zaoštravanje s Iranom te interakcija izraelske i američke politike, uz dodatni element uloge ‘izraelskih Arapa’, ma kakva ona bila (podrška vlasti ili vodeća uloga u oporbi). Možda bi se u uvjetima estradizirane, a nerijetko i ridikulizirane hrvatske političke scene moglo učiniti da nije tako. No upravo za Hrvatsku postoji jedan element izraelskih izbora i svega što se u vezi s njima događa koji bi mogao (kondicional je nužan kako zbog zaluđenosti tako i zbog otupljenosti hrvatskog biračkog tijela) biti važan i zanimljiv, pa i poučan.
Ma kako stvari s dodjelom mandata završile, činjenica je da su vrata za Netanyahuov odlazak s političke scene (a možda i u zatvor zbog optužbi za korupciju, od čega se pokušava spasiti premijerskim imunitetom) otvorili politički predstavnici često demonizirane i proskribirane manjine, uz podršku onih predstavnika većine koji žele da pobjednik parlamentarnih izbora bude Izrael koji će budućnost graditi bez vraćanja u prošlost. O čemu govori i podatak da je izlaznost na proteklim izborima bila veća od one na izborima u travnju ove godine. Minirati takav scenarij mogli bi oni kojima je, najjednostavnije rečeno, nacija važnija od države, kojima je bilo koji Židov bolji od bilo kakvoga Palestinca – Arapina. Prenesimo sada taj model na hrvatske prilike i na ne tako daleku budućnost i dobivamo sljedeću sliku: pripadnici srpske manjine (ali i drugih manjina) i svi oni Hrvati koji shvaćaju koliko je retrogradno i štetno, čak pogubno, za budućnost njihove zemlje i njihova života u miru i sigurnosti nasjedati na retoriku ‘krvi i tla’, kao i na jeftine političke laži na čijoj se podlozi besramno rehabilitira ustaška NDH, neće – ma koliko da ih ne mogu oduševiti kandidati koji im se nude – apstinirati od izbora, nego će masovno izaći na biračka mjesta. I dati povjerenje onome (na predsjedničkim izborima), odnosno onima (na parlamentarnim izborima iduće godine) koji jamče, i bez lupanja šakom o stol, da će dogovaranje i sporazumijevanje pretpostaviti konfrontaciji, da će budućnost graditi gledajući prema naprijed, a ne vraćajući se u prošlost, da će otvorenost i tolerantnost u svim područjima pretpostaviti ksenofobiji i isključivosti, bilo nacionalnoj, bilo vjerskoj. Takav razvoj mogli bi onemogućiti sada vladajući kojima bi, u borbi za ostanak na vlasti, savez s bilo kojom strankom hrvatskoga predznaka (naglašavamo, bilo kojom) bio prihvatljiviji od svakoga, nazovimo ga tako, hrvatsko-srpskog saveza u borbi za bolju, istinski evropsku Hrvatsku.
Promjene u Izraelu žele oni kojima je više stalo do pobjede Izraela nego ove ili one stranke. Ostanak Netanyahua na vlasti (mada ni u vladi nacionalnog jedinstva to nije apsolutno sigurno) bio bi, na dugi rok, ravan porazu Izraela. Baš kao što bi perpetuiranje sadašnjeg stanja na hrvatskoj političkoj sceni značilo poraz Hrvatske. Imenovanjem mandatara izraelski karusel iznenađenja vrtoglavo se zavrtio; hrvatski još miruje. Još.
portalnovosti
Od drugih parlamentarnih izbora u Izraelu u rasponu od pet mjeseci mnogo se toga očekivalo: da konačni ishod izbora neće potvrditi prve projekcije rezultata na osnovi izlaznih anketa, da će Netanyahuov Likud biti jači od oporbenog Plavo-bijelog saveza umirovljenog generala Bennyja Gantza, da će stranka otpadnika od Likuda, bivšeg ministra obrane Avigdora Liebermana, biti king maker, odnosno da će o tome kome će se ona prikloniti ovisiti tko će formirati vladu. Ništa se od toga nije dogodilo. Konačni su rezultati potvrdili predviđanja, Gantzov Plavo-bijeli savez osvojio je više mjesta u parlamentu od Netanyahuova Likuda, a Lieberman je, doduše poslije nekoliko dana (mada to vjerojatno nije njegova posljednja riječ), izjavio kako predsjedniku Rivlinu neće preporučiti kao premijera ni Netanyahua ni Gantza.
