Antiruska medijska histerija doseže zabrinjavajuću razinu. U prvom redu u Sjedinjenim Državama, ali i pojedinim zemljama Europske unije, među kojima je i Hrvatska, zemlja u kojoj najtiražniji dnevni listovi dan za danom objavljuju šizofreno-paranoidne tekstove poput onih kojima javnost plaše Janusz Bugajski, viši suradnik Europskog centra za političku analitiku (CEPA), ili ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksander Levčenko.
Čitajući njihove, ali i osvrte i kolumne njihovih hrvatskih trabanata, logično je da se obični preplašeni hrvatski građanin zapita jesu li još uvijek funkcionalna stara atomska skloništa koja su u vrijeme bivše države građena u svim gradovima? Ima li u njima mjesta za sve, ili da se u njih sklone djeca, tako da barem netko preživi kada vojska strašnog Mordora s istoka krene prema zapadu, pregazi baltičke zemlje, Poljake i preko Ukrajine i Mađarske umaršira u Hrvatsku, prethodno "saniranu" potrebnom količinom nuklearnih bojevih glava?
Ista ta gospoda zdušno navija za Hillary Clinton na predstojećim američkim predsjedničkim izborima, jer je gospođa rekla kako je ona jedina brana između nas, s jedne strane, i Apokalipse, s druge. Bogu hvala, ima nade i za nas, a posebno za Bugajskog, Levčenka i njima slične politologe, političare, veleposlanike i voditelje raznoraznih NVO, agencija, udruga i think-tankova.
Upravo tako, jer za The New York Times bivša državna tajnica koja se sprema ući u Bijelu kuću rekla: "Ja sam posljednja stvar koja stoji između vas i Apokalipse!" (NYT).
No, rekla je Hillary Clinton i nešto drugo.
"Kada predsjednik naredi nuklearni napad, časnici ga moraju pokrenuti. To ukupno traje oko četiri minute", rekla je Hillary Clinton tijekom posljednje televizijske debate protiv Donalda Trumpa.
Neobična tvrdnja, jer zašto bi politički ili vojni vođe u Americi govorili vrijeme koje je potrebno za aktiviranje nuklearnog napada, ako je to po svim pravilima državna tajna.
Clinton se kasnije malo ogradila i rekla je da je to "minimalno vrijeme", tehnički potrebno za pokretanje napada, iako nije porekla fatalni smisao svoje izjave.
Naime, vjerojatno buduća predsjednica SAD-a govori eksplicitno i tehnički o vremenu potrebnom za pokretanje termo-nuklearnog napada, očito zamišljenog kao preventivnog i usmjerenog protiv Rusije.
Što reći?! U najmanju ruku uznemirujuća izjava, ali koja govori da će se "komunistička atomska skloništa" diljem gradova Lijepe naše morati prozračiti, očistiti i provjeriti ne zbog Mordora s istoka, nego zbog psihopata u Washingtonu, kojima vjerno služi i naša bivša pomoćnica bivšeg glavnog tajnika, nažalost, još uvijek živućeg NATO pakta.
Ovo nije prvi put da Amerikanci, prije svega neokonzervativci, razmatraju opciju Apokalipse. U tim je krugovima odlučeno da dvadeset prvo stoljeće "mora" biti "američko". Globalna nadmoć Sjedinjenih Država se očituje i službenim dokumentima i nije nikakva tajna da to mišljenje dijele mnogi političari, uključujući Hillary Clinton.
Ovaj je projekt postao temelj za ratove provedene tijekom Bushove administracije i one koje je pokrenula bivša državna tajnica Hillary Clinton pod predsjedanjem Baracka Obama, kojega je laku ovjerila u nužnost ratova u Libiji i Siriji, te u američki nadzor nad ukrajinskom krizom.
No, ova je politika naišla na neočekivane prepreke koje predstavljaju ekonomski razvoj Kine i povratak Rusije kao supersile. Još gore, Washington sada svjedoči i rađanju saveza između dva azijska diva, koji su se natjecali u prošlosti, odnosno kada je prioritet američke vanjske politike bio odvojiti Peking od Moskve.
