Spremam tužbu protiv dvoje novinara HRT-a i njihovog izravno nadređenog, odnosna šefa – urednika programa – nešto mi se ne čini dovoljno važno da bih tražila njegovo ime, te vrhunskog im poslodavca, Hrvatske radiotelevizije, ha, to znam bez guglanja. Nanijeli su mi opasne duševne i psihičke boli, a time i fizičke patnje na dan današnji, 11. studeni 2021. godine, zbog čega sam tokom cijelog dana, a evo već je mrak, na pojačanoj terapiji za visoki krvni tlak i srčanu aritmiju koja je na granici angine pektoris, a o čemu ću vrlo lako dobiti uvjerenje dežurnog doktora u najbližoj mi Hitnoj pomoći.
Da li mi je netko drag i važan u životu umro od korone to oni ne znaju i ne moraju znati, ne bih ni dozvolila da ih se to na bilo koji način tiče jer biram ljude koji smiju dotaknuti nešto iz moga života. Sreća je moja što to nisu Maja Ciglenečki i Ognjen Golubić, s obzirom na to da se njih dvoje mogu neobavezno, kao da su na žurki, u direktno emitiranoj TV emisiji, uz to još i srdačno, štono bi narod rekao: od srca, cerekati strašnim vijestima i nagovještajima još gorih, u danu kad Hrvatska bilježi dnevni broj od 7 315 novozaraženih koronom i 50 umrlih do jučer ljudskih bića, dok stručna osoba javno u televizijski eter govori: Covid u kombinaciji s gripom sasvim sigurno vodi na Mirogoj … Možda je voditeljima emisije Dobro jutro, Hrvatska bilo zabavno jer dobro znaju da u Lijepoj njihovoj ima i drugih grobalja, iako ništa nije važnije od Zagreba, od Hrvatske televizije i od Mirogoja. Pa je dvojcu takva informacija smiješna i zabavna. I sve skupa nazivaju šalom.
Ne može ni biti drugačije jer to je njihov domet i zadatak na javnoj televiziji: zabavljati narod ističući sebe i svoje viđenje situacija i događaja u prvi plan. Zato su i zaposleni i plaćeni. Umjesto da je voditelj eventualno portir na ulazu u zgradu na Prisavlju, ali i za to treba imati sluha i pameti, a kolegica mu možda konobarica u kafiću televizijske zgrade, ako bi ju, samo zbog izgleda, vlasnik možda zaposlio.
Sve drugo za njih je od danas, 11. studenoga, previše, svejedno tko ih je doveo, čiji su puleni i za koga rade.
Ah, da, znamo, rade za Hrvatsku televiziju kojoj je zadatak zatupljivati ljude dok politika radi svoj posao. Međutim, i zatupljivanje bi moralo biti inteligentnije. Ne smije im biti oprošteno što se šegače nad ljudskim nevoljama i tragedijama. Osim ako to u Hrvatskoj nije „in“.
Svaki put kad na TV vidim spot s naglašenim: Cijepi se; Misli na druge; potiho ili u sebi opsujem. Ljudi, što vam je, gdje vi živite, koga zavaravate, od koga pravite budale. Pa tko u Hrvatskoj danas misli na druge! I još da nešto napravi zbog drugoga! Taman posla. To je nestalo sa socijalizmom. U patvorenoj demokraciji treba izvikivati: Cijepi se; misli samo na sebe! To bi bio pravi, istinski poziv. Kao što Maja i Ognjen emotivno i intelektualno ne sudjeluju u prilozima „svoje“ emisije, jer misle samo na sebe: biti u centru pažnje, iznad drugih, posebno iznad onih koji su u mukama i problemima. Ti „drugi“ nikoga ne zanimaju ako od njih nema nikakve koristi.
U malom i skučenom prostoru teže je biti pametan nego glup. Ovaj razveseljeni dvojac to potvrđuje.
A kako u sudskoj praksi sve češće najbolje prolaze oni koji zatraže odštetu za duševne boli, nadam se da će i presuda u sporu: moja malenkost – HTV biti u moju korist. Dokazat ću da su me uvrijedili, povrijedili, ponizili, ismijali, napravili budalom i lošijom osobom nego što objektivno jesam, a sve to pred svekolikom javnošću.
I neću tražiti posrednika da iznese moje optužbe, kao što je tražio i, nažalost, našao u uredniku ovoga portala jedan član P.E.N. centra i Hrvatskog društva pisaca. Ako Veljku Lukiću, uredniku portala s kojim povremeno surađujem i recenzentu moje zbirke kratke proze naslova „Pet minuta u paučini“ ne mogu drugačije pomoći, bar se solidariziram sa nanijetom mu nepravdom kroz sudsku presudu. Nepravda je što se, u slučajevima nanošenja „duševnih boli“ kroz napisani i objavljeni komentar, jednako sudi i autoru teksta i uredniku koji ga je objavio. U ovom slučaju nije tako bilo. Tekstopisac se potpuno izvukao iz bilo kakvog oblika odgovornosti, a sva je krivnja prebačena na urednika.
Pretpostavljam da bi i u slučaju moje tužbe protiv HTV-a najvažnije bilo: tužiteljica živi u pogrešno vrijeme ne pogrešnom mjestu, ne razumije nove trendove i očekuje ono što je odavno nestalo. Kriva je!
