Zoran Milanović ne želi otputovati na summit u Beograd. Odiozno mu je što Srbija i srpska vlada ne osuđuju Šešelja. Nisu spremni na civilizirano ”suočavanje s prošlošću”. Europska se Hrvatska pak s prošlošću suočila – te su teme zauvijek apsolvirane i civilizirno razriješene pa nema bojazni od neugodnih otkrića. Ako to nije privid, posljedica sistematskog potiskivanja svih pitanja koja su zatvorena prije nego što su i otvorena, jer je Haag sudio malobrojnima, a svi ostali izvukli su se na ogluhu. U stvari, sudstvo u Hrvatskoj sustavno je prikrivalo ratne zločine i progonilo novinare koji su o njima pisali. Osim krivičnog djela klevete, Milanovićeva vlada uvela je još institut sramoćenja, koji otklanja mogućnost obrane istinom i uvodi drakonske novčane kazne. Zločinci i kriminalci u Hrvatskoj sad su zaštićeni kao bijeli medvjedi. Stanje medijskih sloboda europski je skandal prvoga reda. A Zoran Milanović svakog dana sjedi za stolom sa čovjekom koji možda nije ratni zločinac, ali je u svakom slučaju pripadao eskadronu smrti koji je u okolici Siskao likvidirao mnoštvo srpskih civila. Riječ je o ministru poljoprivrede Tihomiru Jakovini.
Originalni našivci samoustrojene paravojne jedinice ”Banijski vukovi”, te oznaka policije koju su dobili kad ih je preuzeo sisački šef Specijalne policije, Vladimir Milanković, osuđen na osam godina za ratni zločin.Jakovinin ratni zapovjednik Vladimir Milanković prije nekoliko mjeseci – nakon 23 godina hrvatske državne i sudbene opstrukcije – napokon je osuđen kao naredbodavac, odgovoran za ubojstvo i torturu 27 civila. Dobio je samo osam godina zatvora. Njegov pomoćnik, drugooptuženi Drago Bošnjak, oslobođen je. To je hrvatsko pravosuđe – ako se neugodnost nikako ne može izbjeći sa četvrt stoljeća nedjelovanja, prvo se suzi problem i popis od oko sto evidentiranih žrtava svede na trećinu sasvim sigurno umorenih, a zatim, umjesto dvojice, za djelo se osudi samo jedan čovjek, koji izvuče osam godina, što znači da će za pet-šest ići doma, te uživati u braniteljskoj mirovini. Cijeli slučaj pretvori se tako u beznačajnu epizodu… Činjenica da je za sisačke zločine bio odgovoran Đuro Brodarac, general HV-a i visokopozicioniran dužnosnik HDZ-a, te da je taj eskadron smrti zapravo formirao glavni politički tajnik stranke, Ivan Bobetko, iz procesa je izostavljena kao nepotrebna ”politička komplikacija” jednog jednostavnog kriminalnog slučaja. Nekoliko razbojnika pobilo je nekoliko Srba i zato su dobili nekoliko odina zatvora… I fertig. No, nije li sisački slučaj samo jedan u nizu sinkronih slučajeva zastrašivanja i ubojstava civila, što će naposlijetku dovesti do etničkog čišćenja velikih područja zemlje gdje je manjinsko stanovništvo s dvanaest smanjeno na dva posto? Ne, to je previše dalekosežno, to je politiziranje i to Hrvatskoj, europskoj državi utemeljenoj na europskom pravnom nasljeđu (uz malu iznimku koja se odnosi na izručivanje viskih funkcionera Udbe koji su ubijali po inozemstvu), nipošto nije potrebno. Sud treba suditi ”tehnički”, sužavajući predmet na očito i dokazivo.Kako je uopće došlo do toga da se Milankoviću sudi poslije dvadeset i pet godina? Slučaj se desetljećima kiselio na Županijskom sudu u Sisku, a onda su se srodnici žrtava obratili specijalnom tužiteljstvu u Beogradu. Predsjednik srpskog Specijalnog suda nazvao je zatim Bajića, bivšeg hrvatskog glavnog državnog odvjednika, i rekao mu da će poslati svoje istražitelje, kako bi se optužnica digla u Srbiji. Tada je Bajić predmet prebacio u Osijek, gdje je ranije osuđen Glavaš, pa je ondje uspostavljena barem minimalna pravosudna proceduralnost.
