Veslamo kroz bunar. Ruke se mogu u njemu navlažiti. Dodirujemo površinu. Virimo ne bismo li ugledali u vodi, narasloj skoro do ruba, kakvu zanimljivu životinjicu zmijolika oblika, obično su takve u bunarskoj vodi kad je nečista. Ocrtavaju se samo naša iskrivljena lica, postaju namreškana, neprepoznatljiva, pa se opet vrate u sličnost, mi se iznova kreveljimo, a voda nam vraća likove. Nama zgodno, dok odrasli stoje zabrinuta lica kraj betonske ograde i pocinčane tamno crvene kante sa štrikom, što se više ne zaranja.

Jutro je.

        Premladi smo da bismo razumijevali kako ono čega je previše može biti opasno. I da od viška znade glava boljeti. Odjednom previše vode. Ne znamo što se može dogoditi, ali i mi, djeca, počinjemo osjećati strah. Još jučer, podvečer, kad smo namirivali konak, prali noge u plastičnom škafu, a lice, vrat i uši u, kao posvećenom samo za tu namjenu, metalnom lavoru oslikanom velikim cvjetovima, nismo vidjeli vodu oko sebe. Samo muškarce koji su, naizmjenično, odlazili na obalu i ubrzo se vraćali ozbiljna lica, odmahujući glavom. Raste naočigled. Već je prošla vrbe, penje se prema jabukama.

        Sad nam govore da popodne nećemo u školu, ajme, džaba smo sinoć trljali prašnjava lica i ispirali uši, da smo znali, nismo ni morali. Zadaću ne pišemo. Pjesmicu ne učimo naizust. Plivajući ne možemo do škole, jesen je, hladno, da i zaplivamo nismo sigurni da li bismo pogodili pravac. Nema glavnoga toka, pa bismo se mogli iscrpiti od plivanja i opet naći u svom dvorištu.

        Tako ostajemo na gornjoj stepenici, naslonjeni na dovratak. Imamo mi gumene čizme, kad živite u blizini rijeke one su važnije od cipela. Često majka nosi lakirane cipelice u rukama, a djevojčica trčkara za njom u gumenim, tako sve do asfalta, a tamo preobuvanje i mlada gospojica dolazi u školu kako to i dolikuje.

Tumače nam što je poplava. Ponešto znamo, čuli smo iz priča starijih u ranim zimskim večerima. Sad vidimo. Rijeka se izlila. Dolazi nam u susret. Polako, sigurno, smijulji se. Sva nam se, tobože, prijateljski predaje, šuška i mrmori. Kao da nam se ispričava – pa moram i ja nekada biti ono što jesam, pokazati snagu i moć, vrijeme je da se upoznamo.

Podne je.

Voda zauzima sokake, puteljke, ulice, raskršća, pravce prema svim stranama svijeta. Livade, njive, voćnjake, bašče. Ulazi i u ograđena dvorišta, ne javlja se i ne pita za dozvolu. Samo obuhvaća, grli, polako pokriva, veže uz sebe. Ne galami, ne doziva, ne najavljuje se, ne čeka da je domaćini ljubazno pozovu na popodnevni čaj i kekse na mašinu. Svi smo joj mi dosadili, postali joj odjednom glupi i tupavi, nedostojni njene pažnje. Zato što smo je zanemarili. Pa nje eto velikim koracima, u pobjedonosnom pohodu.

        Glina krenula u osvajanje Gline. Dobivamo informacije zračnom linijom, golubovi šapću. Već je stigla do Mrganovog dućana, potopljeno je bolničko dvorište, po Karlovačkoj se ne može bez gumenih čizama. Pliva Korzo, moči se Skver. Suho je, još za sada, kod Kohna, Bačakove kuće, Metikoša, Katića i Žutića, vrlo je vjerojatno da će Žirovačka i Majska ostati i dalje ulice. Ali, eto ubrzo novoga glasa. Guče golubica: Izlila se i Maja, voda napada svoj vlastiti gradić sa više strana. Nadire i od Jukinca prema parku.

        Nitko više nije siguran. Najviše se boje neplivači, nikad se ne zna. Sami sebi obećavaju da sljedeće ljeto moraju naučiti plivati. Tok i korito vode su im domaći, bliski i njihovi, a u opasnosti su jedino oni sami.

        Postaje svima jasno da se rijeka jako naljutila, pa dozvala noćas kišu da joj pomogne postati sve ono što može biti. Svuda kud pogled doseže bjelasa se i prelijeva. Nekako se sporo i istija pokreće, ali pokazuje prikrivenu snagu. Voda bez valova. Klizajuća. Nečujna. Neprozirna folija koja sve pokriva. Samo otkriva svoje tajne.

        Netko postavlja jedva čujno pitanje – hoće li prevladati zemlja ili voda. Odgovor se ne čuje, hvata ga samo pogled. Nadolazi bez šuma, bez štropota, ne prati ga dažd, ne sijeva i ne grmi, ne tutnji, ne raste u visinu. Zemlja gubi sebe, pobacuje plod, predaje svoju malu i veliku djecu. Nemoćna boriti se. Ne zna ni zemlja plivati, ne može se pretvoriti u ribu, korijenje joj je preduboko i prečvrsto i drži je nepomičnu, pa se ne može pokrenuti u bijeg. Mirna je i podaje se vodi, kao nenasilnom i samouvjerenom ljubavniku kome se nitko ne može oduprijeti. Šuti zemlja, ne zapomaže, opiranje je beskorisno, ne ječi i ne zavija, stisnuta u  svom nestajanju.

Pobjednica rijeka ne likuje naglas. Ne odzvanjaju pobjedničke fanfare, ne čuju se trube konjičke prethodnice, ne razvija se zastava, ne broje se gubici. Ona određuje granicu do koje će zauzimati. Zaustavit će se kad zaključi da je dovoljno pokazala. Upozorila i obavijestila. Uputila tihu i jasnu poruku.

        U kasno poslijepodne, prije sumraka, rijeka staje. Odlučila tako iz samo njoj znanoga razloga. Da li se umorila ili joj dovoljno za nju bezopasne igre, pa se sažalila nad svime oko sebe. Dozvolila sunčevim zrakama da, iz potajice, osvijetle njenu raskoš. Blješti voda, i dalje mirna i tiha. Sad se prelijevaju samo boje, igraju se sa nebom, oblaci se spuštaju u vodenu dubinu, tu ih nalazimo, a na njihovom mjestu oslikava se lagani drhtaj vode.

        Veliki odahnuli. Mali mjerkaju – uzela nam obje stepenice, fali samo pet centimetara pa da se dama nepozvana počne ušetavati u naše carstvo. Ne bi nam se to svidjelo.

Predvečer je.

        Sve to vrijeme, još od jučer, smijulje se, ponekad i cerekaju, samo masirače u dvorištu. Pomaknute s mjesta, otplivale, preplivale i zaustavile se tamo gdje im se najviše sviđa. Uz drvene štakete, uz panj loze koja baš tu jesen dade prve modre plodove, uz grmove ruža s ponekom osušenom crvenom ljepoticom. Njima prelijepo. Razigrale se na vodi, narančastom radošću plešu neki spori valcer.

 

24. 3. 2012. 

(Iz zbirke Priče iz dima, Kultura vrijednosti Sisak, 2022. godina)