Ovaj za Amerikance neočekivani geostrateški rasplet prati i raspad zapadnog kapitalističkog financijskog sustava, kojem se suđena propast jer neokonzervativci odbijaju prihvatiti bilo kakve reforme koje su ujedno udar na projekt globalne hegemonije. Da s financijama nešto nije u redu vidi se iz podatka da su strane središnje banke u godinu dana prodale 364 milijarde dolara američkih državnih obveznica, među kojima najviše središnje banke Kine i Saudijske Arabije, prenosi Zero Hedge.
Hillary Clinton dobro zna koji su joj ciljevi, odnosno zapovjedi, budući da su joj najveći donatori Bill Gates, Zaklada Rockefeller, Coca Cola, a među bankama Goldman Sachs, JP Morgan, Morgan Stanley i druge.
Financijski potres će pogoditi i istočne "neprijatelje", koji, međutim, žele biti podalje od epicentra i manje izloženi udaru, čime će ujedno sačuvati stečenu nadmoć.
Situacija je takva da se čini da nema izlaza, barem u očima krugova koji su svakim danom sve luđi. Stoga i govore o mogućnost Apokalipse ili globalnog rata, ali tako da ispadne da će se Zapad "samo braniti".
Izjava Hillary Clinton za The New York Times, ako ranije i nije bila jasna, uklanja svaku dvosmislenost.
Dakle, u ime "demokracije", "ljudskih prava" i čega sve ne, Amerikanci će sebi i svijetu još jednom izabrati neokonzervativce u Bijeloj kući, koji će podsjetiti svijet na provedbu njihovog projekta. Više ne postoji nikakva nada, kakvu je u početku, barem riječima, davao Obama.
Njegovi obožavatelji i njegovi kritičari se slažu da će predsjednica Clinton imati vrlo agresivan stav prema Rusiji, možda je ona i zato odabrala ovu zagonetnu formulu o apsolutnom dobru na jednoj strani, kojeg će ona obraniti od Apokalipse koju sprema krvožedni Mordor.
No je li to baš tako? Netko od američkih stratega iz '70-ih, Henry Kissinger ili tko već, nedavno je rekao da je ruski vrh zapravo lako predvidljiv, samo treba pažljivo slušati što govori. Naravno, kada se u provedbi određenih geopolitičkih i geostrateških ciljeva stvori određena slika, a koja ne odgovora stvarnosti i već možemo govoriti o određenoj razini psihopatologije u pojedinaca, onda oni teško mogu prepoznati kristalno jasne poruke iz Kremlja.
7 trendova ruske vanjske politike koji se ne vide od neokonzervativne magle
Osim toga, nakon ukrajinske krize i vojne intervencije u Siriji, ključna načela i ideje ruske vanjske politike je još lakše razumjeti. Ruski predsjednik Vladimir Putin je na zatvaranje 12. sjednice Raspravnog kluba Valdai 22. listopada 2015. godine govorio o ukrajinskoj krizi i vojnim zračnim napadima u Siriji, te o tome kako se ruska vanjska politika se često doživljava kao nepredvidljiva. Ne samo da je rusko djelovanje u oba slučaja bilo brzo i za mnoge neočekivano, a opseg odgovora se činio nesrazmjeran nacionalnim interesima Rusije.
U Siriji, a pogotovo Ukrajini, činilo se da su se točke u putanji ruske vanjske politike pomaknule ka kvalitativno novoj liniji i nova konfiguracija je već poprimila oblik. Nakon šoka u Ukrajini i Siriji, sada je zapravo bilo jasno da su to očekivani odgovori ruskoj politike, koja ima sedam trendova.
1. Ruska politika na njenim zapadnim granicama će biti obrambena, a ne ofenzivna. Unatoč histeriji, strahovima i fobijama istočne Europe, neće biti vojnih koraka protiv novih članica NATO pakta. Zračni, pomorski i kibernetički napadi i incidenti neće biti uobičajena praksa prema nijednoj zemlji EU i NATO pakta. Prijetnja eskalacije proizlazi iz slučajnog sudara, a ne unaprijed planirane operacije. Potrošnja za obranu će biti u skladu sa tvrdnjama onih koji govore o "ruskoj agresiji" i bez sumnje će zadovoljiti najviše dužnosnike NATO pakta, ali šanse za rješavanje bilo kakvih problema vojnim putem su ravne nuli. Vjerojatno ćemo vidjeti i lokalnu utrku u naoružanju na obje strane, uz povremene iskorake u baltičkoj crnomorskoj regiji. Vojne aktivnost na obje strane granice će se tumačiti kao provokacije i element "hibridnog ratovanja." Dvije strane će budno pratiti jedna drugu u tom pogledu.
