Iskreno, ja ne vjerujem da postoji Vrag. Ne mogu vjerovati da postoji kao fizička pojava, crn, s rogovima, u obliku pohlepnog jarca. S velikim ustima u kojima žvače grešnike.
Ne vjerujem da se petlja u svjetovne poslove, da na gramofonskim pločama brblja neke nejasne riječi, da truje bunare i vozika se na metli.
Ne vjerujem ni to da je neka ezoterična pojava, zavodnik žena, da uživa u kupovanju duša, kvarenju omladine, da se petlja u urbanističke planove, da kvari Vladine namjere ili da utječe na sadržaj kurikularne reforme.
Kad bolje razmislim, priče u kojima se pojavljuje su užasno naivne i, nemojte se ljutiti vi koji vjerujete, zapravo idiotske.
Ne vjerujem ni u to da je neka duhovna pojava, neka mračna sila koja kvari inače dobre ljude. Koji je vrag – Vrag? Što je to?
Dokazi o njegovom postojanju su problematični. Čak ni Sveto pismo o njemu ne govori puno. Usputno i samo u naznakama, mada je u pojedinim povijesnim trenucima vjerovati u Vraga bilo izjednačeno s iskrenom vjerom. Spaljivani su njegovi navodni učenici i poklonici.
Najteža stigma je bila da si sotonist. Marx je sotonist. Glasni general u Saboru traži da se sotone prognaju iz Hrvatske. Koji je znak prepoznavanja, pod kojim znakom ih prognati?
Možda ako znaju strane jezike, no ja sada čitam oglase na notorno kršćanskoj internet stranici (Dnevno.hr) o učenju jezika u nekoliko dana (Vrag na internetu?).
Možda je danas znak tetovaža ili u crno ofarbana kosa. Možda su i plavuše vražji izum. Suprotno, tu malu prevaru skrivanja sjedina smatram šarmantnom. Da je to loše može misliti samo pritajeni erotoman.
Za razliku od ispravne vjere u dobrog Boga, kada se radi o Vragu, traži se malo dokaza. Nema tu platna iz Torina, svjedoka i učenika koji pišu svoja sjećanja, pronađenih spisa u pećinama, komadića drveta s Kristovog križa, podudaranja s rimskim povjesničarima u opisima Pilata i Herodota.
Ne snimaju se filmovi u kojima se pokazuje kao mučenik i iskupitelj, nema ceremonija okupljanja, zajedničke molitve. Crne mise su lakrdija i pretjerivanje praznovjernih primitivaca, nekrofila i drogiranih darkera, smijurija i slavlje zaluđenih.
Uostalom, zašto bi se Vrag danas bavio trovanjem bunara? Imamo vodovod. Zašto bi se bavio zavođenjem rijetkih djevica? Zašto bi izazivao bolesti, burzovni slom ili globalne katastrofe? Danas se leti rutinski i bez metle. Tumačenja su trivijalna.
Ratove ne pokreće Vrag već ljudi. Ljudi imaju destruktivne i sadističke porive, neki su dobri, ali da su mnogi zli, dokazuje se svakodnevno. Za sve te globalne, regionalne i osobne tragedije krive su nečastive sile.
Zaista, zašto se Đavla povezuje s užitkom? Tu je nešto sumnjivo: ako je užitak prirodan, zašto biti protiv užitka. Ljudi i stvore norme da bi se razlikovali od životinja. Ne smijemo jesti neku hranu, na neke blagdane postimo, na druge moramo jesti.
Neke radnje, fizički prirodne, proglašene su bludnima, zabranjene i osuđene. Zabrana preljuba i grozne kazne koje za to propisuje Sveto pismo fizički su razumljive, ali već i samu pomisao zabranjujemo kao ”nečiste misli”.
Najveća pobjeda Đavla je kad izokrene prirodu, kad nametne takva pravila koja su suprotna prirodi. On se veseli kad ono što je prirodno, recimo spolnost ljudi, proglase nenaravnim i grijehom.
Recimo, iako po prirodi ljudi nađu načina da zadovolje bludne porive, sami s nevjenčanim drugom, s tuđim drugom, Đavo trijumfira.