Sjedeći u zatvoru u Osijeku, Milanković je iskoristio mugućnost da kao hrvatski branitelj, bez rizika sudskih troškova (koje pokriva država), tuži za uvredu časti novinare koji su pisali o njegovu slučaju. Tužio je mene pa sam se s njim tri godine gonio po Kaznenom sudu i naposlijetku na drugoj instanci dobio proces. Tako sam nedavno oslobođen od optužbe za klevetu protiv Milankovića u jednom pasusu članka objavljenog u zagrebačkom ”Jutarnjem listu” u povodu smrti Đure Brodarca, sisačkog šefa policije, s kojim je uhićen 2011. godine. Jako lijep nekrolog, i sad sam na nj ponosan…
”Srušio se mrtav Đuro Brodarac”, napisao sam, ”Izdalo ga je srce – junačko, hrvatsko, generalsko i hadezeovsko prvoboračko srce koje je zadnjih godina sve sporije kucalo u grudima pretilog pijanca, kabadahije, bivšeg sisačko-moslovačakog župana, gospodara života i smrti u hrvatsko-srpskoj krajini iz koje je u deset godina izmedju dva popisa na početki i na kraju devedesetih godina, protjerano oko šezdeset tisuća ljudi! To je rekord u suvremenim balkanskim genocidnim ratovima za teritorij, bijelu tehniku i rasnu čistoću nacionalnog bića, a Đuro Brodarac ipak je ostao epizodist uz domaće glavne junake poput Branimira Glavaša i Tomislava Merčepa. Zašto? Dovoljno se gurao u prve redove partijskih sabora, sinjskih alki i ostalih domoljubnih prigodničarskih parada, a u svojoj autonomnoj pokrajini uspio je uspostaviti čvrstu vlast u društvu te kontrolu nad ekonomijom, režim poput Glavaševa u istočnoslavonskom “vražjem trokutu” Osijek-Vinkovci-Vukovar. No, stvar je u tome što je Brodarac, zapravo, bio drugorazredni bezveznjak, ništarija i bijednik koji je, doduše, organizirao prvorazredni zločinački pothvat, ali nije posjedovao star quality koji odlikuje jednog Merčepa, niti sotonsku inteligenciju jednoga Glavaša…”
Brodarac je bio capo, Milinković terenski zapovjednik, a Tihomir Jakovina dragovoljac u zločinačkoj paravojnoj formaciji koja se prozvala ”Banijski vukovi” i u ljeto 1991. provodila teror po Sisku i okolici. Jakovinina uloga ostaje je nerasvijetljena. Bio je pozvan na suđenje kao jedan od 150 svjedoka, ali se nije pojavio. Došao je samo Ivan Vekić, ratni ministar unutrašnjih poslova koji je na sudu rekao da se ”ponosi pripadnicima ovog odreda”. Oni, dodao je, ”zaslužuju našu zahvalnost za obranu Siska”. Iako nisu sudjelovali u vojnim opercijama, nego provodili teror u pozadini, mučili i ubijali civile, prebijali, silovali, pljačkali… I drugi ministar unutrašnjih poslova, Vekićev nasljednik na funkciji, Ivan Jarnjak, hvalio je sisačke zločince. Kad je Đuro Brodarac umro u zatvorskoj bolnici tri dana poslije uhićenja, Jarnjak je na komemoraciji izjavio da ”nije imao boljeg suradnika”.
Stoja Trivanović, žena Nikole, majka Zorana i Berislava Trivkanovića iz Siska, opisala je na suđnju Milinkoviću s kojega je Brodarac izostao opravdano odsutan zbog prekomande u pakao, da je po njih ”došlo 6 do 8 ljudi, svi odreda u crnim uniformama i imali su maske na glavi”. Kombi kojim su odveli Nikolu, Zorana i Berislava bio je bijele boje i sav u staklu. Taj kombi osobno je vidjela već drugi dan kada je otišla na policiju. Kombi je bio u dvorištu zatvora i policajac koji je radio na porti joj je potvrdio da su tim kombijem odvezeni njeni sinovi i suprug. Istom prilikom je srela i Đuru Brodaraca i upitala ga za sinove i supruga, na što joj je on odgovorio da ih ”ne traži u PU nego u mrtvačnici.”