2. Svaki pokušaj Zapada da prodre u post-sovjetski prostor, vojno ili ekonomski, Rusija će tumačiti kao neprijateljski i nesrazmjeran. Naime, post-sovjetski prostor je geopolitička arena, a ne prostor u kojem može biti partnerstva sa Zapadom. Problem pogoršavaju inherentne slabosti mnogih post-sovjetskih država. Čak i bez vidljivog miješanja izvana, one još uvijek mogu zapasti u razdoblja krize. Takva kriza bi mogla izazvati još veće rivalstvo između Rusije i Zapada, jer će obje sile pokušati iskoristiti njene posljedice.
Rusija i Zapad su talac krhkih odnosa post-sovjetskog prostora. No, Rusija će pokušati riješiti problem kroz jačanje savezništva sa stabilnijim zemljama u regiji i pomoći onima slabijima, na primjer, putem institucija kao što su Euroazijska ekonomska unija, CSTO ili SCO.
Paradoksalno je da Zapad može imati koristi od uspjeha tih saveza. Ostali članovi, pogotovo Kazahstan i Bjelorusija u EEU, dužni su igrati važnu ulogu u njima. To će im pomoći da od "prosječne" pozicije u međunarodnim poslovima i stvore novu strukturu odnosa temeljenih na čvrstom partnerstvu.
3. Ključna doktrinarna ideja ruske vanjske politike će biti zaustavljanje širenja bezvlašća, sprečavanje kolapsa državnosti i očuvati kontrolu vlade. Ova ideja je u suprotnosti sa teorijom "demokratizacije" kao jamca stabilnog razvoja. Rusija će graditi situacijske ili čak dugoročne saveze s drugim regionalnim i globalnim igračima koji dijele ovu ideju, a koja bi se uspješno mogla koristiti u njihovoj unutarnjoj politici. U tom smislu, Rusija bi mogla preuzeti ulogu lidera u području, uvjetno rečeno, globalne "konzervativne" politike, ali koja se provodi oprezno, pragmatično i poštujući specifičnosti svake pojedine države.
U tom smislu se i sam koncept demokracije može okrenuti u rusku korist, jer podrazumijeva postupnu unutarnju demokratizaciju, koja posebnu pozornost obraća na lokalne tradicije. Umjetna i izvana nametnuta demokracija će postajati sve više nepopularna. Rusija će za partnera u promociji ove doktrine vjerojatno imati Kinu.
4. Rusija postaje aktivniji vojno-politički akter izvan vlastitog teritorija. Međutim, ove aktivnosti će biti selektivni i ciljane, zbog ograničenih sredstava.
Osim Sirije, moguće točke ruske intervencije bi mogle biti provođenje ugovornih obveza sa zemljama središnja Azije, posebno u slučaju terorističke prijetnje koju predstavljaju militanti koji prelaze granice, najvećim dijelom iz Afganistana. Takve operacije će provoditi vrlo mobilne jedinice s aktivnim potporom iz zraka.
5. Rusija će poduzeti mjere kako bi se razvile nove regionalne i međunarodne institucije, kao što su BRICS i Šangajska organizacija za suradnju. No, funkcionalnost i učinkovitost tih institucija ostaje otvoreno pitanje.
Rusija će morati pronaći optimalne mehanizme interakcije s glavnim ne-zapadnim akterima, iako nema namjeru prekinuti veze sa Zapadom, a posebno ne stvarati otvorenu anti-zapadnu koaliciju. Rusija će održavati i razvijati ekonomske odnose sa Zapadom i zbog same spoznaje da je u poslovanju s obje strane već uračunat rizik političke krize u njenim planovima i projektima.
Rusija neće raditi na prevratu u svjetskom gospodarstvu i tako postati izopćenik. Relativno slabu ekonomsku moć zemlje će se nadoknaditi političkim snagama. U tom kontekstu će pokušavati ojačati ulogu Ujedinjenih naroda i svoje mjesto u organizaciji. To će biti još jedna od karakteristika ruske politike.
