Kupljene prije dvadeset i pet godina* в Днепропетровске.
Crne, kožne, futrane, tople, mekane, podatne. Postale neograničenog roka trajanja.
Dolazi nepozvana. Kao što je stigla i to rano jutro kad je nepoznati tromb zatvorio poznatu aortu.
Bilo je hladno, kažu da se onda krvne žile sužavaju. Da je bar tromb dočekao toplinu na jednom mjestu. Možda bi se rukavice prije raspale nego promijenile vlasnika.
Samo su jedan dan bile „ne zna se čije su“. Nemarno sinoć bačene na ormarić u predsoblju. Sa mirisom muškarca u pedesetima, iznenada zaljubljenom, odjednom nasmijanom i ljubaznom.
Nova životna družica u istoj je sobi sa razveseljenom bivšom i s njim nepostojećim. Samo nekoliko sati ranije, pred jutro, čuli su se telefonom:
– Zamisli, bio sam se uplašio da sam izgubio rukavice, a one ostale u autu.
Nije nikoga pitala, samo je uzela rukavice, kao da su svih dvadeset i pet godina bile njezine.
Hladnoća je ojačala. Podsjećala na rusku.
Rukavice se smanjile.
Savršeno su joj pristajale.
Uz prazne ruke, bez vjenčanoga prstena.
_______________________________________________________________________
*Priča je napisana 2013. godine i objavljena u zbirci „Vrijeme zrelog kestenja“.
Deset godina kasnije, 2023., rukavice su skoro iste, eto ih na fotografiji otprije dva mjeseca, a Днепропетровск nikad više isti kao te 1988. godine. Uz uspomene, ostadoše rukavice, možda jedine u državicama bivše Jugoslavije kupljene te godine u tome gradu na obali Dnjepra.