”Vjesnik” je objavljivao izmišljotine o podvizima sisačkih marodera, koji se nisu micali iz pozadine, gdje su mogli pljačkati nepoćudno stanovništvo.
Je li i Jakovina bio među tim u crno odjevenim komandosima koji su oca i sinove nekamo odvezli i ubili, pa im se zauvijek gubi trag? U Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku rekli su mi da im je poznato kako je Jakovina doista pripadao ”Banijskim vukovima”, ali da prilikom skrupulozne istrage nisu pronašli dokaze da je osobno sudjelovao u nekom od zločina. Onako nemušt, izbuljen i s neugodnim tikom koji ostavlja dojam kao da se guši dok govori, Tiho je valjda samo nasmrt plašio uhićene Srbe. Da se s takvim likom susretneš negdje u mraku, makar to i ne bilo u zaraćenom Sisku gdje su svake noći nestajali ljudi koje bi sutra pronašli u rijeci, ne bi ti bilo svejedno… Denis Latin koji je bio dopisnik HTV nije napuštao hotel iz kojega se javljao, a dvije kolegice koje su odanle dopisivale, poslije prvog izlaska čestitale su jedna drugoj što su izbjegle silovanje. U birtiji u koju su slučajno ušle, sjedili su ljudi u crnom…
Zna li Milanović za prošlost svog ministra? Zna – kad ga je imenovao na to mjesto, reko mi je: ”Izaći će on na kraj s poljoprivrednicima budu li prosvjedovali – to je jedan tvrdi dragovoljac…”
Gdje je samo našao tog sumnjiva tipa? Preporučio mu ga je Igor Dragovan, glavni tajnik SDP-a, neobrazovan dečko iz Slavonskog Broda, koji se s Milanovićem spetljao kad je Zoki od Račana dobio 5. izbornu jedinicu, gdje je trebao poginuti na izborima 2007. godine. Račan se, naime, razočarao u Milanovića, pa ga je htio ukloniti s mjesta stranačkog glasnogovornika. Pozvao je Davora Butkovića iz ”Jutrnjeg lista” i dao mu kompromitirajući dokument, informaciju o Zokijevim sastancima sa šefom Tajne službe Turekom. Zoki je s njim nešto komplotirao, a sad je teško ustanoviti o čemu se radilo, jer s današnjim poznavanjem svojstava toga nevjerojatno nepromišljenog političara, prvo pomisliš da ni sam nije znao što je zapravo htio. U svakom slučaju, Račan ga je maknuo s previše prominentnog mjesta i poslao za koordinatora u izbornu jedinicu koja obuhvaća požeško-slavonsku, brodsko-posavsku i vukovarsko-srijemsku županiju. Ondje SDP uvijek prođe s poderanim gaćama, pa bi i tada, da je sam Račan izašao na izbore, ondje dobili možda dva ili tri saborska mjesta i ”dečko koji obećava” bio bi trajno parkiran u srednjoj lagi stranačke hijerhije, bez nada da se prije pedesete dokopa nekog ministarskog mjesta. Ali, stvari su išle drugim smjerom – Račan se razbolio i umro, Linić se preplašio da će na čelo stranke doći njegov smrtni neprijatelj, Riječanin Komadina, pa je u stranačkim redovima potražio nekog podjednako koleričnog i našao Milanovića, koji će poslije stranku popuniti sličnim kadrovima – doveo je Jovanovića, Dončića, naposlijetku i Jakovinu, kojega mu je preporučio Dragovan.
Uoči stranačkih izbora 2007. Zoki je krstario terenom i našao Jakovinu, koji se u Brod preselio iz Siska, jer je vjerojatno htio izbjeći reperkusije svog ratnog djelovanja – valjda se nadao da će se sve nekako zaboraviti… Agronom koji je izvukao neki kredit i otvorio biljnu apoteku što je odmah propala, postao je predsjednik općine Bukovlje, sela od 2.700 duša. Ukratko, idealan kadar za esdepeovskog ministra u kabinetu Zorana Milanovića, popunjenog provincijskim luzerima i čudacima. Čim se pretvorio u ministra, Tihomira je krenulo – oženio se osamnaest godina mlađom, zgodnom pravnicom Sandrom Petrović, koja je i sama našla sreću jer je s manje od tisuću i pet stotina glasova ušla u Europski parlament na listi zahvalnog SDP-a. Slijedeće četiri godine primat će osam tisuća eura mjesečno, što valjda kompenzira neugodnost povremenih susreta s prozaičnim Jakovinom.
