Problematika nepoželjnog ruskog utjecaja na međunarodne političke procese, o kojoj se diljem zapadnog svijeta zadnjih godina vode opsežne rasprave, s kampanjom za predstojeće parlamentarne izbore stigla je i do Hrvatske. U javnosti se, nakon teksta koji je na portalu Net.hr objavila istraživačka novinarka Đurđica Klancir, poteglo pitanje traga novca kojim se financira Domovinski pokret Miroslava Škore.

Je li Škoro “ruski igrač”? Odgovor na to pitanje pokušat ćemo ponuditi u nastavku ovog teksta. Prije nego do toga dođemo, potrebno se osvrnuti na metode koje režim Vladimira Putina koristi kako bi famozni ruski utjecaj pretočio u konkretne političke odluke sukladne interesima Kremlja.

Korupcija i propaganda u službi ruskih interesa


Dvije osnovne poluge ostvarivanja ruskog utjecaja na političke procese izvan Rusije su korupcija i propaganda (The Kremlin Playbook, Zarobljavanje plinom).

Ruska propaganda ne funkcionira po ustaljenim oblicima “meke moći” (soft power), što je termin koji se uobičajeno koristi za opisivanje državnih propagandnih operacija čiji je cilj pridobiti što veći broj ljudi za svoju agendu, tj. uvjeriti ljude da im je u interesu prigrliti ciljeve koje propagandist zagovara.

Za opisivanje ruske propagande sve se učestalije stoga koristi termin “oštra moć” (sharp power), koji opisuje propagandnu operaciju čiji je cilj unošenje razdora u zajednice prema kojima je usmjerena. U pitanju je zapravo samo izvoz strategije koja je uspješno funkcionirala još u Sovjetskom Savezu, kada se označavala terminom “aktivne mjere”.

“Aktivne mjere” služile su prvenstveno domaćoj uporabi. Cilj “aktivnih mjera” bio je zbuniti žitelje Sovjetskog Saveza, kako ne bi mogli razlikovati činjeničnu stvarnost od državne propagande. Svrha je bila držati građane u pokornosti, što je puno lakše ostvariti u društvima u kojima se ljudi nisu sposobni usuglasiti niti oko bazičnih činjenica. Nemogućnost razlikovanja činjenične stvarnosti od propagande trebala je zaštititi režim od kritike i građanske pobune.

Svrha ruske “oštre moći” je, pak, izazivanje polarizacije društvima prema kojima je usmjerena. Korisnost propagande u usmjeravanju visoko polariziranih društava prema željenim političkim ishodima demonstrirana je 2016. godine. Američki birači tada su za predsjednika odabrali Donalda Trumpa, a britanski birači odlučili su da će Ujedinjeno Kraljevstvo izaći iz Europske unije.

Internetske brigade ruskih propagandista žestoko su podržavale oba ishoda, potičući putem društvenih mreža polarizaciju između nacionalistički i internacionalistički nastrojenih birača potenciranjem tema koje doprinose sukobu među društvenim skupinama različitih svjetonazora. Neposredni učinak američkih izbora 2016. i referenduma o Brexitu bilo je slabljenje utjecaja SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva na međunarodnoj političkoj pozornosti.

Problem s propagandom je nemogućnost točnog mjerenja njenog utjecaja. Izgledno je da nikad nećemo dobiti odgovor na pitanje da li bi ishod izbornih procesa u SAD-u i Britaniji bio jednak i bez ruskog propagandističkog upliva. Činjenica je, međutim, da su rezultati izbora za predsjednika SAD-a 2016. i referenduma o Brexitu bili vrlo tijesni. Trumpu je pobjedu protiv Hillary Clinton omogućila razlika od niti 80 tisuća glasova. U Britaniji je pobjeda zagovornika Brexita bila nešto uvjerljivija: razlika je iznosila više od milijun glasova, što pretočeno u postotke znači da je 52 posto birača izabralo Brexit, a 48 posto bilo ih je protiv.

Zarobljavanje države


Druga alatka ruskog utjecaja, izvoz korupcije s ciljem osnaživanja nacional-populističkih političkih grupacija, kao i struktura tzv. tajkunskog kapitalizma, sposobna je prouzročiti još veću štetu. Ostvaruje se pomoću moćnih ruskih državnih kompanija, prvenstveno banaka i energetskih tvrtki, koje ulaze na inozemna tržišta s ciljem zarobljavanja države.

