Kako god okarakterizirali zbivanja u protekla dva mjeseca, koja su svakodnevnu politiku premjestila na glazbena i kulturna događanja, od koncerata Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu i Sinju do festivala u Benkovcu i Šibeniku, HDZ se, s jedne strane, retorički i praktično pomaknuo ondje gdje je bio u vrijeme predsjednika Tomislava Karamarka, a s druge učinio nepotrebnima sve ostale političke stranke desnije od sebe. Je li riječ o ljetnoj taktici ili strategiji?
'Mogla bih se utrkivati, čak i pobijediti, da nisam zaglavila ovdje…' Kaže to glavna junakinja dugometražnog animiranog filma 'Velika utrka Europe', a koji se kao djelo njemačkih animatora, predvođenih redateljem Waldemarom Fastom, počeo prikazivati u hrvatskim kinima. Kao svojevrsna basna o snovima, priča je to o mišici Eddi koja cijeli život sanjari o sudjelovanju u automobilističkim utrkama sve dok joj se za takvo što napokon ne ukaže prilika, i to u naslovnoj utrci u slavu Europe. Film je, inače, nadahnut njemačkim tematskim parkom Europa-Park.
Što se tiče Hrvatske, pretpremijerno je prikazan u srpnju na 72. pulskom filmskom festivalu, dok je uz puno fotografiranja i znatiželje okupljenih zagrebačkoj premijeri nazočio predsjednik Vlade Andrej Plenković. Premijera se ne viđa često javno u kinima te je potpuno jasno zašto je ovaj njegov odabir, kada su u pitanju filmske premijere, izazvao veliko zanimanje. Njime je na određeni način zaokružio svoje kulturno ljeto što ga je 4. srpnja započeo na generalnoj probi koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, a dovršava 4. rujna na projekciji animirane 'Velike utrke Europe'. U oba je slučaja bio u dječjem društvu.
Od Thompsona do Europe i nazad
I dok je premijerovo kulturno ljeto išlo u smjeru od Thompsonova koncerta do filma posvećenog Europi, čini se da njegova politička putanja ide u obrnutom smjeru: od Europe prema Thompsonu. Kako god tumačili Plenkovićeve poteze na čelu HDZ-a i Vlade protekla dva mjeseca – ili kao reaktivno preuzimanje nadzora nad političkim i parapolitičkim procesima generiranima s desne strane društvene scene ili kao dugoročnu strategiju ovladavanja cjelokupnom političkom desnicom sa što ranijim zauzimanjem tog dijela spektra prije sljedećih parlamentarnih izbora – njegova se percepcija kao političara promijenila. I među njegovim simpatizerima, i među njegovim suparnicima. I unutar HDZ-a, i izvan njega. I među dojučerašnjim podržavateljima, i među donedavnim osporavateljima.
Mijenja se u Hrvatskoj, ali se već neko vrijeme mijenja i u Europi, konkretno u Europskoj uniji, čija je posljednja 'velika utrka' održana na europskim izborima u lipnju 2024. Do sljedećih izbora za Europski parlament ima nešto manje od četiri godine, do redovnih parlamentarnih u Hrvatskoj dvije i pol godine, tako da će u aktualnom izbornom ciklusu – razdoblju između recentnih i predstojećih izbora – Plenković na čelu HDZ-a djelovati s iskustvom upravo odlazećega političkog ljeta. U njemu se pokušao nametnuti iz novoga političkog kuta, kao političar koji sukladno dužnostima što ih obnaša, a koje u hrvatskom političkom sustavu kumuliraju najviše moći, nadzire cijeli jedan ideološki pol. Hoće li ono što nije uspjelo do kraja ni Franji Tuđmanu, ni Ivi Sanaderu, pa ni Tomislavu Karamarku, do izbora uspjeti Plenkoviću?
Branitelj branitelja
Nema nikakve dvojbe da prvom čovjeku Vlade i najjače političke stranke u zemlji odgovara da ga se, nakon niza godina prigovaranja da je 'briselski ćato', 'komunistički gojenac' ili pak 'strano tijelo u HDZ-u', od ovog ljeta doživljava kao 'branitelja branitelja' ili kao nekoga tko štiti cjelovitost Thompsonove pjesme 'Bojna Čavoglave', uključujući njezin početak s ustaškim uzvikom 'Za dom spremni'. Uostalom, u suprotnom bi trebao razriješiti, kao svojedobno Mostove ministre, vlastitoga potpredsjednika i ministra obrane Ivana Anušića, a koji je na najkomentiranijem koncertu godine na pjevačevo 'Za dom…' uzvratio '…spremni'. Takav potez Plenković ipak ne može napraviti te će do kraja ovoga premijerskog mandata biti prisiljen na mnogobrojne kompromise, od kojih dio trenutačno ne može ni pretpostaviti, a čiji je slijed zapravo generirao.
Ono što može, i što upravo čini, jest stvaranje dojma da je od samog početka bio ne samo svjestan dimenzija Thompsonova koncerta kao zabavnoglazbene inkarnacije desnoga i krajnje desnoga političkog pola u zemlji, nego i da ga je pragmatično podržao ne bi li na taj način zadržao sve poluge djelovanja u svojim rukama. Bolje se poistovjetiti sa stotinama tisuća nego se s njima, ovako ili onako, naći na suprotnoj svjetonazorskoj strani. Možda će se pokazati da je sam koncert predimenzioniran u svojoj važnosti, kao što nije jasno kako su organizatori na njemu zbrojili više posjetitelja od broja prodanih ulaznica. Ali Plenković je bio dovoljno oprezan da takav događaj ne ispusti iz vida, makar iz prikrajka.