Je li Milanović svjestan da njegov ministar možda ima mračnu prošlost? On o tome i ne razmišlja – s prošlošću se ne namjerava suočavati. Na prvom sastanku s europskim ambasadorima nakon izbora na kojima je osvojio vlast, objavio je da su ratni događaji iza nas, te da se Hrvatska s tim pitanjima više neće baviti. Izgledalo je da se misli posvetiti ekonomskim pitanjima, ali nije. Ideja je zapravo bila da sve izbriše, sve skine s dnevnog reda, ”leži i iđe”…
On se sigurno nije udubljivao u sisački slučaj, ja jesam. Još 2011. objavio sam o tome kod ”Jesenskog i Turka” knjigu ”Wahrheit Macht Frei” (Istina oslobađa). Proučio sam i zapisnik sa suđenja Milankoviću i Bošnjaku na 93 stranicekucane bez proreda i presudu na još deset stranica podjednako gustog teksta. Presuda je, doduše, nepravomoćna. Ta ovo je Hrvatska, prošlo je samo dvadeset i tri godine od nemilih događaja! Ubojstvo Stjepana Đurekovića u Muenchenu zbilo se pred trideset i jednu godinu, pa se ni s tim još nije nitko suočio, nego mu sude u Njemačkoj, dok se Milanoviću do posljednjeg časa borio da spriječi izručenje. Da mu je to uspjelo, ne bi mu se ovdje ni danas sudilo… S uvidom u sve materijale koje sam imao na raspolaganju, uključujući višesatni stenografiran razgovor s pripadnikom jedinice, srodnicima žrtava, visokim vojnim zapovjednicima, policajcima i istražnim sucima, zaključio sam – mjerodavno, rekao bih – da je taj slučaj tretiran s uobičajenom mjerom hrvatskog prvosudnog i političkog ”redukcionizma” kako bi se izbjegao nepoželjan kontekst i svaka neugodna hipoteza.
Odluka kojom je Vrhovnik proizveo Ivana Bobetka, koji je ”Vukove” doveo u Sisak, u čin brigadira Hrvatske vojske. U Županijskom držvnom odvjetništvu u Osijeku drže da mladi Boetko, kao šef Kriznog stožera Siska i politički tajnik HDZ-a, nije bio u vojnom zapovjednom lancu, a ovaj dokument otkriva da su u krivu.
”Banijske vukove” doveo je u Sisak Jadranko Garbin, otpušteni milicajac koji je te heroje pronašao u svojim policijskim dossierima medju sitnim kriminalcima (radio je na provalama). Inače, otpušten je zbog veza s albanskom mafijom (majka mu je bila Albanka). Nalog da okupi ekipu dao mu je Ivan Bobetko, glavni politički tajnik HDZ-a, rodom iz Siska, koji su njegov otac, prvoborac i general JNA Janko i on smatrali svojim feudom. Šivanje crnih uniformi u zagrebačkom butiku financirali su albanski mafijaši koji su se upisali u jedinicu i tako izbjegli novačenje u HV. Ivan je postao šef Kriznog stožera u Sisku, a ”Vukovi” su bili njegova garda. U gradu je djelovalo još nekoliko konkurentskih eskadrona smrti, jedan pod vodstvom šefa sisačkog HDZ-a, Josipa Brajkovića, a drugi, pod zvučnim nazivom ”Handžar divizija” sačinjen od najsitnijih džepara i polukriminalaca, čak je i Vekić u svom sjedočenju označio kao ”grupu avanturista”. Već u prvoj pravoj ratnoj akciji, ”Vukovi” su se razbježali, ali su po selima zatim pobili nekoliko staraca. Garbin je otišao u Zagreb i osnovao poduzeće za uvoz oružja ”Eurovuk d. o. o”. Umro je u saobraćajnoj nesreći, pijan i drogiran. Komandu je tada preuzeo Milanković i preveo ”dečke” u sastav Specijalne policije MUP-a. Usred svega toga nalazio se Milanovićev ministar Tihomir Jakovina. Da Zoki ima volje da se suoči s prošlošću kao što bi to, kaže, trebali napraviti u Srbiji osudivši Šešelja, pozvao bi ga u restoran ”Tač” i za ručkom priupitao – ”Pa dobro, Tiho, majkumu, je li se klalo ili nije?”