Zarobljavanje se ostvaruje preuzimanjem što većeg stupnja kontrole nad ključnim sastavnicama nacionalnog gospodarstva, poput financijskog, poljoprivrednog ili energetskog sektora. Utjecaj i kontrola nad važnim sastavnicama gospodarstva jedne države sredstvo su putem kojeg se potiče donošenje političkih odluka po diktatu Kremlja, često s ciljem razgrađivanja jedinstva među članicama Europske unije i/ili NATO-a.

Uhodani obrazac djelovanja izgleda otprilike ovako: moćne ruske državne kompanije, uglavnom banke i energetske tvrtke, koriste svoje inozemne ispostave za preuzimanje što većeg udjela u ključnim gospodarskim sektorima. To im omogućuje ne samo snažniju pregovaračku poziciju kad požele tražiti određene ustupke od nacionalnih vlasti država u kojima posluju, već i usmjeravanje dijela svojih prihoda u financiranje političkih opcija koje Rusija vidi kao potencijalne partnere i zagovornike ciljeva Kremlja.

U Bugarskoj je takvo postupanje dovelo do urušavanja jedne od najvećih bugarskih banaka, a rezultat posljedične gospodarske krize bila je izborna pobjeda proruskog predsjedničkog kandidata. Diljem Europske unije pokazuje se trag ruskog novca u pozadini rastuće popularnosti nacional-populističkih pokreta, kao što su Nacionalni front Marine Le Pen u Francuskoj, Liga Mattea Salvinija u Italiji ili Slobodarska stranka Heinza-Christiana Strachea u Austriji. Najutjecajniji među europskim nacional-populistima, mađarski premijer Viktor Orban, slovi za glavnog Putinovog saveznika unutar EU, što je tajkunima bliskim Orbanu omogućilo enormno bogaćenje na uvozu ruskog plina i drugim energetskim poslovima s Rusijom, poput izgradnje nuklearne elektrane Paks II.

Ruski utjecaj u Hrvatskoj


Slični obrasci vidljivi su i u Hrvatskoj. Novcem Prvog plinarskog društva (PPD), Gazpromovog hrvatskog posrednika u trgovini ruskim prirodnim plinom, financiran je HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka i Milijana Brkića. HDZ je u to vrijeme zastupao nacionalističke pozicije radikalne desnice i koristio se populističkom retorikom, u kojoj se narod suprotstavlja omraženim (tj. u slučaju Karamarkovog i Brkićevog HDZ-a “komunističkim”) elitama.

Iako je PPD-ov novac omogućio HDZ-u političko preživljavanje u vrijeme kad je imovina stranke bila zamrznuta zbog sudskog procesa u korupcijskoj aferi Fimi-media, Karamarkova i Brkićeva stranka nikad se nije otvoreno izjasnila kao proruska. Jedina iole relevantna stranka u Hrvatskoj koja je javno oglašavala prorusku poziciju bio je Živi zid, koji je uoči svog najvećeg izbornog proboja, prema riječima bivšeg člana stranke Hrvoja Runtića, bio tajno financiran od strane Zvonka Zubaka, međunarodnog trgovca oružjem poznatog po tome što je u vrijeme Domovinskog rata, na zahtjev ministra obrane Gojka Šuška, u Hrvatsku uvezao famozni ruski raketni sustav S-300.

Rastuća prisutnost ruskog kapitala vidljiva je u hrvatskom gospodarstvu.

PPD u vlasništvu osječkog poduzetnika Pavla Vujnovca najuspješnija je hrvatska privatna kompanija, s godišnjim prihodima većim od milijardu eura. Vujnovčev poslovni uspjeh ne bi bio moguć bez suradnje s Gazpromom, ruskom plinskom kompanijom koja se često opisuje kao najmoćnije geopolitičko oružje u Putinovom arsenalu. PPD je 2017. s Gazpromom potpisao desetogodišnji ugovor o uvozu ruskog prirodnog plina u Hrvatsku.

Ruske državne banke Sberbank i VTB istovremeno su preuzeli 46,7 posto dioničkog udjela u bivšem Agrokoru, današnjoj Fortenova grupi, najvećoj i najutjecajnijoj hrvatskoj kompaniji. Rusko preuzimanje Agrokora okončano je u siječnju 2020. godine. Koncern Energia naturalis (ENNA), u sklopu kojeg posluje i PPD, objavio je sredinom siječnja da su kupili 6,4 posto dionica Fortenova grupe (Jutarnji list). Udjele je ENNA kupovala od malih dioničara, dobavljača Agrokora koji su svoja nenaplaćena potraživanja pretvorili u vlasničke udjele.

