Bilo je više nego dobrih razloga da Josip Leko pusti Zorana Milanovića da dovrši svoj izvještaj o stanju nacije, pogotovo nakon vukovarskog jurišanja na ćirilicu, čemu se ovaj odvažno suprotstavio. Usto, taj je juriš otkrio i neke nove akcente u srbofobiji hrvatskih nacionalista. Stjecajem okolnosti, samo dan prije nego što je premijer Zoran Milanović podnio Saboru izvještaj o stanju nacije, u novinama se pojavio izvještaj o stanju hrvatskog nacionalizma. To su ona uobičajena istraživanja u kojima se periodično mjeri tzv. etnička distanca većinskog naroda prema nacionalnim manjinama i prema strancima, koja u novije vrijeme raste i u multinacionalno i multikulturalno osviještenim zemlja. A kako Hrvatska u takve ne spada, raste, razumije se, ta distanca i kod nas, istinabog s jednim malam odmakom koji registrira i ovo istraživanje što ga je provela agencija Target, a prezentirao Centar za mirovne studije.
Odmak je u tome što hrvatski građani sada u značajnijem prosjeku deklarativno odbacuju ksenofobiju, pa ih blizu polovice prihvaća i načela multikulturalnog društva i zaštite nacionalnih manjina. Ali to je ono za što se narodski kaže "i na plotu piše p..., pa nije", i govori o, istina, dobrodošloj (pozdravlja je i spomenuti Centar), ali ipak samo kamuflažnoj toleranciji nacionalno drukčijih. Kako je i toga sve više u svijetu, uključujući neke od najstarijih evropskih demokracija, kod nas se uvriježilo da političari više i ne tretiraju nacionalizam i ksenofobiju kao poseban problem. To kao nije više tema. Nije se toga ozbiljnije dotakao u spomenutom izvještaju ni Milanović, što je, istina, sramota za koju su krivlji HDZ-ovi zastupnici, koji su ga baš kada je zaustio o tome nešto reći prekinuli protestirajući da prekoračuje dogovorenu satnicu.
Uglavnom, zahvaljujući proceduralnom cjepidlačenju, koje nacionalistička desnica inače mrzi skoro koliko i nesunarodnjake, bio je spriječen da o ovome progovori jedan od sasvim rijetkih političara danas u Hrvatskoj koji je promptno reagirao na otvorene ispade srbofobije (Ruža Tomašić). Pa ušao i u otvoreni "kulturni rat" s respektabilnim protivnicima koji su mu dorasli snagom i utjecajem (Crkva, antićirilićni stožeraši iz Vukovara). Ovo ne znači da je i Milanović osvijestio koliko treba pitanje međunacionalne ravnopravnosti, jer bi to u krajnjoj liniji tražilo da se redefinira odnos prema hrvatskom domovinskom ratu. Prvenstveno u smislu da on nije bio samo oslobodilački (za Hrvate), što je danas općeprihvaćeni kanon, nego i progoniteljski, ili barem dijelom progoniteljski (za Srbe). A za to nema snage ni Milanović ni itko drugi u današnjoj hrvatskoj politici.
Ne znači da je Milanović posve osvijestio pitanje međunacionalne ravnopravnosti, jer bi to u krajnjoj liniji tražilo da se redefinira odnos prema hrvatskom domovinskom ratu. (foto: M. Habljak, Dalje.com)
Ipak, čovjek je rekao - prije nego što su ga u zaustavili HDZ-ovci, a asistirao im predsjednik Sabora Josip Leko (što je u oba slučaja znak krajnje političke nedoraslosti) - nešto za naše prilike važno. To je da pitanje nacionalnih manjina nije ništa manje važno od ekonomskih tema, bez obzira što sadašnja kriza izbacuje ovo drugo kao prioritet, ali to nikada ne smije ići dotle da se zaboravi prvo. A baš je tako. Spomenuto istraživanje govori da ispod kore formalnog prihvaćanja multikulturalnosti još bubri živo tkivo nepodnošenja nacionalno i vjerski drukčijih, i to najviše prema Romima (44 posto). To je valjda najjadniji oblik ksenofobije, jer Cigani već svojom zastavom, u kojoj dominira veliki kotač, javno obznanjuju nadrkanim nacionalnim većinama da se nigdje ne namjeravaju zadržati toliko dugo da im oduzmu državu. Uostalom, te su države često u tako jadnom stanju da im se i nema što oduzeti.