Naravno, tema tu ne završava. Bitno je uočiti kako su se usporedno slične stvari događale u Sisku i Pakracu, a ranije, prije početka rata, i u Vukovaru. No, da pojmi cjelinu, za to bi Milanović trebao volje i hrabrosti, ozbiljnost i nešto zdravog razuma. A da to sve ima ne bi bio hrvatski političar.
”Banijski vukovi”, paravojna jedinica Tihomira Jakovine u svom logoru u Jodnom, gdje su u podrumu mučili zarobljene srpske civile.
Originalni našivci samoustrojene paravojne jedinice ”Banijski vukovi”, te oznaka policije koju su dobili kad ih je preuzeo sisački šef Specijalne policije, Vladimir Milanković, osuđen na osam godina za ratni zločin.Jakovinin ratni zapovjednik Vladimir Milanković prije nekoliko mjeseci – nakon 23 godina hrvatske državne i sudbene opstrukcije – napokon je osuđen kao naredbodavac, odgovoran za ubojstvo i torturu 27 civila. Dobio je samo osam godina zatvora. Njegov pomoćnik, drugooptuženi Drago Bošnjak, oslobođen je. To je hrvatsko pravosuđe – ako se neugodnost nikako ne može izbjeći sa četvrt stoljeća nedjelovanja, prvo se suzi problem i popis od oko sto evidentiranih žrtava svede na trećinu sasvim sigurno umorenih, a zatim, umjesto dvojice, za djelo se osudi samo jedan čovjek, koji izvuče osam godina, što znači da će za pet-šest ići doma, te uživati u braniteljskoj mirovini. Cijeli slučaj pretvori se tako u beznačajnu epizodu… Činjenica da je za sisačke zločine bio odgovoran Đuro Brodarac, general HV-a i visokopozicioniran dužnosnik HDZ-a, te da je taj eskadron smrti zapravo formirao glavni politički tajnik stranke, Ivan Bobetko, iz procesa je izostavljena kao nepotrebna ”politička komplikacija” jednog jednostavnog kriminalnog slučaja. Nekoliko razbojnika pobilo je nekoliko Srba i zato su dobili nekoliko odina zatvora… I fertig. No, nije li sisački slučaj samo jedan u nizu sinkronih slučajeva zastrašivanja i ubojstava civila, što će naposlijetku dovesti do etničkog čišćenja velikih područja zemlje gdje je manjinsko stanovništvo s dvanaest smanjeno na dva posto? Ne, to je previše dalekosežno, to je politiziranje i to Hrvatskoj, europskoj državi utemeljenoj na europskom pravnom nasljeđu (uz malu iznimku koja se odnosi na izručivanje viskih funkcionera Udbe koji su ubijali po inozemstvu), nipošto nije potrebno. Sud treba suditi ”tehnički”, sužavajući predmet na očito i dokazivo.Kako je uopće došlo do toga da se Milankoviću sudi poslije dvadeset i pet godina? Slučaj se desetljećima kiselio na Županijskom sudu u Sisku, a onda su se srodnici žrtava obratili specijalnom tužiteljstvu u Beogradu. Predsjednik srpskog Specijalnog suda nazvao je zatim Bajića, bivšeg hrvatskog glavnog državnog odvjednika, i rekao mu da će poslati svoje istražitelje, kako bi se optužnica digla u Srbiji. Tada je Bajić predmet prebacio u Osijek, gdje je ranije osuđen Glavaš, pa je ondje uspostavljena barem minimalna pravosudna proceduralnost.