”Najveća đavolska snaga pojavljuje tamo gdje se bestidna požuda, prokreacija gnijezdi u grešnom tijelu, a budući da kao rezultat prirodnog grijeha nitko nije oslobođen od te poročne sile … onda smo svi prepušteni na plijen vražjim zloćama.” (L. Kolakovski: ”Razgovori s đavlom i ključ nebeski”)
Najzgodnije mi je kako se zamišljaju postupci progona Vraga. Malo svete vodice, malo čarobnih riječi i usrdna molitva.
Možda sam pod utjecajem groznih američkih filmova gdje je horor oznaka kvalitete, a ne žanra. Sve mi sliči na poganske i svakog prezira vrijedne rituale primitivnih naroda.
Sjajno dođe i pozivanje na vražje moći kad nešto krene po zlu: sruši se zgrada, nestane nakit pokojne bake, krivo ti spoje vodu na bojleru, zagori ti jelo ili riba padne kod samog ruba broda.
Ja se malo zezam, ali neki ljudi to smatraju ozbiljnim znakom.
U kasne noćne sate ljudi gledaju emisije u kojima stručnjaci na daljinu, s viskom ili bez njega, uklanjaju uroke, vražje čini i čarolije.
Stvarno je fascinantno kako se sprdamo s Vragom. Ne doživljavamo ga ozbiljno, ne smatramo ga važnim i ne smatramo ga silom. A on je tako moćan.
Vesna, dok joj čitam, ljuti se na mene i tvrdi da vraga nema izvan ljudi. On je u nama. Željnima moći i bez Vražjeg nagovaranja.
Recimo, zar je propast Agrokora djelo Vraga a ne ljudi? Ljudi su vodili tvrtku, mahnito su trošili, gradili trgovine, preuzimali imanja i kombinate, dizali kredite kao da ih ne treba vratiti, preuzimali rizik, jer nije bio njihov, pobjegli su iz republike u kraljevstvo. Kraljevstvo na ovom svijetu.
Nije u tome Vrag imao svoje prste.
I sada se Vlada trudi pokazati da nitko nije kriv, da se dogodilo – što se već dogodilo – i da nije bilo nikakve zavjere, zločinačkog udruživanja, da je važno tko je objavio mailove, a ne je li istina što u njima piše.
Zašto baš u ovom trenutku, kažu, kao da bi drugi bio bolji.
Na pola puta do tvrdnje da je sve to Vražja podvala, da su naivni povjerovali Vragu i ostali čisti.
Takvi i misle da je stvar samo u tome jesu li se oni osobno okoristili, uz rizik da ih se tada smatra naivnim i budalama. Pravo pitanje je jesu li bili na strani istine ili zla, jesu li poslužili Vragu kao šegrti, jesu li napravili grijeh nečinjenja, šutjeli i skrivali, čekali sebi zgodan trenutak. Vrag bi znao.
Todorić je, vražičak jedan, zbrisao na Zapad. Koji mu je vrag bio da se toliko zaduži, da kupi Mercator, da zakupi Smokvicu, smota i stavi pod dug Konzum, Belje i Zvijezdu? Sigurno nije redovito išao na pričest, nije imao križ na lančiću ni na zidu.
Kako u njegovoj pohlepi nismo vidjeli jasan znak, kako u strasti prema ubijanju životinja nismo prepoznali vražji znak.
I što sada? Moliti Čistu Djevicu, Josipa zaštitnika Hrvatske, zapaliti svijeću ili ići u Međugorje?
Vi mislite da se ja zezam?
Ja bih se rado šalio, ali ne mogu, zezam se smrtno ozbiljan. Nije mi do šale s Vragom. Što ja više njega poričem, to on izgleda jači.
A pitanje, vrlo nezgodno pitanje je: Ako Vraga nema, pa i nije kriv, tko onda jest kriv?
Dobro, Vraga nema, ali ovo nisu čisti poslovi.
autograf
Ne vjerujem da se petlja u svjetovne poslove, da na gramofonskim pločama brblja neke nejasne riječi, da truje bunare i vozika se na metli.
Ne vjerujem ni to da je neka ezoterična pojava, zavodnik žena, da uživa u kupovanju duša, kvarenju omladine, da se petlja u urbanističke planove, da kvari Vladine namjere ili da utječe na sadržaj kurikularne reforme.