Sberbank, VTB i ENNA tako su zajedno došli u posjed ukupno 53 posto vlasničkog udjela, što im omogućava donošenje ključnih odluka o budućem poslovanju Agrokora bez konzultacija s ostalim dioničarima – američkim fondovima rizičnog kapitala koji drže četvrtinu udjela u Fortenovi i domaćim bankama koje posjeduju oko 15 posto vlasničkih udjela.

Iz financijskih je izvještaja jasno da Vujnovčevo poslovno carstvo počiva prvenstveno na PPD-ovom odnosu s Gazpromom. PPD u Hrvatsku godišnje uveze oko 2 milijarde kubika Gazpromovog plina, čime se zadovoljava oko dvije trećine hrvatskih potreba za prirodnim plinom. Preostala trećina crpi se iz INA-inih polja u Jadranu, ali kako će taj izvor uskoro presušiti, tako bi PPD-ovi prihodi od preprodaje Gazpromovog plina u budućnosti mogli i dodatno rasti.

Milijarde uprihodovane na preprodaji ruskog prirodnog plina omogućile su vlasniku PPD-a i ENNA-e da razgrana svoje poslovanje u različitim smjerovima. Grupacija ENNA tako se bavi i željezničkim cargo prijevozom, poslovima energetske obnove, suvlasnici su Petrokemije Kutina i Luke Ploče, a Vujnovac posjeduje i nešto manje od 37 posto dionica trgovačkog lanca Pevec, odnedavno preimenovanog u Pevex. Ovaj trgovački lanac vlasnik je i zagrebačke televizije Z1, a firme iz grupacije ENNA prometnule su se u velike medijske oglašivače i sponzore konferencija koje organiziraju izdavači hrvatskih tiskanih medija.

Tako stižemo do poslovnih veza na kojima se temelji teza da bi iza Škorinog političkog uspona mogao stajati ruski kapital.

Škoro i Pevec


U središtu priče su odnosi unutar dioničkog društva Pevec, gdje glavnu riječ vode vlasnik PPD-a i ENNA-e Vujnovac i Mario Radić, Škorin pokrovitelj i politički tajnik njegovog Domovinskog pokreta.

Vujnovac posjeduje 36 posto dionica Peveca, što ga čini najvećim pojedinačnim vlasnikom ovog dioničkog društva. Mario Radić i njegov poslovni partner Jurica Lovrinčević, s kojim ima tvrtku Dicentra, kumulativno i sami posjeduju 36 posto: Dicentra drži nešto više od 21 posto dionica, a Radić i Lovrinčević posjeduju po 7,5 posto dioničkog udjela u Pevecu d.d.

Vujnovac i vlasnici Dicentre zajedno tako u vlasništvu drže Z1 televiziju, koja je dom najvažnijem medijskom promotoru Domovinskog pokreta. Na televiziji Z1 emitira se “Bujica”, emisija koju vodi i uređuje Velimir Bujanec, a kojeg se smatra vrlo utjecajnim među biračima nacionalističke desnice. Bujanec je u svojoj emisiji otvoreno podržavao Škorinu kandidaturu za predsjednika, kao što uoči parlamentarnih izbora podržava njegov Domovinski pokret. Ranijih godina Bujanec je podržavao HDZ, posebno u vrijeme dok je na čelu te stranke bio Tomislav Karamarko, da bi se kasnije priključio kritičarima s desnice koji tvrde da je Andrej Plenković odveo HDZ u lijevo.

Primjetne su i dodatne veze između Peveca i Domovinskog pokreta. Željko Pervan, jedan od Škorinih bližih suradnika, zaštitno je lice Pevecove recentne marketinške kampanje, a i sam Škoro je kao pjevač bio angažiran na Pevecovim javnim događajima.

Treba, međutim, postaviti pitanje jesu li ove Škorine veze prema Pevecu dovoljne da se zaključi kako je Domovinski pokret politički projekt iza kojeg stoji ruski kapital?

Pevec i PPD


Nema nikakve sumnje da je uspjeh PPD-a, pa posredno i ostatka Vujnovčevog poslovnog carstva, produkt suradnje s Gazpromom, odnosno uvoza i preprodaje ruskog prirodnog plina. Poznato je i da Vujnovac održava kontakte s politikom: HDZ-u je svojedobno na zahtjev Milijana Brkića posudio 6,8 milijuna kuna, a s bivšim predsjednikom HNS-a Ivanom Vrdoljakom veže ga prijateljski odnos.

S Andrejem Plenkovićem sastajao se u Vladi RH kad se rješavala kriza likvidnosti Petrokemije Kutina, najvećeg pojedinačnog potrošača plina u Hrvatskoj pa time i jednog od PPD-ovih najvažnijih klijenata. Priča je okončana privatizacijom u kojoj je novi privatni vlasnik – zajednička tvrtka PPD-a i INA-e – Petrokemiju preuzeo pod izrazito povoljnim uvjetima, o čemu je Faktograf već pisao [1, 2].