Sjedeći u zatvoru u Osijeku, Milanković je iskoristio mugućnost da kao hrvatski branitelj, bez rizika sudskih troškova (koje pokriva država), tuži za uvredu časti novinare koji su pisali o njegovu slučaju. Tužio je mene pa sam se s njim tri godine gonio po Kaznenom sudu i naposlijetku na drugoj instanci dobio proces. Tako sam nedavno oslobođen od optužbe za klevetu protiv Milankovića u jednom pasusu članka objavljenog u zagrebačkom ”Jutarnjem listu” u povodu smrti Đure Brodarca, sisačkog šefa policije, s kojim je uhićen 2011. godine. Jako lijep nekrolog, i sad sam na nj ponosan…
”Srušio se mrtav Đuro Brodarac”, napisao sam, ”Izdalo ga je srce – junačko, hrvatsko, generalsko i hadezeovsko prvoboračko srce koje je zadnjih godina sve sporije kucalo u grudima pretilog pijanca, kabadahije, bivšeg sisačko-moslovačakog župana, gospodara života i smrti u hrvatsko-srpskoj krajini iz koje je u deset godina izmedju dva popisa na početki i na kraju devedesetih godina, protjerano oko šezdeset tisuća ljudi! To je rekord u suvremenim balkanskim genocidnim ratovima za teritorij, bijelu tehniku i rasnu čistoću nacionalnog bića, a Đuro Brodarac ipak je ostao epizodist uz domaće glavne junake poput Branimira Glavaša i Tomislava Merčepa. Zašto? Dovoljno se gurao u prve redove partijskih sabora, sinjskih alki i ostalih domoljubnih prigodničarskih parada, a u svojoj autonomnoj pokrajini uspio je uspostaviti čvrstu vlast u društvu te kontrolu nad ekonomijom, režim poput Glavaševa u istočnoslavonskom “vražjem trokutu” Osijek-Vinkovci-Vukovar. No, stvar je u tome što je Brodarac, zapravo, bio drugorazredni bezveznjak, ništarija i bijednik koji je, doduše, organizirao prvorazredni zločinački pothvat, ali nije posjedovao star quality koji odlikuje jednog Merčepa, niti sotonsku inteligenciju jednoga Glavaša…”
Brodarac je bio capo, Milinković terenski zapovjednik, a Tihomir Jakovina dragovoljac u zločinačkoj paravojnoj formaciji koja se prozvala ”Banijski vukovi” i u ljeto 1991. provodila teror po Sisku i okolici. Jakovinina uloga ostaje je nerasvijetljena. Bio je pozvan na suđenje kao jedan od 150 svjedoka, ali se nije pojavio. Došao je samo Ivan Vekić, ratni ministar unutrašnjih poslova koji je na sudu rekao da se ”ponosi pripadnicima ovog odreda”. Oni, dodao je, ”zaslužuju našu zahvalnost za obranu Siska”. Iako nisu sudjelovali u vojnim opercijama, nego provodili teror u pozadini, mučili i ubijali civile, prebijali, silovali, pljačkali… I drugi ministar unutrašnjih poslova, Vekićev nasljednik na funkciji, Ivan Jarnjak, hvalio je sisačke zločince. Kad je Đuro Brodarac umro u zatvorskoj bolnici tri dana poslije uhićenja, Jarnjak je na komemoraciji izjavio da ”nije imao boljeg suradnika”.
Stoja Trivanović, žena Nikole, majka Zorana i Berislava Trivkanovića iz Siska, opisala je na suđnju Milinkoviću s kojega je Brodarac izostao opravdano odsutan zbog prekomande u pakao, da je po njih ”došlo 6 do 8 ljudi, svi odreda u crnim uniformama i imali su maske na glavi”. Kombi kojim su odveli Nikolu, Zorana i Berislava bio je bijele boje i sav u staklu. Taj kombi osobno je vidjela već drugi dan kada je otišla na policiju. Kombi je bio u dvorištu zatvora i policajac koji je radio na porti joj je potvrdio da su tim kombijem odvezeni njeni sinovi i suprug. Istom prilikom je srela i Đuru Brodaraca i upitala ga za sinove i supruga, na što joj je on odgovorio da ih ”ne traži u PU nego u mrtvačnici.”
”Vjesnik” je objavljivao izmišljotine o podvizima sisačkih marodera, koji se nisu micali iz pozadine, gdje su mogli pljačkati nepoćudno stanovništvo.