A je li Hrvatska 'za dom spremna'?
Koliko god taj koncert pripadao točno određenom svjetonazorskom prostoru, a da se u ukus glede glazbenih žanrova ne ulazi, ipak je inicirao nešto važno. To je još jedno propitivanje o identitetskim, ideološkim i političkim razlikama unutar hrvatskog društva, koje nisu male, a u nekim slučajevima to društvo doslovce dijele napola. Pokazuje to i aktualno ispitivanje javnog mijenja za RTL Danas, u kojem je agencija Promocija Plus na 1300 ispitanika testirala njihov odnos prema aktualnim zbivanjima na koja je utjecao niz događanja, od Thompsonovih koncerata u Zagrebu i Sinju do festivala u Benkovcu i Šibeniku. Među ispitanicima njih 34,9 posto u aktualnim zbivanjima vidi isključivo domoljublje i domovinski zanos; sljedećih 21 posto smatra da Hrvatska ide prema novoj ustašizaciji uz pomoć vlasti i Crkve, a 18,4 posto njih misli da trenutačna situacija klizi u tom smjeru. Oko petine ispitanika ne primjećuje promjene.
Do slične podjele dovodi i odnos prema ustaškom pozdravu 'Za dom spremni', a koji je početkom 1990-ih koristio HOS: za 31,5 posto ispitanika to je stari hrvatski pozdrav, odnosno legitiman pozdrav ustaša i HOS-a (13,8 posto); s druge strane, za 24,7 posto ispitanih to je ustaški pozdrav vezan uz zločine u Drugom svjetskom ratu i poklič u ime nove ustašizacije (20,0 posto). Poklič bi kao kazneno djelo ili prekršaj sankcioniralo ukupno 42,1 posto ispitanika, a ne bi njih 38,7 posto. Ipak, ispitanici Hrvatsku što se tiče njezine uloge u Drugom svjetskom ratu doživljavaju većinom kao antifašističku pobjedničku stranu (51,3 posto), a gotovo 60 posto ispitanika smatra da antifašizam treba ostati u Ustavu (20 posto je za njegovo izbacivanje). Za jasnu je većinu Domovinski rat temelj suvremene države, kao i antifašizam u spoju s njim. Sve to govori da je hrvatsko društvo itekako ideološki kompleksno.
Preslagivanje unutar HDZ-a
Plenković je nakon svoje prve dvije pobjede na parlamentarnim izborima 2016. i 2020. godine radije birao političke partnere centrističke pozadine nego desnicu. Nakon samo nekoliko mjeseci suradnje iz Vlade je doslovce izbacio tada još uvijek ideološki rastezljiv Most, a koji se u međuvremenu pozicionirao znatno desnije od premijerove inačice HDZ-a. Za Plenkovića povoljno raspoređeni mandati 2020. godine omogućili su čvrstu HDZ-ovu koaliciju s malim liberalnim strankama (HNS, HSLS) i zastupnicima nacionalnih manjima, no je takav rasplet izostao četiri godine poslije, što je dovelo do za njega neželjene koalicije s Domovinskim pokretom. Stranka Ivana Penave rekordno se brzo rascijepila, marginalizirala te potvrdila da je kadrovski i programski irelevantna, ali desnica u Hrvatskom saboru i dalje ima presudan broj ruku za parlamentarnu većinu. Novo je preslagivanje stranaka zato trenutačno slabo izgledno.
Međutim preslagivanje se upravo zbiva kada je riječ o poziciji HDZ-a u političkom spektru te nakon ovoljetnih zbivanja ima prigodu spriječiti bilo kakav pokušaj izdizanja iole utjecajnije desne političke stranke koja bi mu uoči i nakon sljedećih parlamentarnih izbora mogla zakomplicirati situaciju. Usidren u hrvatskoj politici barem još neko vrijeme, Plenkovićev je cilj četvrti put zaredom pobijediti na parlamentarnim izborima i dočekati novi rasplet kada su posrijedi odnosi snaga u europskoj politici. I dok je do prošle godine bio najčešće priman premijer neke od članica Europske unije kod predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, Plenković je sada iz više razloga na margini europske politike. Njegov prijedlog da se petogodišnji mandat predsjednika Europskog vijeća, koji sada obnaša socijalist António Costa, skrati napola da bi završne dvije i pol godine pripale nekome iz Europske pučke stranke, nije pao na plodno tlo te je doživljen kao primat vlastitih interesa nad teško dogovorenim zajedničkim interesima. Usto, Hrvatska se zbog vanjskopolitičkih prijepora premijera Plenkovića i predsjednika Republike Zorana Milanovića u Uniji ne doživljava kao makar srednjoročno pouzdan partner u konkretizaciji važnijih inicijativa vezanih uz rat u Ukrajini, ali i drugih pitanja, od susjedstva do šireg konteksta.
Stoga Plenković prvo mora opet pobijediti u 'velikoj utrci Hrvatske' da bi eventualno sudjelovao u novoj 'velikoj utrci Europe'. Zasad desnicu drži u vlastitoj desnici, pri čemu mu je ona koncertna i izvaninstitucionalna puno važnija od ove stranačke i institucionalne, jer ona se sama raspada. No ciljna ravnina još je daleko.