Ne postoje, međutim, direktne poveznice između Škore i vlasnika PPD-a. Prema javno dostupnim informacijama, Vujnovac i njegove firme nisu među financijskim podržavateljima Škorinih političkih ambicija. Moguće je, naravno, da se naknadno otkriju neke zakulisne veze, ali u međuvremenu glavna poveznica PPD-a i Škore ostaje Mario Radić, politički tajnik Domovinskog pokreta, suvlasnik Dicentre i Peveca.

Radić, međutim, nije dio poduzetničkog kruga okupljenog oko Vujnovca, povezanog kroz vlasničke udjele i upravljačke pozicije u različitim firmama, a u koji spadaju bivši zamjenik u Ministarstvu gospodarstva Leo Prelec, poduzetnik i čelni čovjek hrvatskog rukometa Zoran Gobac, bivši zamjenik ravnatelja SOA-e Josip Jurčević, bivša pomoćnica u Ministarstvu gospodarstva Sabina Škrtić, direktor financija ENNA-e Damir Spudić…

Politički tajnik Škorine stranke Mario Radić s Vujnovcem nema drugih poslova mimo suvlasništva u Pevecu. Povezuju ih, dakle, samo vlasništvo nad dionicama iste kompanije i zajednički poslovni interes.

Naime, prije nego je Vujnovac postao najveći pojedinačni dioničar Peveca, dvije su grupacije vodile borbu za prevlast unutar ove tvrtke. S jedne strane su bili Radić i Lovrinčević, tj. njihova Dicentra, a s druge strane bio je vlasnik Samoborke Želimir Kodrić.

Obje su grupacije željele vlasnički i upravljački preuzeti Pevec, a sukob je razriješen nakon što je Mario Radić, kako kaže u intervjuu za Jutarnji list, pozvao Vujnovca da uloži u Pevec. Nakon što se u priču umiješao najuspješniji hrvatski poduzetnik, vlasnik Samoborke odlučio se povući iz Peveca. Kodrić je svoje dionice prodao, pa su Radić i Lovrinčević, zahvaljujući intervenciji svog poslovnog partnera Vujnovca, stekli željenu kontrolu nad Pevecom.

Vanjska politika


Na prvi pogled Škoro se sasvim uklapa među političare kakvi se u Europi financiraju ruskim novcem. Škoru i njegov Domovinski pokret odlikuju populistička retorika (narod protiv političkih elita) i nacionalistička politička platforma modelirana po uzoru na Viktora Orbana (koja neprijatelje vidi u manjinama, LGBT zajednici, migrantima, “protuhrvatskim” nevladinim udrugama i medijima).

Međutim, stranke financirane ruskim novcem obično imaju i zajedničko vanjskopolitičko usmjerenje, tj. otvoreno se zalažu za čvršće veze s Rusijom, a protiv SAD-a i NATO saveza. Domovinski pokret Miroslava Škore, čovjeka koji je i sam proveo dosta vremena u SAD-u, gdje je upoznao i svoju suprugu, ne pokazuje namjere političkog zbližavanja s Rusijom.

U programu Domovinskog pokreta potvrđuje se predanost članstvu u NATO savezu, uz konstataciju da Hrvatska “treba ispunjavati svoje preuzete obveze” prema NATO-u, tj. da treba povećati izdatke za obranu. Teza da države članice NATO-a moraju ulagati više novca u obranu jedan je od stupova američke vanjske politike u mandatu Donalda Trumpa.

Također, Škorin politički tajnik Radić u intervjuu za Jutarnji list je izjavio kako je cilj Domovinskog pokreta pozicionirati Hrvatsku uz Ameriku. Smatra kako za to postoji niz razloga, od sigurnosnih do financijskih. U intervjuu za Nacional Radić je, pak, hvalio vanjsku politiku Andreja Plenkovića, koji u odnosima prema Rusiji ne odstupa od proklamirane zajedničke politike EU, što uključuje i sankcije Rusiji zbog napada na Ukrajinu i aneksije Krima. Takva retorika krajnje je netipična za stranke čiji se tajni fondovi pune ruskim novcem.

U politici je, naravno, sve moguće pa tako i neiskrenost. Domovinski pokret ne bi bila prva politička stranka koja u borbi za vlast obećava jedno, a iz pozicije vlasti radi nešto sasvim drugo. Temeljem zasad dostupnih informacija je, međutim, teško argumentirano braniti stav da je Škoro “ruski čovjek”.

faktograf