Dogodilo se međutim nešto što niti je tko očekivao, niti predviđao. Savez stranaka tzv. izraelskih Arapa, Palestinaca koji kao lojalni građani žive i rade u Izraelu, Ujedinjena arapska lista, postao je po broju osvojenih mandata treća politička snaga u Izraelu. A ti su izraelski Arapi, s izuzetkom trojice izabranih novih članova Knesseta, predložili predsjedniku Rivlinu Bennyja Gantza kao mandatara za sastavljanje nove vlade. Mada u njihovoj koaliciji stranaka ima onih koji ne zaboravljaju da je Gantz bio načelnik Generalštaba u vrijeme žestokih udara na Gazu prije nekoliko godina, othrvali su se u većini tim povijesnim sjećanjima, opredjeljujući se za to da grade budućnost, ne hraneći se podjelama i prošlošću, niti djelujući iz pozicije zarobljenika prošlosti. I još nešto, izuzetno važno – željeli su, i to su otvoreno rekli, okončati eru Benjamina Netanyahua na izraelskoj političkoj sceni. Palestinci iz Izraela do sada su samo jednom, godine 1992., odlučili podržati jednog izraelskog političara – Židova. Tada su, na početku danas gotovo već zaboravljenog (dobrim dijelom upravo zahvaljujući Netanyahuu) mirovnog procesa između Izraela i Palestinaca, podržali Jichaka Rabina. Možda je samo koincidencija: i Rabin je bio umirovljeni general, i on je odigrao ključnu ulogu u odlučujućim izraelsko-arapskim vojnim konfrontacijama, ali je na političkoj sceni postao šampion mira (što će ga u konačnici stajati glave jer je pao kao žrtva atentata izraelskog vjerskog fanatika). Uspjeh Ujedinjene arapske liste, čak i samo njezino stvaranje, ma kako to na prvi pogled paradoksalno zvučalo, djelo je – Benjamina Netanyahua. Cijelu predizbornu kampanju zasnivao je na poticanju straha (iz kojega nužno izvire mržnja) prema unutarnjim (‘izraelski Arapi’) i vanjskim neprijateljima (Arapi uopće i, naravno, Iran), na državotvornosti (cionistička vlada) i na obećanju ostvarivanja koncepta ‘velikog Izraela’ (najava aneksije zapadne obale Jordana). To je naprosto moralo mobilizirati Arape – izraelske građane, ali i mnoge Izraelce – Židove kojima je preko glave konfrontiranja s Arapima, koji žele mir i to na osnovi realizacije plana dviju država, Izraela i Palestine, i koji znaju da koncept ‘velikog Izraela’ nužno znači produbljivanje i zaoštravanje bliskoistočne krize.
Mada je sve upućivalo na Gantza kao mandatara, predsjednik Rivlin je, u gotovo očajničkom pokušaju ostvarivanja jedinstva pod svaku cijenu, mandat dao Netanyahuu. Što znači da Gantz nije nasjeo na prijedlog dosadašnjeg premijera o formiranju vlade nacionalnog jedinstva, jer bi ona podrazumijevala, upravo zbog Netanyahua i njegovih saveznika, odustajanje od nekih Gantzovih ključnih predizbornih obećanja. Dosadašnji premijer koji ima sada 28 dana da dokaže mogućnost da stvori vladu, igra i dalje na kartu koalicije s Gantzom, prebacujući ne baš suptilno unaprijed na njega odgovornost ako ne uspije, a portretirajući sebe, trenutnog pobjednika, mada je gubitnik, kao jamca odnosa s Amerikom i ostvarivanja Trumpovog mirovnog plana koji je, objektivno, mrtav. O scenarijima što se otvaraju u slučaju njegovog vjerojatnog neuspjeha, prerano je spekulirati. Pogotovo ako se zna da ‘izraelski Arapi’ žele Gantza, dok Lieberman bez kojega se – prema svemu sudeći - neće moći, ne želi s njima – ‘neprijateljima’.