6. Institucije europske sigurnosti i ključni ugovori s Rusijom će biti razorene, no teško je vjerojatno da će Moskva tražiti njihov raspad. Rusija je zainteresirana za održavanje dijaloga sa Sjedinjenim Državama u području strateške stabilnosti, ali će se ovaj dijalog vjerojatno voditi usporedo s razvojem strateškog naoružanja na obje strane. Ukrajinska kriza je uspostavila izrazito negativan presedan u politizaciji dijaloga u okviru tih temeljnih ugovora u tom području i onih čija je provedba već bila započeta. Ovaj presedan će imati negativan utjecaj na ukupan budući dijalog.
7. Gospodarstvo i očekivanja javnosti u modernizaciji ekonomije postaju sve važni elementi ruske vanjske politike. Na kartu "vanjske prijetnje" se ne može igrati bezbroj puta, što znači da će vlada biti prisiljena poduzeti radikalne korake kako bi poboljšala rusko gospodarstvo i to mora biti primijećeno u očima društva, odnosno u svakodnevnom životu običnih građana. Kriza nudi priliku da se provedu reforme koje bi bilo nemoguće provesti u okružju stabilnosti. Takve promjene su potrebne i za novu fazu ruskih odnosa sa stranim partnerima. Čak i tijekom najboljih vremena, stabilnost ruske ekonomije je često bila prepreka razvoju i jačanju političkih veza. Ekonomska reforma za rast treba otvoriti vrata novim inicijativama, iako je proces pun velikih rizika. Sposobnost države da jamči vladavinu prava i ostavi prostora za disanje privatnoj inicijativi je jedan od ključnih uvjeta za uspješnu reformu.
Danas se Rusija i drugi akteri suočavaju s procesima koji su izvan njihove kontrole. Vjerski radikalizam, migracije i dezintegracija državnosti su samo mali dio opće slike na koju Rusija ne može globalnoj razini utjecati sama. Prije ili kasnije, svi će biti pogođeni ovim problemima, što znači da će i Rusija i Zapad morati koordinirati svoje politike i djelovati zajedno. Zapravo, kriza u tijeku pruža priliku za ponovnu uspostavu parametara u odnosima Rusije i njenih partnera.
Kao što vidimo, vrlo je lako predvidjeti i definirati rusku vanjsku politiku i teško je vjerovati da u Kremlju sjede idioti koji se uz bocu votke igraju s "crvenim gumbom" za lansiranje nuklearnih projektila koji će uništiti neprijatelja, samu Rusiju, možda i cijeli svijet.
S druge strane, iako u predizbornoj kampanji kada se govori svašta, nije bezazleno čuti koliko vremena može proći od zapovjedi do pokretanja nuklearnog napada, koju američki generali, jednom pozvani od strane vrhovne zapovjednice, moraju izvršiti.
No, utišajmo malo strasti, jer i u Sjedinjenim Državama, kojoj je Rusija Bogom dani Mordor, strašna prijetnja slobodnim narodima kojeg treba obuzdati, za sada postoje generali i političari koji razumiju ozbiljnost situacije.
No, Washington se u provedbi svoje politike zato služi drugim alatima, već viđenim početkom XX stoljeća. Politika Zapada neodoljivo podsjeća na politiku koju je provodio u vrijeme uspona nacizma, samo što ovaj put ulogu austrijskog soboslikara imaju ISIL i ukrajinski nacionalisti i neonacisti. Rusija svoje "zapadne partnere" upozorava na ovu opasnost, ali uzalud.
Kad se opet otvore plinske komore i krematoriji, možda ne doslovno, ali kada prevlada nacizam i budemo svjedočili krvavim orgijama islamističkih fanatika, moguće je da Europa nešto i shvati.
Da pojasnimo, nakon što je zanemarila opasnost od nacizma, Europa je počela koketirati s tim paklenim zlom.
Mislili su da će Hitler i njegova stranka biti marginalizirani i da nikada neće doći na vlast. Nešto kasnije, kada je NSDAP preuzeo vlast, mislili su da se radi o nacistima koji će se htjeti boriti protiv komunistima, a ne protiv Europe.
Čak i kada je Njemačka progutala Austriju i Čehoslovačku, većina europskih političara je rekla: "Ali Hitler se kreće u pravom smjeru, prema istoku i protiv Sovjetskog Saveza."
