Kratko je odmahnula, lijevom rukom, sugovorniku, na glavnom gradskom trotoaru i udaljila se. Nitko nije primijetio osim vrane u krošnji lipe.

Zatekla se na donjoj grani, vrana. Ima dobar vid, a prema stupnju inteligencije znanstvenici je svrstavaju u „Einsteine među životinjama“, u isti red pameti sa čimpanzama, možda čak i koju stepenicu više. Mnogobrojni pokusi potvrđuju vraninu snalažljivost, poput one kad mora dohvatiti hranu u kavezu, a pred sobom ima dva štapa i automatski se laća dužeg.

Ćaskali su njih dvoje možda i petnaestak minuta, tako stojeći, s noge na nogu, ni jedno nema vremena pa nije pozvalo onog drugog na kavu u kafić udaljen dvadeset-trideset metara, o svemu pomalo, nakratko, o gripi čije je vrijeme za ovu godinu završilo, o djeci-studentima, oboje dali prvu godinu u roku, to je dobar znak, ali, nikad nije sigurno skretanje ni na jednoj raskrsnici. Jednome živa majka, drugome otac, vole ih, imaju penzije, ali, brate, ne mogu na sve strane, razapeh se, ne znam što ću s njom – ni ja s ocem, moram ga negdje smjestiti. Upadaju jedno drugome u riječ, a i kako će drugačije razgovarati dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli od prošlog proljeća, žive na kilometar udaljenosti i slično misle o predstojećim životnim brigama koje će samo rasti.

Vrana može narasti do četrdeset i više centimetara visine, odnosno duljine, a raspon krila doseći i do osamdeset centimetara. Živi u prosjeku trinaest godina, a pamti, sve pamti.

On se žalio na situaciju na poslu, jest posao siguran, u državnoj ustanovi, ali šef, pojma nema, završio je fakultet na kom se praksa ne može naučiti, ništa ne zna o spisima, ne umije ih pravilno ni čitati, a kamoli tumačiti, njega naprosto sramota ako mora sa šefom pred ljude koji se razumiju u nacrte, ne gura se, ali izbije u prvi plan jer, ipak, završno on obrazlaže, a šef širi krila, kako ima dobre službenike, možete misliti onda koliko ja znam kad ovaj ispod mene zna sve ovo. Zašto se ne požališ glavnome, ima iznad tvoga šefa šef – vrana vrani oči ne vadi, što bi joj bolje i odgovorio.

Dobro čuje, vrana, prepoznaje ljude, pamti lica i uvijek će se, bez greške, sjetiti onoga tko joj nanese neko zlo. Međusobno razgovaraju i jedna drugoj umije prenijeti čak i svoje mišljenje o nekome, teško je povjerovati, ali oni koji znaju slušati njihov govor tvrde da često i puno razgovaraju o onima dolje, procjenjuju ih, prenose iskustvo kakvo ne žele svome rodu i vrsti. Prepoznaju ljude jednako kao što se i međusobno raspoznavaju.

Kad ju je izravno upitao a kako si, zapravo, ti, nešto je zlobno zazvonilo u tom pitanju. Znao je da je prije samo šest mjeseci umrla ljubav njenog života, njen najbolji prijatelj, podrška, sigurnost i oslonac. Njen životni drug. Što bi mogla odgovoriti na pitanje koje jednostavno nije podnosila. Sve koji su joj se obraćali s takvim pitanjem smještala je u grupu iskreno nezainteresiranih, nastojala je ne odgovoriti, skrenuti razgovor na drugu temu, a najzadovoljnija je bila ako bi uspjela izbjeći i susret i razgovor s onima koji su sami sebe ubrajali u njene prijatelje.

Monogamne su ptice, vrane, par ostaje zajedno do kraja života. Najčešće na istom mjestu, nisu ptice selice.

Baš su je savladale emocije, predugo su razgovarali, voli to obaviti, onda kad mora, u nekoliko minuta, duži razgovori iscrpljuju, i nju i sugovornika, ali taj s druge strane lica obično je jako radoznao pa se ne da jednostavno pomaknuti i usmjeriti na pravac s kog je skrenuo. Umjesto odgovora, samo suze, ne plač, nego suze, iz oba oka. Prisilile su je da skine naočale. I odmahne lijevom rukom.

Ona koja ih je promatrala preletjela je na drugu lipu prateći sugovornicu odozdo u odlasku, bila je jedino živo biće koje je gledalo kako iza stopa ostaju točkice, vlažne, počinje kiša. Na trećoj lipi u smjeru hoda one odozdo priletjela joj je vrana prijateljica, mlađa od nje, brža, poletnija, sa više perja raskošnijih boja, jačeg kljuna, jednakog vida, boljeg sluha. Bila je nadomak one četiri noge dolje, kljucala mrvice ostale iza šušketavih vrećica čipsa kog je gutala grupica djece sa školskim torbama na leđima. Kao da je prisluškivala razgovor. 

Svako zlo za neko dobro, nacerio se sugovornik prema suzama prije nego je odmahnula. I odmaknula se. I okrenula leđa. I krenula u suprotnom smjeru nego li je planirala prije izlaska na ulicu. Uspjela je promrmljati ti si stvarno budala i nije joj bilo važno je l' on čuo.

Ponekad vrana sakrije hranu u svoje perje, mađioničarski trik, pa tek kad je sigurna da ne gleda nitko izvan obitelji odleti do pravog skrovišta hrane. Rijetko će je, u gradovima, pregaziti auto, rjeđe nego čovjeka, dobro gleda u semafore, zna koliko će minuta biti koja boja od koje strane i preračunava za sebe bezopasne minute. Kao kad ugleda hranu na cesti ili je sama „skuha“, tako da, naprimjer, baci orah u ljuski pred aute kojima je zeleno, pa kad oni stanu na crveno, a drugi pravac još zatvoren, samo se spusti po izmiksani objed.

Nakon nekoliko dana požurila je do mesnice, mali se javio, stiže neplanirano, nakratko, prijatelj mu prolazi kroz gradić, ćufte, pohano, palačinke punjene šunkom i trapistom, sve što voli, studentu i ručak za dva-tri dana. Vlasnik grubih i bolnih riječi nailazi ususret, lice mu u flasterima ispod kojih se bijele medicinski tuferi, ona namjerava samo proći i lagano pomaknuti ruku u pozdrav, ne pitati, on ljutito govori vidi me kako izgledam, ostat će mi trajni ožiljci, dobro da mi nisu iskopale oko, vrane se sjatile na mene dok sam oreziv'o lozu u dvorištu, podivljale, sve to treba potamaniti, istrijebiti …

 

26. 3. 2018.

(Iz zbirke Priče iz dima, Kultura vrijednosti Sisak, 2022. godina)