Je li i Jakovina bio među tim u crno odjevenim komandosima koji su oca i sinove nekamo odvezli i ubili, pa im se zauvijek gubi trag? U Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku rekli su mi da im je poznato kako je Jakovina doista pripadao ”Banijskim vukovima”, ali da prilikom skrupulozne istrage nisu pronašli dokaze da je osobno sudjelovao u nekom od zločina. Onako nemušt, izbuljen i s neugodnim tikom koji ostavlja dojam kao da se guši dok govori, Tiho je valjda samo nasmrt plašio uhićene Srbe. Da se s takvim likom susretneš negdje u mraku, makar to i ne bilo u zaraćenom Sisku gdje su svake noći nestajali ljudi koje bi sutra pronašli u rijeci, ne bi ti bilo svejedno… Denis Latin koji je bio dopisnik HTV nije napuštao hotel iz kojega se javljao, a dvije kolegice koje su odanle dopisivale, poslije prvog izlaska čestitale su jedna drugoj što su izbjegle silovanje. U birtiji u koju su slučajno ušle, sjedili su ljudi u crnom…
Zna li Milanović za prošlost svog ministra? Zna – kad ga je imenovao na to mjesto, reko mi je: ”Izaći će on na kraj s poljoprivrednicima budu li prosvjedovali – to je jedan tvrdi dragovoljac…”
Gdje je samo našao tog sumnjiva tipa? Preporučio mu ga je Igor Dragovan, glavni tajnik SDP-a, neobrazovan dečko iz Slavonskog Broda, koji se s Milanovićem spetljao kad je Zoki od Račana dobio 5. izbornu jedinicu, gdje je trebao poginuti na izborima 2007. godine. Račan se, naime, razočarao u Milanovića, pa ga je htio ukloniti s mjesta stranačkog glasnogovornika. Pozvao je Davora Butkovića iz ”Jutrnjeg lista” i dao mu kompromitirajući dokument, informaciju o Zokijevim sastancima sa šefom Tajne službe Turekom. Zoki je s njim nešto komplotirao, a sad je teško ustanoviti o čemu se radilo, jer s današnjim poznavanjem svojstava toga nevjerojatno nepromišljenog političara, prvo pomisliš da ni sam nije znao što je zapravo htio. U svakom slučaju, Račan ga je maknuo s previše prominentnog mjesta i poslao za koordinatora u izbornu jedinicu koja obuhvaća požeško-slavonsku, brodsko-posavsku i vukovarsko-srijemsku županiju. Ondje SDP uvijek prođe s poderanim gaćama, pa bi i tada, da je sam Račan izašao na izbore, ondje dobili možda dva ili tri saborska mjesta i ”dečko koji obećava” bio bi trajno parkiran u srednjoj lagi stranačke hijerhije, bez nada da se prije pedesete dokopa nekog ministarskog mjesta. Ali, stvari su išle drugim smjerom – Račan se razbolio i umro, Linić se preplašio da će na čelo stranke doći njegov smrtni neprijatelj, Riječanin Komadina, pa je u stranačkim redovima potražio nekog podjednako koleričnog i našao Milanovića, koji će poslije stranku popuniti sličnim kadrovima – doveo je Jovanovića, Dončića, naposlijetku i Jakovinu, kojega mu je preporučio Dragovan.
Uoči stranačkih izbora 2007. Zoki je krstario terenom i našao Jakovinu, koji se u Brod preselio iz Siska, jer je vjerojatno htio izbjeći reperkusije svog ratnog djelovanja – valjda se nadao da će se sve nekako zaboraviti… Agronom koji je izvukao neki kredit i otvorio biljnu apoteku što je odmah propala, postao je predsjednik općine Bukovlje, sela od 2.700 duša. Ukratko, idealan kadar za esdepeovskog ministra u kabinetu Zorana Milanovića, popunjenog provincijskim luzerima i čudacima. Čim se pretvorio u ministra, Tihomira je krenulo – oženio se osamnaest godina mlađom, zgodnom pravnicom Sandrom Petrović, koja je i sama našla sreću jer je s manje od tisuću i pet stotina glasova ušla u Europski parlament na listi zahvalnog SDP-a. Slijedeće četiri godine primat će osam tisuća eura mjesečno, što valjda kompenzira neugodnost povremenih susreta s prozaičnim Jakovinom.
