Veljko Lukić: Godine su provalnici i druge pjesme, DIOZIT d.o.o. Slavonski Brod, 2022.

Sve je u tome da odgodiš smak tvoga vremena!

Što god radiš, čime se baviš, na što god je tvoja misao usmjerena, sve se, ipak, svodi samo na jedno: odgoditi kraj svoga vremena.

Veljko Lukić to vrlo jednostavno kaže u pjesmi „lijek izvan tebe“, kaže usput, dok piše o planu za jedan neobičan dan, započet izlaskom iz sna tek drmusanjem životne suputnice, a predviđen za značajne događaje: putovanje u supetar na braču, preko bosne, kad se već zna da će u povratku obavezno do manastira krka … Dugačka priča bi se od buđenja do povratka mogla ispreplesti, dani koji nisu izravno opisani možda bi donijeli i tematiku za kraći roman, sve je moguće u putovanju od – do, ali kod pjesnika se sve događa u trideset redaka jedne pjesme.

Nema predaha uz drvo, cvijet, u pogledu na oblake, dugu, u dodiru kišnih kapi ili nečijih nježnih prstiju, jer Veljko Lukić jednostavno poručuje: nema vremena za tankoćutno uživanje, nema odugovlačenja, sve što je tu treba primiti odmah, zadržati u dubini sebe i momentalno osloboditi prostor za novi pogled, novu misao i emociju, a to znači i za novu pjesmu.

Tako se, poput kovitlaca, vihora, vrtloga, nižu njegove pjesme u zbirci „Godine su provalnici i druge pjesme“. Mnoštvo motiva i asocijacija, konkretnih osoba s imenom i prezimenom, njegovih živih (ili više ne) prijatelja, ili junaka malih i velikih ekrana iz filmova i serijala (a to je nešto sasvim drugo od današnjih sapunica; kako ne uvrijediti Hercula Poirota ili inspektora Maigreta uspoređujući ih s infantilnim sadržajima serija koje ljudima uzimaju vrijeme i pamet); bezbroj svakodnevnih, običnih ljudskih radnji, okupljenih u samo jednoj pjesmi, pjesniku lirskih maštarija bilo bi dovoljno za desetak ili više pjesama. Veljku ne, njegov doživljaj života je žestok, njegove riječi udaraju, lome, vrište, tražeći odgovore kojih nema, osim onih i onakvih kakve svatko sam za sebe nalazi.

Pa je tako moguće da se u jednoj kratkoj pjesmi nađu: šetnja korzom, savski kej, Antoine Roquentin, Sartre i lagana jazz melodija; ili u drugoj: otac Brown, inspektor Barnaby, Poirot, Stan Butler, braća Trotter,  hrskanje prepečenog kruha i bicikliranje ulicama; ili u trećoj: šegrt hlapić,   junaci pavlove ulice, stripovi iz plavog vjesnika i kekeca …

Pjesnikova zapitanost i odgovor:

zašto nije moguće doživjeti užitak od nekada / ako iznova pokušaš ući u svjetove mašte / zato što se skladba tvog života svela na / sjetnu temu sa samo nekoliko varijacija

I tako u sve i jednoj od 144 pjesme, ringišpil sjećanja, uspomena, vječnih trenutaka, u bjesomučnoj vrtnji kroz prostor mislî, mogućnosti,  prihvaćanja i mirenja.

Sve što se misaonom čovjeku događa njega udara. Udara ga i ono lijepo i mekano, kao: pred biciklom / ispriječila se pruga / dječak čeka pomoć; ili: bjelina digla nos visoko / do oblaka / snijeg se topi; ili: nimalo ne mari sreća da je hoću privući / sustižem je a ona za ugao zamakne.

Ali, takvoga nježnoga, profinjenoga, usudim se reći životno rijetkoga, kod ovoga pjesnika nema na način da bi od ljepote izazvalo suzu. A, ne, prostora za suze ima, one prate majku, djecu, prijatelje, životnu družicu, neke naslućene ljubavi, dugogodišnje susjede iz zgrade, iz nekadašnjih dvorišta, ali je u svakom sjećanju na njih, u pjesmi njima posvećenoj trag tuge, sjete, melankolije, zapitanosti o tome kako tako brzo sve projuri, kroz nas ili mimo nas. Lukićeve su pjesme odraz istinskog života, bez uljepšavanja, one su snažne baš zato što ne dozvoljavaju misao: preosjetljiv sam pa me to pogodilo; pjesnik govori: ako te pogodilo znači da si razuman, realan, svjestan stvarnosti, a autorica ovih redaka bi dodala i svoje mišljenje: znači da si inteligentan i hrabar. Suočavaš se sa životom i ostaješ stabilan, a već to je danas životna pobjeda.

Pjesme Veljka Lukića ne trebaju čitati mlađi od, recimo, lična procjena, pedeset godina. Neće razumjeti jer nemaju doživljaj koji donose godine i iskustvo. „Majčine buhtle“ za njih će jednog dana biti neki desert sa petit keksima ili piškotama, s umjetnim praškastim šlagom i gotovom kremom iz ukrašene vrećice. Tà čija majka danas nedjeljom svojim desetogodišnjacima mijesi i peče buhtle; gotove kore za pitu mađaricu, umjetni nadjev za princes krafne u svakom dućanu, zamjenski mljeveni orasi, gotovi industrijski kolači vrebaju potrošača na svakom uglu. Od toga nikad neće nastati pjesma!

Mladima vrijeme tek nailazi, sve će shvatiti u tom vremenu, što ovom pjesniku ide u prilog; bit će čitan i za 20-30 ili više godina. Neprocjenjiva vrijednost.

A danas? Za nas generaciju? Obavezno čitajte pjesme Veljka Lukića, bit će vam lakše jer ćete dokučiti ono što i sami osjećate, a nekad ne želite o tome ni razmišljati.