Tek kada su nacisti napali Poljsku i Francusku, bili su iznenađeni: "Oh, pa i to se dogodilo?! Tako, samo po sebi!"
Ne, nije "samo po sebi". Ono o čemu se ne voli govoriti jest da je nacistička stranka dobivala velikodušne donacije od njemačkih industrijalaca, ali i puno veće od američkih bankara, od kojih su neki čak bili Židovi.
Europski i američki dužnosnici su godinama živjeli u uvjerenju da je Hitler pas kojeg mogu držati na lancu i on će ih zaštititi od komunista. Ali lude pse se ne može kontrolirani i oni često prekinu uzicu.
Rezultat je poznat. Europa je svjedočila "konačnom rješenju židovskog pitanja", logorima smrti, milijunima žrtava i razaranju kontinenta, koji se kasnije većim dijelom morao obnoviti iz ruševina i gotovo od nule.
Washington danas hrani dva nova Reicha - radikalni islamistički ISIL i nacistički režim u Kijevu. Umberto Eco je napisao kako se fašizam stalno prilagođava i maskira, poprima nove oblike, ali nije u stanju sakriti svoju nehumanu esenciju.
"Islamistički Reich" organizira masovne javne egzekucije i svojom transcendentnom okrutnošću pokušava zastrašiti cijeli svijet. Unatoč svemu, SAD ove zlotvore pokušava odijeliti na "radikalne" i "umjerene" nasilnike. No, činjenica je da postoje samo dva centra moći protiv Damaska - "crni" ISIL i "zeleni" kojeg čini teroristički konglomerat okupljen oko Al-Nusra Fronta. Sve manje skupine su izravno podređene ova dva i nema mogućnosti da se tu išta učini, osim vojnog poraza i "crnih" i "zelenih".
"Kijevski Reich" organizira masovna paljenja ljudi i još se time i hvali. Ulazimo u treću godinu neselektivnog granatiranja iz teških oružja stambenih četvrti Donbasa, što je čista teroristička taktika, koja sama po sebi nema vojnog smisla. Glavne i udarne snage "Kijevskog Reicha" su bojne nacističkih dobrovoljaca, koji se sastoji ideoloških nacista, ali i običnih kriminalaca.
Prije nekoliko dana je "Kijevski Reich" ušao u novu fazu nacističkog razvoja i nacistička pukovnija "Azov" i "Civilni korpus Azov" su registrirani kao politička stranka "Nacionalni korpus", koji za cilj ima promicati nacistički sustav vlasti.
Posljednji čin ukrajinske drame- Neonacisti nove stranke Nacionalni korpus žele i mogu preuzeti vlast
Program ove stranke, što ne čudi, sadrži niz odredbi koje se podudaraju s "25 točaka" njemačkog NSDAP-a. U njemu se posebno to potvrđuje superiornost bijele rase, nacionalizacijom strateških tvrtki za dobrobit nacije, nametnuti smrtnu kaznu, a kao šlag na tortu, potreba za stvaranjem u Ukrajini od svojih nuklearnih oružja.
Nakon stvaranja vlastite stranke, nacisti su marširali Kijevom u procesiji s bakljama, izvikujući slogane kao što su "Smrt Židovima!" i "Ukrajina iznad svega!", očita posudba njemačkog "Deutschland uber alles!".
Europska elita se ponovno pretvara da se ništa strašno nije dogodilo, kao što već treću godinu ne primjećuje odgovor Kijevskog režima koji provodi genocid nad proruskim stanovništvom jugoistočne Ukrajine.
Pokušaji europske elite da ignorira uspon "Islamske države" su već doveli do niza nasilnih djela terorizma.
Isto tako, marljivo ignorirajući uspon nacizma u Ukrajini, on će se sve više osjetiti i u Europskoj uniji. Dakle, kada, figurativno rečeno, budemo sjedili u plinskim komorama i krematorijima, jer još ne znamo kakvo nam se konačno rješenje priprema, ne trebamo se pretvarati da nismo bili upozoreni.
Ipak smo na vrijeme mogli procijeniti na kojoj je strani svijeta strašni Mordor -strašna prijetnja slobodnim narodima, ali to nije onaj o kojem pričaju američki neokonzervativci, Hillary Clinton, Janusz Bugajski, Oleksander Levčenko, Ivan Krastev i drugi stratezi, političari, politolozi, analitičari čija paranoidna izlaganja javnosti revno prenosi bulumenta novinara nekada uglednih zapadnih agencija i medija.