Kad bolje razmislim, priče u kojima se pojavljuje su užasno naivne i, nemojte se ljutiti vi koji vjerujete, zapravo idiotske.
Ne vjerujem ni u to da je neka duhovna pojava, neka mračna sila koja kvari inače dobre ljude. Koji je vrag – Vrag? Što je to?
Dokazi o njegovom postojanju su problematični. Čak ni Sveto pismo o njemu ne govori puno. Usputno i samo u naznakama, mada je u pojedinim povijesnim trenucima vjerovati u Vraga bilo izjednačeno s iskrenom vjerom. Spaljivani su njegovi navodni učenici i poklonici.
Najteža stigma je bila da si sotonist. Marx je sotonist. Glasni general u Saboru traži da se sotone prognaju iz Hrvatske. Koji je znak prepoznavanja, pod kojim znakom ih prognati?
Ne snimaju se filmovi u kojima se pokazuje kao mučenik i iskupitelj, nema ceremonija okupljanja, zajedničke molitve. Crne mise su lakrdija i pretjerivanje praznovjernih primitivaca, nekrofila i drogiranih darkera, smijurija i slavlje zaluđenih
Možda ako znaju strane jezike, no ja sada čitam oglase na notorno kršćanskoj internet stranici (Dnevno.hr) o učenju jezika u nekoliko dana (Vrag na internetu?).
Možda je danas znak tetovaža ili u crno ofarbana kosa. Možda su i plavuše vražji izum. Suprotno, tu malu prevaru skrivanja sjedina smatram šarmantnom. Da je to loše može misliti samo pritajeni erotoman.
Za razliku od ispravne vjere u dobrog Boga, kada se radi o Vragu, traži se malo dokaza. Nema tu platna iz Torina, svjedoka i učenika koji pišu svoja sjećanja, pronađenih spisa u pećinama, komadića drveta s Kristovog križa, podudaranja s rimskim povjesničarima u opisima Pilata i Herodota.
Ne snimaju se filmovi u kojima se pokazuje kao mučenik i iskupitelj, nema ceremonija okupljanja, zajedničke molitve. Crne mise su lakrdija i pretjerivanje praznovjernih primitivaca, nekrofila i drogiranih darkera, smijurija i slavlje zaluđenih.
Uostalom, zašto bi se Vrag danas bavio trovanjem bunara? Imamo vodovod. Zašto bi se bavio zavođenjem rijetkih djevica? Zašto bi izazivao bolesti, burzovni slom ili globalne katastrofe? Danas se leti rutinski i bez metle. Tumačenja su trivijalna.
Ratove ne pokreće Vrag već ljudi. Ljudi imaju destruktivne i sadističke porive, neki su dobri, ali da su mnogi zli, dokazuje se svakodnevno. Za sve te globalne, regionalne i osobne tragedije krive su nečastive sile.
Zaista, zašto se Đavla povezuje s užitkom? Tu je nešto sumnjivo: ako je užitak prirodan, zašto biti protiv užitka. Ljudi i stvore norme da bi se razlikovali od životinja. Ne smijemo jesti neku hranu, na neke blagdane postimo, na druge moramo jesti.
Neke radnje, fizički prirodne, proglašene su bludnima, zabranjene i osuđene. Zabrana preljuba i grozne kazne koje za to propisuje Sveto pismo fizički su razumljive, ali već i samu pomisao zabranjujemo kao ”nečiste misli”.
Najveća pobjeda Đavla je kad izokrene prirodu, kad nametne takva pravila koja su suprotna prirodi. On se veseli kad ono što je prirodno, recimo spolnost ljudi, proglase nenaravnim i grijehom.
Recimo, iako po prirodi ljudi nađu načina da zadovolje bludne porive, sami s nevjenčanim drugom, s tuđim drugom, Đavo trijumfira.
