Kondicional je omiljeni glagolski oblik premijera Andreja Plenkovića u sve češćim situacijama kad sebe, svoju partiju i vladu želi prikazati žrtvom medijske nepravde i opozicijskog licemjerja, kad želi diskreditirati medije i opoziciju u pogledu kritika na račun HDZ-ove vladavine. Upotreba hipotetičkog scenarija da bi se napalo političke suparnike spada, naravno, u propagandne trikove i retoričke figure nižeg reda, a ne u logički utemeljenu argumentaciju, no javni istupi hrvatskog premijera već dugo nemaju nikakvu drugu funkciju mimo veličanja vlastite ličnosti i omalovažavanja svih koji su skeptični spram njegovih političkih postignuća i dometa. “Da se kojim slučajem radi o državnoj bolnici, oporba bi u znak prosvjeda već razbijala inventar u Saboru ili skakala i vezivala se lancima na Trgu bana Josipa Jelačića”, izjavio je Plenković dan nakon što se pojavila snimka ubojstva Kristiana Josipa Periša u sobi 11A zagrebačke Psihijatrijske klinike Sveti Ivan u Jankomiru, klinike čiji je osnivač i vlasnik Grad Zagreb. Trideset dvogodišnjeg Periša, fizički zdravog Zagrepčanina, usmrtila su – vjerojatno s neizravnom namjerom – četvorica medicinskih tehničara 21. listopada, a tokom osmominutnog gušenja i udaranja svezanog pacijenta u sobi se, kraće ili duže, zadržavalo još nekoliko medicinskih radnika, uključujući i liječnike.
Premijer nije mogao suzdržati likovanje što se u dvorištu političkih protivnika zbila tragedija pogodna da u drugi plan potisne HDZ-ovu aferu u zdravstvu povezanu s izborom politički kompromitirane Dijane Zadravec za predstojnicu Kliničkog zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju KBC-a Sestre milosrdnice
Plenkovićevo “šta bi bilo kad bi bilo” potom su počeli ponavljati i drugi HDZ-ovci, ali premijer se nije zaustavio na tome. Nije mogao suzdržati likovanje što se u dvorištu političkih protivnika – ponajprije stranke Možemo! koja je, u koaliciji s manjim partnerom SDP-om, na vlasti u glavnom gradu – zbila tragedija pogodna da u drugi plan potisne HDZ-ovu aferu u zdravstvu povezanu s izborom politički kompromitirane Dijane Zadravec za predstojnicu Kliničkog zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju KBC-a Sestre milosrdnice, aferu koja muči HDZ već tjednima. Sad već dvadesetak radiologa iz te bolnice dalo je otkaze zbog toga što im Zadravec dolazi za šeficu, a nema sumnje da je dotična odavno čvrsto povezana s HDZ-om i da se njezino promaknuće dogodilo zahvaljujući HDZ-u. “Nemojmo uspoređivati neusporedivo. Uspoređivati kadrovsko pitanje na temelju natječaja srednje razine u nekom KBC-u s teškim ubojstvom čovjeka od 32 godine. To je strašno”, rekao je Plenković.
Telegramov komentator Jasmin Klarić ispravno je uočio da je jedini koji je uspoređivao i uspoređuje ta dva slučaja upravo – Andrej Plenković. A uspoređuje zbog toga da bi naštetio konkurenciji i da bi minorizirao svoje probleme s imenovanjem Dijane Zadravec. “Ponavljam još jedanput: radi se o gradskoj bolnici, radi se o jasnoj vertikali odlučivanja, radi se o jasnom nadzoru koji mora djelovati za ovu gradsku bolnicu”, odgovorila je ministrica zdravstva Irena Hrstić na novinarsko pitanje osjeća li bilo kakvu odgovornost za smrt Kristiana Josipa Periša. “Nema potrebe za ostavkom ministrice zdravstva, jer je to gradska bolnica”, presudio je premijer i dodao: “Prema ovome što mi vidimo, postoji ipak pokušaj ozbiljnog zataškavanja onoga što se nije smjelo zataškati. Tu je, dakle, jako puno problema i ja očekujem da se svi ti problemi rasvijetle.” Rasvjetljivanjem se bave policija i Državno odvjetništvo, s tim da i u dosadašnjim postupcima tih dviju institucija ima mnogo momenata koje bi trebalo razjasniti.
Gradonačelnik Tomašević nije smio dopustiti da Majda Grah sama podnese ostavku: ona je morala biti smijenjena, a zajedno s njom i Lora Vidović, pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i zdravstvo. Vidović je politički odgovorna za Grah i za evidentno rasulo u jankomirskoj klinici, rasulo koje traje godinama
S druge strane, stranka Možemo! (i SDP) nije u ovoj šokantnoj i politički kriznoj situaciji pokazala bitno drukčije razumijevanje koncepta odgovornosti u odnosu na Plenkovića i HDZ. I Tomislavu Tomaševiću i Sandri Benčić prvi refleks bio je da zaštite ravnateljicu klinike u Jankomiru Majdu Grah, odnosno da svaku vrstu odgovornosti zadrže što dalje od gradske uprave, da je svedu na neposredne počinitelje pomračena uma. Kako je moguće da odmah nisu registrirali ravnateljičino, najblaže rečeno, nelogično ponašanje u razdoblju od 21. listopada, kad je Periš ubijen, do 6. studenog, kad je policiji predala dvosatnu snimku nadzorne kamere iz sobe 11A i uručila otkaze trojici medicinskih tehničara, a potom i još jednom? Zašto o sumnjivoj smrti pacijenta nije odmah obavijestila Ministarstvo zdravstva i policiju? Zašto to nije učinila ni nakon što je odvjetnik obitelji Periš 22. listopada podnio kaznenu prijavu zbog sumnjivih okolnosti smrti Kristiana Josipa? Zašto nije pogledala snimku događaja ni nakon što je odvjetnik obitelji 23. listopada zatražio da snimka bude sačuvana, na što mu je iz bolnice potvrđeno da će tako biti učinjeno? Ako je ravnateljica Grah vidjela snimku i potom se odala zataškavanju, kao što sugerira Plenković, onda je riječ o osobi čije su kognitivne sposobnosti vrlo upitne: zataškati nešto o čemu postoji videozapis, a o čijem je postojanju, pak, bolnica službeno obavijestila odvjetnika obitelji Periš!? Ako ravnateljica Grah dva tjedna nije osjetila potrebu da vidi što je snimila nadzorna kamera, mada je pouzdano znala da snimka postoji, nego se bavila prikupljanjem izjava uključenih zaposlenika bolnice, onda je nevjerojatno da je netko povjerio upravljanje tako osjetljivom ustanovom sasvim defokusiranoj i nesavjesnoj osobi. A eto jest, i to lijeva vlast u Zagrebu.