AMSI
Čitajući njihove, ali i osvrte i kolumne njihovih hrvatskih trabanata, logično je da se obični preplašeni hrvatski građanin zapita jesu li još uvijek funkcionalna stara atomska skloništa koja su u vrijeme bivše države građena u svim gradovima? Ima li u njima mjesta za sve, ili da se u njih sklone djeca, tako da barem netko preživi kada vojska strašnog Mordora s istoka krene prema zapadu, pregazi baltičke zemlje, Poljake i preko Ukrajine i Mađarske umaršira u Hrvatsku, prethodno "saniranu" potrebnom količinom nuklearnih bojevih glava?
Ista ta gospoda zdušno navija za Hillary Clinton na predstojećim američkim predsjedničkim izborima, jer je gospođa rekla kako je ona jedina brana između nas, s jedne strane, i Apokalipse, s druge. Bogu hvala, ima nade i za nas, a posebno za Bugajskog, Levčenka i njima slične politologe, političare, veleposlanike i voditelje raznoraznih NVO, agencija, udruga i think-tankova.
Upravo tako, jer za The New York Times bivša državna tajnica koja se sprema ući u Bijelu kuću rekla: "Ja sam posljednja stvar koja stoji između vas i Apokalipse!" (NYT).
No, rekla je Hillary Clinton i nešto drugo.
"Kada predsjednik naredi nuklearni napad, časnici ga moraju pokrenuti. To ukupno traje oko četiri minute", rekla je Hillary Clinton tijekom posljednje televizijske debate protiv Donalda Trumpa.
Neobična tvrdnja, jer zašto bi politički ili vojni vođe u Americi govorili vrijeme koje je potrebno za aktiviranje nuklearnog napada, ako je to po svim pravilima državna tajna.
Clinton se kasnije malo ogradila i rekla je da je to "minimalno vrijeme", tehnički potrebno za pokretanje napada, iako nije porekla fatalni smisao svoje izjave.
Naime, vjerojatno buduća predsjednica SAD-a govori eksplicitno i tehnički o vremenu potrebnom za pokretanje termo-nuklearnog napada, očito zamišljenog kao preventivnog i usmjerenog protiv Rusije.
Što reći?! U najmanju ruku uznemirujuća izjava, ali koja govori da će se "komunistička atomska skloništa" diljem gradova Lijepe naše morati prozračiti, očistiti i provjeriti ne zbog Mordora s istoka, nego zbog psihopata u Washingtonu, kojima vjerno služi i naša bivša pomoćnica bivšeg glavnog tajnika, nažalost, još uvijek živućeg NATO pakta.
Ovo nije prvi put da Amerikanci, prije svega neokonzervativci, razmatraju opciju Apokalipse. U tim je krugovima odlučeno da dvadeset prvo stoljeće "mora" biti "američko". Globalna nadmoć Sjedinjenih Država se očituje i službenim dokumentima i nije nikakva tajna da to mišljenje dijele mnogi političari, uključujući Hillary Clinton.
Ovaj je projekt postao temelj za ratove provedene tijekom Bushove administracije i one koje je pokrenula bivša državna tajnica Hillary Clinton pod predsjedanjem Baracka Obama, kojega je laku ovjerila u nužnost ratova u Libiji i Siriji, te u američki nadzor nad ukrajinskom krizom.
No, ova je politika naišla na neočekivane prepreke koje predstavljaju ekonomski razvoj Kine i povratak Rusije kao supersile. Još gore, Washington sada svjedoči i rađanju saveza između dva azijska diva, koji su se natjecali u prošlosti, odnosno kada je prioritet američke vanjske politike bio odvojiti Peking od Moskve.
Ovaj za Amerikance neočekivani geostrateški rasplet prati i raspad zapadnog kapitalističkog financijskog sustava, kojem se suđena propast jer neokonzervativci odbijaju prihvatiti bilo kakve reforme koje su ujedno udar na projekt globalne hegemonije. Da s financijama nešto nije u redu vidi se iz podatka da su strane središnje banke u godinu dana prodale 364 milijarde dolara američkih državnih obveznica, među kojima najviše središnje banke Kine i Saudijske Arabije, prenosi Zero Hedge.
