Jezik je ono čime se govori i ono kako se govori. Već tridesetak godina, a možda i znatno duže, hrvatski se govori uz stanovitu nelagodu, strepnju i strah. I kroz to vrijeme hrvatski se jezik među njegovom govornicima definira kao ono što nije srpski. I to je, čini se, imperativ i osnovni razlog njegova postojanja, forma njegova bivanja. Hrvatski je, dakle, nesrpski jezik. A nesrpskim ga, uglavnom, čini likvidiranje onih riječi iz njegova rječnika koje nekom fanatičnom jezikoslovcu ili jezičnom normirantu i policajcu zvuče srpski. To su sve one riječi kojima se više služe Srbi nego Hrvati, one riječi koje su frekventnije u govorima ljudi u istočnijim dijelovima Hrvatske, one riječi koje su najmarkantnije i najprepoznatljivije u govoru Hrvata u Bosni i Hercegovini. Markantno srpske su riječi koje podrijetlo vode iz turskog, arapskog ili perzijskog, dakle orijentalizmi, bez obzira na to koliko su udomaćene u generacijskom jezičnom iskustvu dijela hrvatskih govornika. Srpske su, uz malobrojne izuzetke, riječi koje su potekle iz ruskog, pa i crkvenoslavenskog jezika. Srpski su, naravno, i svi manje frekventni sinonimi. Takve riječi zvuče sumnjivo, jer se rjeđe čuju i izgovaraju, pa onda mora da su srpske. Na kraju, srpske su sve one riječi koje njihov jezično- represivni govornik ne prepoznaje kao riječi svoga rodnog kraja, koji se, u pravilu, nalazi negdje u bližoj okolici Zagreba, ili u dijelovima primorja (nikako u cijeloj Dalmaciji). Ako jezični represivac nije iz okolice Zagreba, nego je, na primjer, Hercegovac ili Bosanac, kao što represivno- domoljubni Hrvati često i jesu upravo iz Bosne i Hercegovine, tada su riječi hrvatskog jezika isključivo one riječi koje on zamišlja, čuje ili doživljava kao riječi iz Zagreba i njegove okolice. Ono što je njegovo govorno iskustvo, ili njegov materinji i prvi jezik, on će potisnuti u psovku i u strogu privatnost. To za njega nije hrvatski jezik.
Zakon o hrvatskom jeziku, onakav kakvim su ga zamislili i kane ga provesti Gavran, Plenković, Obuljen-Koržinek i Fuchs, za cilj ima da hrvatskoj jezičnoj nelagodi stvori formu, da je na neki način legalizira. Ideja o takvom zakonu, onakva kakva je potekla iz Gavranove glave i raširila se po inim glavama, zapravo je slična onom zakonu o legalizaciji bespravno sagrađenih kuća. U oba slučaja traži se i pronalazi način da se onome što je iracionalno i nenormalno pronađe racionalna forma. Nije cilj osloboditi hrvatskog govornika od njegove nelagode, niti mu tiho sugerirati da je upravo njegova nelagoda najopasnija po jezik kojim on govori, kao što nije cilj ni obustaviti samu ideju o bespravnoj gradnji.
Za sve koji su dosad predstavljali ili branili prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku karakteristično je da se njime ne služe na način koji će impresionirati njihova sugovornika ili barem slušatelja, a u Gavranovom slučaju i čitatelja. Njihov rječnik vrlo je oskudan i sužen. Rečenice im ostaju nedovršene. Naglasci su im nepravilni. Ono kako oni govore, a u Gavranovom slučaju i pišu, naprosto nije ono kako bi neki govornik hrvatskog jezika poželio da govori. Naravno da je to problem. Predstavljači prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku onim što govore i kako govore predstavljaju i sam hrvatski jezik. A s njim i sve razlike koji svjedoče za, ali i koji svjedoče protiv takvog zakona.
U razvijenim jezičnim kulturama, kakvima je hrvatski jezik uglavnom i okružen, jezično iskustvo sadržano je u djelima pisaca dotičnoga jezika. I to ne nužno samo u djelima onih najboljih, koji ponekad predstavljaju i temelj jezika, nego i u djelima svih pisaca, uključujući one suvremene. U razvijenim jezičnim kulturama, oslobođenim svake jezične nelagode, rječnici se ne sastavljaju tako što se riječima iznalazi ispravno ili neispravno podrijetlo, nego se rječnici sastavljaju tako što se prati njihovo pojavljivanje i frekvencija u književnim djelima. Osim što je to najpouzdaniji način da se ustanovi i organizira leksik jednoga jezika, to je i jedan od načina na koji se stvara kanon neke književnosti. Recimo, ako hartija nije hrvatska riječ, onda ni Janko Polić Kamov nije hrvatski pisac. Ne zato što je stranu riječ umetnuo u naslov knjige pjesama “Ištipana hartija”, koju je objavio 1907. u Zagrebu, nego zato što je tu riječ upotrijebio s punim uvjerenjem da se služi riječju svoga materinjeg jezika. A zatim možemo preći na Antuna Branka Šimića, Tina Ujevića, Miroslava Krležu…
Gavran, Plenković, Fuchs, Obuljen-Koržinek, predstavljajući prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku, nisu se pozivali na pisce ili na književna djela. Jezik je za te ljude propisana forma, poput pravila za upravljanje motornim vozilom B kategorije, na cestama i javnim površinama. To je razlog što u svoje društvo nisu uzeli nijednoga pisca – premda je to korumpirana čeljad, mnogi bi im za sitne pare dao ruke u njihovoj iracionalnoj raboti! – ali i što hrvatskome jeziku odriču sve njegove funkcije, osim one naizgled najmanje važne, identifikacijske. Nije im važno, jer oni to ne znaju ili ne razumiju, što bi se ljudi na tom jeziku ipak trebali sporazumijevati. A još im je manje važno što bi taj jezik trebao biti domovina jedne književnosti, koja bi, opet, trebala biti jedina stvarna legitimacija i potvrda njegova živog postojanja. Ali kako, kad hartija nije hrvatska riječ?