Ratove ne pokreće Vrag već ljudi. Ljudi imaju destruktivne i sadističke porive, neki su dobri, ali da su mnogi zli, dokazuje se svakodnevno. Za sve te globalne, regionalne i osobne tragedije krive su nečastive sile
”Najveća đavolska snaga pojavljuje tamo gdje se bestidna požuda, prokreacija gnijezdi u grešnom tijelu, a budući da kao rezultat prirodnog grijeha nitko nije oslobođen od te poročne sile … onda smo svi prepušteni na plijen vražjim zloćama.” (L. Kolakovski: ”Razgovori s đavlom i ključ nebeski”)
Najzgodnije mi je kako se zamišljaju postupci progona Vraga. Malo svete vodice, malo čarobnih riječi i usrdna molitva.
Možda sam pod utjecajem groznih američkih filmova gdje je horor oznaka kvalitete, a ne žanra. Sve mi sliči na poganske i svakog prezira vrijedne rituale primitivnih naroda.
Sjajno dođe i pozivanje na vražje moći kad nešto krene po zlu: sruši se zgrada, nestane nakit pokojne bake, krivo ti spoje vodu na bojleru, zagori ti jelo ili riba padne kod samog ruba broda.
Ja se malo zezam, ali neki ljudi to smatraju ozbiljnim znakom.
U kasne noćne sate ljudi gledaju emisije u kojima stručnjaci na daljinu, s viskom ili bez njega, uklanjaju uroke, vražje čini i čarolije.
Stvarno je fascinantno kako se sprdamo s Vragom. Ne doživljavamo ga ozbiljno, ne smatramo ga važnim i ne smatramo ga silom. A on je tako moćan.
Vesna, dok joj čitam, ljuti se na mene i tvrdi da vraga nema izvan ljudi. On je u nama. Željnima moći i bez Vražjeg nagovaranja.
Recimo, zar je propast Agrokora djelo Vraga a ne ljudi? Ljudi su vodili tvrtku, mahnito su trošili, gradili trgovine, preuzimali imanja i kombinate, dizali kredite kao da ih ne treba vratiti, preuzimali rizik, jer nije bio njihov, pobjegli su iz republike u kraljevstvo. Kraljevstvo na ovom svijetu.
Nije u tome Vrag imao svoje prste.
I sada se Vlada trudi pokazati da nitko nije kriv, da se dogodilo – što se već dogodilo – i da nije bilo nikakve zavjere, zločinačkog udruživanja, da je važno tko je objavio mailove, a ne je li istina što u njima piše.
Zašto baš u ovom trenutku, kažu, kao da bi drugi bio bolji.
Na pola puta do tvrdnje da je sve to Vražja podvala, da su naivni povjerovali Vragu i ostali čisti.
Recimo, zar je propast Agrokora djelo Vraga a ne ljudi? Ljudi su vodili tvrtku, mahnito su trošili, gradili trgovine, preuzimali imanja i kombinate, dizali kredite kao da ih ne treba vratiti, preuzimali rizik, jer nije bio njihov, pobjegli su iz republike u kraljevstvo. Kraljevstvo na ovom svijetu
Takvi i misle da je stvar samo u tome jesu li se oni osobno okoristili, uz rizik da ih se tada smatra naivnim i budalama. Pravo pitanje je jesu li bili na strani istine ili zla, jesu li poslužili Vragu kao šegrti, jesu li napravili grijeh nečinjenja, šutjeli i skrivali, čekali sebi zgodan trenutak. Vrag bi znao.
Todorić je, vražičak jedan, zbrisao na Zapad. Koji mu je vrag bio da se toliko zaduži, da kupi Mercator, da zakupi Smokvicu, smota i stavi pod dug Konzum, Belje i Zvijezdu? Sigurno nije redovito išao na pričest, nije imao križ na lančiću ni na zidu.
Kako u njegovoj pohlepi nismo vidjeli jasan znak, kako u strasti prema ubijanju životinja nismo prepoznali vražji znak.
I što sada? Moliti Čistu Djevicu, Josipa zaštitnika Hrvatske, zapaliti svijeću ili ići u Međugorje?
Vi mislite da se ja zezam?
Ja bih se rado šalio, ali ne mogu, zezam se smrtno ozbiljan. Nije mi do šale s Vragom. Što ja više njega poričem, to on izgleda jači.
A pitanje, vrlo nezgodno pitanje je: Ako Vraga nema, pa i nije kriv, tko onda jest kriv?
Dobro, Vraga nema, ali ovo nisu čisti poslovi.
autograf