Hillary Clinton dobro zna koji su joj ciljevi, odnosno zapovjedi, budući da su joj najveći donatori Bill Gates, Zaklada Rockefeller, Coca Cola, a među bankama Goldman Sachs, JP Morgan, Morgan Stanley i druge.
Financijski potres će pogoditi i istočne "neprijatelje", koji, međutim, žele biti podalje od epicentra i manje izloženi udaru, čime će ujedno sačuvati stečenu nadmoć.
Situacija je takva da se čini da nema izlaza, barem u očima krugova koji su svakim danom sve luđi. Stoga i govore o mogućnost Apokalipse ili globalnog rata, ali tako da ispadne da će se Zapad "samo braniti".
Izjava Hillary Clinton za The New York Times, ako ranije i nije bila jasna, uklanja svaku dvosmislenost.
Dakle, u ime "demokracije", "ljudskih prava" i čega sve ne, Amerikanci će sebi i svijetu još jednom izabrati neokonzervativce u Bijeloj kući, koji će podsjetiti svijet na provedbu njihovog projekta. Više ne postoji nikakva nada, kakvu je u početku, barem riječima, davao Obama.
Njegovi obožavatelji i njegovi kritičari se slažu da će predsjednica Clinton imati vrlo agresivan stav prema Rusiji, možda je ona i zato odabrala ovu zagonetnu formulu o apsolutnom dobru na jednoj strani, kojeg će ona obraniti od Apokalipse koju sprema krvožedni Mordor.
No je li to baš tako? Netko od američkih stratega iz '70-ih, Henry Kissinger ili tko već, nedavno je rekao da je ruski vrh zapravo lako predvidljiv, samo treba pažljivo slušati što govori. Naravno, kada se u provedbi određenih geopolitičkih i geostrateških ciljeva stvori određena slika, a koja ne odgovora stvarnosti i već možemo govoriti o određenoj razini psihopatologije u pojedinaca, onda oni teško mogu prepoznati kristalno jasne poruke iz Kremlja.
7 trendova ruske vanjske politike koji se ne vide od neokonzervativne magle
Osim toga, nakon ukrajinske krize i vojne intervencije u Siriji, ključna načela i ideje ruske vanjske politike je još lakše razumjeti. Ruski predsjednik Vladimir Putin je na zatvaranje 12. sjednice Raspravnog kluba Valdai 22. listopada 2015. godine govorio o ukrajinskoj krizi i vojnim zračnim napadima u Siriji, te o tome kako se ruska vanjska politika se često doživljava kao nepredvidljiva. Ne samo da je rusko djelovanje u oba slučaja bilo brzo i za mnoge neočekivano, a opseg odgovora se činio nesrazmjeran nacionalnim interesima Rusije.
U Siriji, a pogotovo Ukrajini, činilo se da su se točke u putanji ruske vanjske politike pomaknule ka kvalitativno novoj liniji i nova konfiguracija je već poprimila oblik. Nakon šoka u Ukrajini i Siriji, sada je zapravo bilo jasno da su to očekivani odgovori ruskoj politike, koja ima sedam trendova.
1. Ruska politika na njenim zapadnim granicama će biti obrambena, a ne ofenzivna. Unatoč histeriji, strahovima i fobijama istočne Europe, neće biti vojnih koraka protiv novih članica NATO pakta. Zračni, pomorski i kibernetički napadi i incidenti neće biti uobičajena praksa prema nijednoj zemlji EU i NATO pakta. Prijetnja eskalacije proizlazi iz slučajnog sudara, a ne unaprijed planirane operacije. Potrošnja za obranu će biti u skladu sa tvrdnjama onih koji govore o "ruskoj agresiji" i bez sumnje će zadovoljiti najviše dužnosnike NATO pakta, ali šanse za rješavanje bilo kakvih problema vojnim putem su ravne nuli. Vjerojatno ćemo vidjeti i lokalnu utrku u naoružanju na obje strane, uz povremene iskorake u baltičkoj crnomorskoj regiji. Vojne aktivnost na obje strane granice će se tumačiti kao provokacije i element "hibridnog ratovanja." Dvije strane će budno pratiti jedna drugu u tom pogledu.