Izraelski izbori, pod pretpostavkom da će označiti bilo kraj Netanyahuove ere bilo promjene u politici do kojih bi moralo doći ako Plavo-bijeli savez participira u vlasti, nisu važni samo za Izrael. Pogotovo imaju li se u vidu odjek bliskoistočne krize na cijeli svijet, aktualno zaoštravanje s Iranom te interakcija izraelske i američke politike, uz dodatni element uloge ‘izraelskih Arapa’, ma kakva ona bila (podrška vlasti ili vodeća uloga u oporbi). Možda bi se u uvjetima estradizirane, a nerijetko i ridikulizirane hrvatske političke scene moglo učiniti da nije tako. No upravo za Hrvatsku postoji jedan element izraelskih izbora i svega što se u vezi s njima događa koji bi mogao (kondicional je nužan kako zbog zaluđenosti tako i zbog otupljenosti hrvatskog biračkog tijela) biti važan i zanimljiv, pa i poučan.
Ma kako stvari s dodjelom mandata završile, činjenica je da su vrata za Netanyahuov odlazak s političke scene (a možda i u zatvor zbog optužbi za korupciju, od čega se pokušava spasiti premijerskim imunitetom) otvorili politički predstavnici često demonizirane i proskribirane manjine, uz podršku onih predstavnika većine koji žele da pobjednik parlamentarnih izbora bude Izrael koji će budućnost graditi bez vraćanja u prošlost. O čemu govori i podatak da je izlaznost na proteklim izborima bila veća od one na izborima u travnju ove godine. Minirati takav scenarij mogli bi oni kojima je, najjednostavnije rečeno, nacija važnija od države, kojima je bilo koji Židov bolji od bilo kakvoga Palestinca – Arapina. Prenesimo sada taj model na hrvatske prilike i na ne tako daleku budućnost i dobivamo sljedeću sliku: pripadnici srpske manjine (ali i drugih manjina) i svi oni Hrvati koji shvaćaju koliko je retrogradno i štetno, čak pogubno, za budućnost njihove zemlje i njihova života u miru i sigurnosti nasjedati na retoriku ‘krvi i tla’, kao i na jeftine političke laži na čijoj se podlozi besramno rehabilitira ustaška NDH, neće – ma koliko da ih ne mogu oduševiti kandidati koji im se nude – apstinirati od izbora, nego će masovno izaći na biračka mjesta. I dati povjerenje onome (na predsjedničkim izborima), odnosno onima (na parlamentarnim izborima iduće godine) koji jamče, i bez lupanja šakom o stol, da će dogovaranje i sporazumijevanje pretpostaviti konfrontaciji, da će budućnost graditi gledajući prema naprijed, a ne vraćajući se u prošlost, da će otvorenost i tolerantnost u svim područjima pretpostaviti ksenofobiji i isključivosti, bilo nacionalnoj, bilo vjerskoj. Takav razvoj mogli bi onemogućiti sada vladajući kojima bi, u borbi za ostanak na vlasti, savez s bilo kojom strankom hrvatskoga predznaka (naglašavamo, bilo kojom) bio prihvatljiviji od svakoga, nazovimo ga tako, hrvatsko-srpskog saveza u borbi za bolju, istinski evropsku Hrvatsku.
Promjene u Izraelu žele oni kojima je više stalo do pobjede Izraela nego ove ili one stranke. Ostanak Netanyahua na vlasti (mada ni u vladi nacionalnog jedinstva to nije apsolutno sigurno) bio bi, na dugi rok, ravan porazu Izraela. Baš kao što bi perpetuiranje sadašnjeg stanja na hrvatskoj političkoj sceni značilo poraz Hrvatske. Imenovanjem mandatara izraelski karusel iznenađenja vrtoglavo se zavrtio; hrvatski još miruje. Još.
portalnovosti