U hrvatskom slučaju ova bizarna omraženost Roma govori i o stanovitom gubljenju fokusa i o konfuziji među hrvatskim nacionalistima zbog gubitka najboljeg neprijatelja. Ali, bez brige, nisu naši nacionalisti baš toliko konfuzni kao francuski, mađarski, slovački ili češki koji nisu uspjeli naći većeg i mrskijeg neprijatelja od mahom bezazlenih lutalačkih čergaša. I dalje su tu i Srbi, koji su na listi hrvatskih mrzitelja odmah iza Cigana (38 posto). A i to vjerojatno otkriva samo dio razmjera te mržnje, jer je u svoje vrijeme (NDH) mržnja prema Židovima bila metaforički odraz mržnje prema Srbima, pa bi vjerojatno sada moglo biti tako i s Romima. U svakom slučaju, bilo je više nego dobrih razloga da se Milanovića pusti da svoj izvještaj o stanju nacije dovrši do kraja, pogotovo nakon vukovarskog jurišanja na ćirilicu, čemu se odvažno suprotstavio, a usto taj je juriš otkrio i neke nove akcente u srbofobiji hrvatskih nacionalista.
Prvi put se, naime, dogodilo da se javno izrekne stav kako su Srbi nepoželjni u Vukovaru i cijelom Podunavlju, a Ivica Vrkić, jedan od koordinatora mirne reintegracije tog dijela zemlje optužen je da je kriv što su ondje ostali. To znači da se hrvatska šovinistička desnica izlila iz korita, jer zna se da je mirnu reintegraciju Podunavlja naredio osobno Tuđman, dok se Karamarko pokazuje kao sitni žicar koji pliva na toj bujici bez ambicija da je negdje skrene, pa čak i bez elementarne ideje gdje bi je se moglo skrenuti. Dobro, jasno je da mu je cilj izazvati prijevremeni silazak s vlasti Milanovićeve koalicijske vlasti, ali ni to se ne može bez nekog plana, a ne pukim raspaljivanjem strasti koje u krajnjoj liniji razgolićuju i same nacionaliste koji iza toga stoje. Tako oni koji traže odlazak Srba iz Podunavlja to izriču kroz zahtjev da se i ondje provede Oluja, točnije "druga Oluja", čime zapravo odaju da je i vojna akcija provedena u ljeto 1995. godine imala za cilj da se Srbe otjera iz zemlje.
HDZ-ov leader pokazuje kao sitni žicar koji pliva na bujici šovinističke desnice bez ambicija da je negdje skrene. (foto: D. Lovrović, Novi list)
I to je to novo u hrvatskom nacionalizmu. Ni dosad se on nije trudio ostavljati prelijepu sliku o sebi, štoviše ima mišljenja da su hrvatski i srpski nacionalizam uveli novo pravilo propagande - predstavljati sebe ne boljim nego što jesu, nego naprotiv gorim, kako bi se izazvalo još veću mržnju protivničke strane. Ali, trebao se pojaviti Karamarko da se stvori ozračje u kojem će nacionalisti prvi put otvoreno govoriti o sebi kao zločincima, i još se ponositi time kao vrlinom vrijednom divljenja. A to znači da je hrvatski nacionalizam ušao u fazu mahnitosti, jer je izgubio vezu sa stvarnošću i još bi se moglo pomisliti da mu se sprema neko veliko zlo. Ali dok je ovakvih anketa kakva je ova Targetova, Karamarko se još ne mora bojati.
Izvor: H-alter
