Četiri-pet pari tenisica, bit će da su i muške i ženske, jedne vjerojatno dječje, u nekima zgužvane čarape, tri ruksaka više prazna nego puna ljetnih majica, dvije jakne, punjač za mobitel i još nekoliko porazbacanih sitnica, moguće je da je to sve što je ostalo iz nekoliko života, ali, budući da nema tragova krvi, borbe, a ni tijela, nevažne stvari možda ipak potvrđuju da su stupovi tih života samo negdje pomaknuti, premješteni u koje drugo skrovište, kratkotrajno ali trenutno bez nadzora, vjerojatno ispod starog kestena, oraha, duda, u pustom dvorištu, ili, što je jednostavno moguće, ukopano u obalu rijeke, u onu zemljanu i blatnjavu razderotinu koju učiniše dabrovi, tenisice su u kući napuštenoj prije dvadeset i tri godine okrenute prema rijeci, to je strana za ulaz i izlaz iz kuće, ispred nje samo rijeka…
Koliki su put prevalili i odakle su stigli, to njihove tenisice ne govore, one u kojima su krenuli iz nekadašnjih domova, trajno ostavljenih, bačene su u nekoj usputnoj državi, na sporednoj prometnici koja povezuje dva nepoznata grada, u nečije more prisvojeno dogovorom nekoliko ljudi prije više stoljeća, more se ne može osvojiti nijednom bitkom, ono momentalno rastapa svaku granicu, pridavljuje u visinu podignute stjegove s imenima država-vlasnika mu, tek iskorakom na tlo vlasnik tenisica saznaje gdje je prispio, osvrće se, zahvaljuje moru što ga je propustilo, bar ovo, prvo more njegovog života, razmišlja da li su vodene površine povezane i hoće li sljedeća, možda i veća i dublja, dobiti signal od ove s kojom se pozdravlja: propuštaj…Na kamenjaru, zemlji, betonu, opet trebaju tenisice, noge isprobavaju nove i polovne, odlučuju se za udobnije, cijena je manje bitna, poslije hrane nužne za snagu putovanja, noge su najvažnije za odlazak bez povratka, za hitnju prema cilju, često nepoznatom, važno je samo da je daleko, što dalje od mjesta na kom su one prve tenisice zažnirane, i nomadi bolje znaju kud su krenuli i gdje će se zadržati, grupica vlasnika zauvijek ostavljenih tenisica u razvaljenoj kući na obali rijeke sigurno nikad nije čula za gradić, možda ni za državu kad su iz svoje krenuli, a eto su jutros zorom gradiću ostavili poklone, onda kad su ih nanjušili psi izdresirani na mirise orijenta …
Netko se, kanda, prehladio u gaženju preko zaraslih njiva, nepokošenih livada i neraskrčenih šuma, što dalje od ceste, što više nevidljivi, što manje čujni, iz kampa u kom ih jedni žele, ili moraju, zadržati, nije daleko a odlučnim nogama ni nemoguće do gradića, svuda je pustoš, na putu im tu i tamo trajno ili privremeno prazna kuća, ova druga im donese veliku radost i olakšanje u obliku varke normalnog života, u njoj naiđu na plinski šporet sa polupunom bocom, na dobro zaklopljene kutije šećera i kave, na neotvorene škanicle brašna, riže, makarona, na konzerve sardina, pašteta i mesnog doručka, na nekoliko tegli kiselih krastavaca i paprika, vlasnici ostavili, kad se vrate, a to će biti sa kasnojesenjim otopljenjem, neka se odmah nađe štogod za prigristi, možda su nakon kraće gozbe, nema duljeg zadržavanja, dresirani psi svuda njuškaju zrak, a orijent donosi poseban miris, bit će sigurno, a ne možda, da su naišli na rijeku koja izvire blizu kampa i teče linijom granice, državne, nije more pa je granica određena, sva se gubi u drači, raslinju, korovu, podivljalim voćkama, ali rijeka se može pratiti, a na mjestu na kome nehumano i bezobrazno prelazi u drugu državu čovjek se može pretvoriti u dabra, ili u ribu, zaroniti u mulj i naći se s druge strane, ili postati slomljena grana i tako nepomičan pustiti da ga voda nosi…
Ovi Ljudi iz gradićevih tenisica ipak su došli po suhome, vidi se na tenisicama, nisu deformirane mokrinom, samo se netko od njih ili prehladio ili je alergičan na pelud, pa je počeo kihati, a kuća na obali rijeke nema ni vrata ni prozore, noću su i ptice šutljive, odjekivalo je kihanje pustom obalom, kroz nečiji otvoreni prozor ušao je nepoznati zvuk, obaviješteni su zaduženi za neke elemente reda i mira u gradiću, ne za sve, mora ostati prostora i za nered i nemir, u svemu je nužna ravnoteža, prikradaju se praznoj kući, glasni su, nisu navikli opstajati u tajnosti, lome grane magnolije, jedan je nagazio na grm ruže desno od zamišljenih ulaznih vrata i opsovao trnove, Ljudi imaju lagan san, potrpali su jedno drugo uza sebe i pobjegli, možda sad ipak zaronivši u rijeku…Gradiću su ostavili tenisice, jakne i ruksake, to gradić želi i to mu je potrebno, ponijeli su samo sebe i vlastiti identitet, to gradić ne želi i nije mu potrebno.
xxzmagazin
