U Veneciji, jednom od njenih gradova, umrla je u ponedjeljak 17. listopada Jagoda Buić (Split, 1930.). Tapiseristica svjetskog glasa, vrhunska umjetnica u svakom mediju kojeg se dotakla, intelektualka kakvu se rijetko sreće, voljela je život do posljednjeg daha.
I stalno na umu imala nove umjetničke planove… ”Napisala sam scenarij za operu – kratku operu, dvadesetak minuta, jer sve što je duže od toliko – dosadno je!” rekla mi je tri dana prije nego je napustila ovaj svijet.
Imala sam sreću vidjeti njezinu eruptivnu umjetničku energiju iz blizine, upoznati njenu mediteranski razbarušenu osobu specifičnog splitskog šarma, prisustvovati njenom radu u ateljeu, osjetiti snagu imaginacije u svakom trenutku dok sama postavlja svoje izložbe, bez skica i shema, iz glave, ali potpuno precizno i s vizijom.
S jednakom ljubavlju i energijom kojom je radila na svojim tapiserijama, kolažima od papira, skulpturama u željezu ili staklu, Jagoda Buić satima je mogla govoriti i o teatru. Obožavala je Shakespearea, znala je većinu tekstova napamet, bila je pobornik totalnog teatra, ali na način da ona opremi predstavu u cjelini – od režije, dramaturgije, scene, kostima, do glazbe i šumova.
Učila je od najboljih i sve njene ideje, u teatru i izvan – bile su vanserijski zanimljive, avangardne, poput tapiserija kojima je otvorila novu eru u umjetnosti i na velika vrata iskoračila u svijet.
Jagoda Buić bila je umjetnica od glave do pete. Zapazili biste ju po stilu odijevanja, nakitu, pogledu, zamahu prelijepe ruke… sve je na njoj zračilo iznimnom osobnošću. Koju je nosila s ponosom i uzdignute glave.
Bila je zaljubljena u pametne razgovore, oko sebe je okupljala istinsku intelektualnu kremu. Na večerama u njenim kućama i stanovima uglavnom su bili muškarci, tek tu i tamo je poziv zaslužila neka žena. Jagoda je u tim prilikama malo govorila, uživala je slušati i – vjerovali ili ne – učiti. Jer, tim ljudima s kojima se družila, Jagoda se istinski divila. I tako je to ostalo zauvijek.
Teško su ju pogađali odlasci prijatelja – nikad nije prežalila Juru Kaštelana, Bernarda Bernardija, Bebu Beretić, Edu Murtića, don Branka Sbutegu, Dušana Džamonju, teško je podnijela odlazak Predraga Vušovića, posebno Predraga Matvejevića, Vlade Veličkovića, Bogdana Žižića, a potpuno ju je pokosila smrt Tonka Maroevića.
Nakon odlaska prijatelja s kojima se družila i razgovarala, život u Zagrebu – više nije imao smisla…
Ali su ostali izazovi – Kolorina u Dubrovniku i kuća u provansalskom gradiću Bonnieuxu – mjesta koja su bila stalno prisutna u njenoj svijesti kao izvori ljepote i inspiracije.
I nedosanjana želja posljednjeg Jagodinog ljeta.
Jagoda Buic
Foto: Arhiv umjetnice
Venecija je bila rezidencija u kojoj nije radila, tu nisu nastajali artefakti, u Veneciji se razgovaralo i promišljalo, čitalo po nekoliko knjiga paralelno, ponekad na različitim jezicima…
U Veneciju su dolazili prijatelji. U njenim salonima s pogledom na Giudeccu razgovaralo se talijanski, francuski, njemački, engleski, hrvatski, tu je Jagoda slavila svoje rođendane 14. ožujka, tu se presipala pamet i talent ljudi najrazličitijih profesija – od glumaca, slikara, scenografa, kipara, pjevača, do vrhunskih venecijanskih puhača umjetničkog stakla…
Jagoda je, u svim fazama svog života, privlačila i okupljala ljude koji su se divili njenom duhu, šarmu i nepresušnoj ljubavi prema životu…
Tom životu koji je tek naoko bio raskošan i prepun uspjeha, a u biti, kao i životi sviju – imao svoje teške i lijepe trenutke.
U one lijepe, osim umjetničkih uspjeha o kojima se sve zna, Jagoda Buić ubrojit će dvadeset godina života u braku, dva desetljeća u kojima se nije bavila umjetnošću. Bila je samo supruga Hansa Wuttkea, živjela s njegovim poslom direktora Svjetske banke, putovala svijetom i mislila da je umjetnost ostavila iza sebe.
Smrt voljenog supruga ostavila ju je na pustopoljini života, bez volje i snage da krene dalje.
U tom trenutku, ruka prijatelja pokazala joj je put. Rade Šerbedžija, glumac kojeg je uvijek smatrala najtalentiranijim i najozbiljnijim kazališnim umjetnikom na ovim prostorima, k tomu i svojim prijateljem, pozvao ju je da bude kostimografkinja na predstavi ”Kralj Lear” Teatra Ulysses koji je upravo počeo svoj život na Brijunima.
Bio je to trenutak u kojem je krenula ponovo u avanturu života, ulovila se za tanku nit umjetnosti i krenula ju podebljavati.
Jagoda Buić ne bi bila to što jest, da vrlo brzo nije krenula u osvajanje novih medija – kostimi za Leara bili su samo odskočna daska za povratak moru umjetnosti u kojem je plivala do kraja života.
Svoje posljednje ljeto, Jagoda Buić provela je na Brijunu, među glumcima, s prijateljima, okružena pažnjom i ljubavlju. Sretna.