Je li Milanović svjestan da njegov ministar možda ima mračnu prošlost? On o tome i ne razmišlja – s prošlošću se ne namjerava suočavati. Na prvom sastanku s europskim ambasadorima nakon izbora na kojima je osvojio vlast, objavio je da su ratni događaji iza nas, te da se Hrvatska s tim pitanjima više neće baviti. Izgledalo je da se misli posvetiti ekonomskim pitanjima, ali nije. Ideja je zapravo bila da sve izbriše, sve skine s dnevnog reda, ”leži i iđe”…
On se sigurno nije udubljivao u sisački slučaj, ja jesam. Još 2011. objavio sam o tome kod ”Jesenskog i Turka” knjigu ”Wahrheit Macht Frei” (Istina oslobađa). Proučio sam i zapisnik sa suđenja Milankoviću i Bošnjaku na 93 stranicekucane bez proreda i presudu na još deset stranica podjednako gustog teksta. Presuda je, doduše, nepravomoćna. Ta ovo je Hrvatska, prošlo je samo dvadeset i tri godine od nemilih događaja! Ubojstvo Stjepana Đurekovića u Muenchenu zbilo se pred trideset i jednu godinu, pa se ni s tim još nije nitko suočio, nego mu sude u Njemačkoj, dok se Milanoviću do posljednjeg časa borio da spriječi izručenje. Da mu je to uspjelo, ne bi mu se ovdje ni danas sudilo… S uvidom u sve materijale koje sam imao na raspolaganju, uključujući višesatni stenografiran razgovor s pripadnikom jedinice, srodnicima žrtava, visokim vojnim zapovjednicima, policajcima i istražnim sucima, zaključio sam – mjerodavno, rekao bih – da je taj slučaj tretiran s uobičajenom mjerom hrvatskog prvosudnog i političkog ”redukcionizma” kako bi se izbjegao nepoželjan kontekst i svaka neugodna hipoteza.
Odluka kojom je Vrhovnik proizveo Ivana Bobetka, koji je ”Vukove” doveo u Sisak, u čin brigadira Hrvatske vojske. U Županijskom držvnom odvjetništvu u Osijeku drže da mladi Boetko, kao šef Kriznog stožera Siska i politički tajnik HDZ-a, nije bio u vojnom zapovjednom lancu, a ovaj dokument otkriva da su u krivu.
”Banijske vukove” doveo je u Sisak Jadranko Garbin, otpušteni milicajac koji je te heroje pronašao u svojim policijskim dossierima medju sitnim kriminalcima (radio je na provalama). Inače, otpušten je zbog veza s albanskom mafijom (majka mu je bila Albanka). Nalog da okupi ekipu dao mu je Ivan Bobetko, glavni politički tajnik HDZ-a, rodom iz Siska, koji su njegov otac, prvoborac i general JNA Janko i on smatrali svojim feudom. Šivanje crnih uniformi u zagrebačkom butiku financirali su albanski mafijaši koji su se upisali u jedinicu i tako izbjegli novačenje u HV. Ivan je postao šef Kriznog stožera u Sisku, a ”Vukovi” su bili njegova garda. U gradu je djelovalo još nekoliko konkurentskih eskadrona smrti, jedan pod vodstvom šefa sisačkog HDZ-a, Josipa Brajkovića, a drugi, pod zvučnim nazivom ”Handžar divizija” sačinjen od najsitnijih džepara i polukriminalaca, čak je i Vekić u svom sjedočenju označio kao ”grupu avanturista”. Već u prvoj pravoj ratnoj akciji, ”Vukovi” su se razbježali, ali su po selima zatim pobili nekoliko staraca. Garbin je otišao u Zagreb i osnovao poduzeće za uvoz oružja ”Eurovuk d. o. o”. Umro je u saobraćajnoj nesreći, pijan i drogiran. Komandu je tada preuzeo Milanković i preveo ”dečke” u sastav Specijalne policije MUP-a. Usred svega toga nalazio se Milanovićev ministar Tihomir Jakovina. Da Zoki ima volje da se suoči s prošlošću kao što bi to, kaže, trebali napraviti u Srbiji osudivši Šešelja, pozvao bi ga u restoran ”Tač” i za ručkom priupitao – ”Pa dobro, Tiho, majkumu, je li se klalo ili nije?”
Naravno, tema tu ne završava. Bitno je uočiti kako su se usporedno slične stvari događale u Sisku i Pakracu, a ranije, prije početka rata, i u Vukovaru. No, da pojmi cjelinu, za to bi Milanović trebao volje i hrabrosti, ozbiljnost i nešto zdravog razuma. A da to sve ima ne bi bio hrvatski političar.
”Banijski vukovi”, paravojna jedinica Tihomira Jakovine u svom logoru u Jodnom, gdje su u podrumu mučili zarobljene srpske civile.