Jezik kojim govorimo jezik je kojim šutimo. Jedan od temeljnih zadataka i razloga postojanja jezikoslovne struke jest u tome da se ne stvaraju razlike između jezika kojim ljudi govore i jezika kojim ljudi šute i misle. Mrtvi jezici su umrli ne zato što je neprijateljska vojska potukla sve žive njihove govornike, nego zato što su prestali biti jezici nečije šutnje. Jezikoslovci pritom opserviraju jezik, prate njegove tokove, ponegdje mu, i ponekad, prokopavaju prečace i olakšavaju razvoj, ali jezikoslovci ne kljaštre, ne čerupaju, ne plijeve jezik kojim se bave. Ponekad oni nešto predlože, svjesni da njihovi prijedlozi možda i nisu najbolji, ili da se neće primiti u jeziku. Oni ne određuju i ne naređuju u jeziku. Tu ovlast imaju samo pjesnici, koji uvijek iznova i ispočetka stvaraju jezik. Oni su jedini jezikotvorci. Samo oni, u masi anonimnih govornika, koji nesvjesno upravljaju jezikom, mogu i smiju nešto promijeniti. Sve drugo je teror nad jezikom i sijanje straha. Ako mi kažete da se hrvatski ne kaže tačka, nego se kaže točka, vi provodite teror. U mom se hrvatskom, naime, cijeloga mog života, i koju stotinu godina prije toga, piše i govori – tačka. Pa će tako i ostati, jer nada mnom zakona nema.
Hrvatski jezik, onaj jezik kojim vi svakodnevno govorite, onaj kojim su napisani članci u ovim novinama i onaj jezik kojim je napisan ovaj novinski esej, tri su različita hrvatska jezika. Različitim ih čini njihova funkcija, jedno je govoriti, drugo je pisati, ali ih različitim čine i osobe govornika (ili osobe pisaca). Svaki govornik hrvatskog jezika posjednik jednog je nadasve dragocjenog idiolekta. Dobar jezikoslovac, kakav je nesumnjivo bio profesor Vladimir Anić ili kakav je profesor Ivo Pranjković, ima svijest o tome da svaki čovjek, koliko god bio priprost, nepismen i nenačitan, ili koliko god ne imao svijesti o jeziku, ili koliko god bio pustošen hrvatskom jezičnom nelagodom, cijeli je jedan hrvatski jezik. Ako nam je do dobrobiti i slobodnog razvoja hrvatskog jezika, učinit ćemo da se taj siroti čovjek u svom jeziku osjeća slobodnije. Oni kažu da neće biti sankcija i da neće zadirati u “jezik privatne komunikacije”, oni kažu da nikome neće ništa braniti. I ne moraju, jer je teror, sankcija i represija upisana u samu njihovu ideju o hrvatskom jeziku. Po tome se njihov hrvatski jezik razlikuje od mog hrvatskog jezika.
Hrvatski jezik ne može biti nesrpski jezik. Sve dok je hrvatski jezik percipiran, normiran, strepnjom i terorom nametan kao nesrpski jezik, hrvatska književnost nema hrvatski jezik. Hrvatska književnost može imati hrvatski jezik samo ukoliko rječnik hrvatskog jezika obuhvaća i dopušta sve one riječi, ali i sva gramatička, sintaktička, jezična rješenja kojim su se u svojim djelima služili istaknuti hrvatski pisci, pišući pritom s uvjerenjem da pišu na svom jeziku, u svom idiolektu. I da pišu na svom hrvatskom jeziku. Oni kažu da se ovaj zakon ne tiče težnje da hrvatski u svom temeljnom unutarnjem samoodređenju bude nesrpski ili protusrpski, nego da se ovim štiti hrvatska javna uporaba pred dominacijom engleskog u hrvatskom javnom općenju. Ali i engleski tu je zbog njihova pustošenja i disfunkcionalizacije hrvatskog jezika. I engleski je u hrvatskoj javnoj upotrebi dio hrvatske jezične nelagode.
A zakon, što s njim? Ja sam zakon o jeziku, o hrvatskom jeziku!