Gradonačelnik Tomašević nije smio dopustiti da Majda Grah sama podnese ostavku: ona je morala biti smijenjena, a zajedno s njom i Lora Vidović, pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i zdravstvo. Lora Vidović politički je odgovorna za Majdu Grah i za evidentno rasulo u jankomirskoj klinici, rasulo koje traje godinama. Ta odgovornost nije samo u sferi načela i morala. Pročelnica Vidović morala je posebno paziti na ovu kliniku, s obzirom na to da je Vladimir Grošić, prethodnik Majde Grah na direktorskom položaju, prije godinu dana uhvaćen u razmjerno krupnim korupcijskim poslovima i drugim nečasnim aktivnostima, kao i s obzirom na to da su postojali izvještaji domaćih i međunarodnih nezavisnih institucija te kaznene prijave o neljudskom tretmanu najranjivijih pacijenata u Svetom Ivanu, ali i u drugim psihijatrijskim ustanovama u Zagrebu i Hrvatskoj. Znalo se, osim toga, da Sveti Ivan ima dugotrajni problem manjka medicinskog osoblja, teških uvjeta rada i nedovoljne edukacije zaposlenika, i da se iza bolničkih zidova događaju nasilje i kriminal, što ne znači da mnogim ljudima ondje nije pružena odgovarajuća liječnička pomoć. Što je resor gospođe Vidović poduzeo da se uvedu red, zakon i profesionalizam u tu ustanovu? Ako Možemo! i SDP s pravom, primjerice, inzistiraju na odgovornosti ministrice zaštite okoliša i predsjednika Vlade za ilegalno odlaganje više od 40 tisuća tona opasnog i neopasnog otpada u Gospiću, onda im u ovom slučaju ne može biti prioritet to da gurnu jankomirski užas što dalje od sebe. Baš naprotiv: u ovoj situaciji moglo se pokazati drukčije razumijevanje političke i moralne odgovornosti, odnosno mogao je biti udahnut novi život tim kategorijama koje je Plenković postupno likvidirao u proteklih deset godina, učinivši nemjerljivu dugoročnu štetu cijelom društvu.
To, naravno, ni na koji način ne isključuje odgovornost Ministarstva zdravstva i ministrice Hrstić. Ministarstvo zdravstva nadležno je za cjelokupni javni zdravstveni sustav u Hrvatskoj neovisno o tome tko je osnivač neke medicinske ustanove. O tome svjedoči i činjenica da Vlada, to jest država ima svoje predstavnike u upravnim vijećima gradskih i županijskih bolnica. O tome svjedoči i činjenica da je ministrica zdravstva imala zakonsko ovlaštenje u svakom trenutku smijeniti ravnateljicu Grah, kao što to u svakom času može učiniti svakom ravnatelju svake javne klinike u cijeloj državi, bez obzira na naziv osnivača. Posao ministrice Hrstić bio je da zna kakvo je stanje u Svetom Ivanu i u svim drugim psihijatrijskim klinikama i odjelima u Hrvatskoj, a da bi se uputila u razmjere katastrofe bilo je dovoljno da čita izvještaje pučke pravobraniteljice i specijaliziranih europskih organizacija. Njezin posao bio je da reformira zahrđali i nedorasli sustav, a nije učinila ništa, niti je pokazala da je svjesna kompleksnosti problema. Sve što Irena Hrstić, vođena Plenkovićevim primjerom, govori i radi u vezi sa smrću Kristiana Josipa Periša jest maksimalno distanciranje i isključivo svaljivanje krivnje na Grad Zagreb.
Hrvatska je danas, ponajviše zahvaljujući Andreju Plenkoviću, zemlja u kojoj ni stravična smrt pacijenta u psihijatrijskoj bolnici ne može zauzdati poriv glavnih političkih aktera da vide samo sebe, svoj rejting, svoju korist i priliku da nanesu štetu suparničkoj opciji. Ni tako užasan događaj, koji je potresao i uznemirio hrvatsku javnost kao malošto u prošlih 30 godina, ne može biti razlog da se zatomi politikantska sebičnost i da se, ne bježeći od vlastite odgovornosti, konstruktivno razgovara o tome kako otkloniti teške devijacije u sustavu psihijatrijskog liječenja – od zakonskog okvira i materijalnih uvjeta do profesionalne educiranosti i mentalne uravnoteženosti medicinskog osoblja. Svjedočimo kulminaciji otuđenja politike od realnosti i od interesa građana, što rezultira smrću, patnjom i poniženjem najslabijih i najnemoćnijih, onih koji nikad ne bi smjeli biti prepušteni milosti i nemilosti nefunkcionalnog aparata.