2. Svaki pokušaj Zapada da prodre u post-sovjetski prostor, vojno ili ekonomski, Rusija će tumačiti kao neprijateljski i nesrazmjeran. Naime, post-sovjetski prostor je geopolitička arena, a ne prostor u kojem može biti partnerstva sa Zapadom. Problem pogoršavaju inherentne slabosti mnogih post-sovjetskih država. Čak i bez vidljivog miješanja izvana, one još uvijek mogu zapasti u razdoblja krize. Takva kriza bi mogla izazvati još veće rivalstvo između Rusije i Zapada, jer će obje sile pokušati iskoristiti njene posljedice.
Rusija i Zapad su talac krhkih odnosa post-sovjetskog prostora. No, Rusija će pokušati riješiti problem kroz jačanje savezništva sa stabilnijim zemljama u regiji i pomoći onima slabijima, na primjer, putem institucija kao što su Euroazijska ekonomska unija, CSTO ili SCO.
Paradoksalno je da Zapad može imati koristi od uspjeha tih saveza. Ostali članovi, pogotovo Kazahstan i Bjelorusija u EEU, dužni su igrati važnu ulogu u njima. To će im pomoći da od "prosječne" pozicije u međunarodnim poslovima i stvore novu strukturu odnosa temeljenih na čvrstom partnerstvu.
3. Ključna doktrinarna ideja ruske vanjske politike će biti zaustavljanje širenja bezvlašća, sprečavanje kolapsa državnosti i očuvati kontrolu vlade. Ova ideja je u suprotnosti sa teorijom "demokratizacije" kao jamca stabilnog razvoja. Rusija će graditi situacijske ili čak dugoročne saveze s drugim regionalnim i globalnim igračima koji dijele ovu ideju, a koja bi se uspješno mogla koristiti u njihovoj unutarnjoj politici. U tom smislu, Rusija bi mogla preuzeti ulogu lidera u području, uvjetno rečeno, globalne "konzervativne" politike, ali koja se provodi oprezno, pragmatično i poštujući specifičnosti svake pojedine države.
U tom smislu se i sam koncept demokracije može okrenuti u rusku korist, jer podrazumijeva postupnu unutarnju demokratizaciju, koja posebnu pozornost obraća na lokalne tradicije. Umjetna i izvana nametnuta demokracija će postajati sve više nepopularna. Rusija će za partnera u promociji ove doktrine vjerojatno imati Kinu.
4. Rusija postaje aktivniji vojno-politički akter izvan vlastitog teritorija. Međutim, ove aktivnosti će biti selektivni i ciljane, zbog ograničenih sredstava.
Osim Sirije, moguće točke ruske intervencije bi mogle biti provođenje ugovornih obveza sa zemljama središnja Azije, posebno u slučaju terorističke prijetnje koju predstavljaju militanti koji prelaze granice, najvećim dijelom iz Afganistana. Takve operacije će provoditi vrlo mobilne jedinice s aktivnim potporom iz zraka.
5. Rusija će poduzeti mjere kako bi se razvile nove regionalne i međunarodne institucije, kao što su BRICS i Šangajska organizacija za suradnju. No, funkcionalnost i učinkovitost tih institucija ostaje otvoreno pitanje.
Rusija će morati pronaći optimalne mehanizme interakcije s glavnim ne-zapadnim akterima, iako nema namjeru prekinuti veze sa Zapadom, a posebno ne stvarati otvorenu anti-zapadnu koaliciju. Rusija će održavati i razvijati ekonomske odnose sa Zapadom i zbog same spoznaje da je u poslovanju s obje strane već uračunat rizik političke krize u njenim planovima i projektima.
Rusija neće raditi na prevratu u svjetskom gospodarstvu i tako postati izopćenik. Relativno slabu ekonomsku moć zemlje će se nadoknaditi političkim snagama. U tom kontekstu će pokušavati ojačati ulogu Ujedinjenih naroda i svoje mjesto u organizaciji. To će biti još jedna od karakteristika ruske politike.
6. Institucije europske sigurnosti i ključni ugovori s Rusijom će biti razorene, no teško je vjerojatno da će Moskva tražiti njihov raspad. Rusija je zainteresirana za održavanje dijaloga sa Sjedinjenim Državama u području strateške stabilnosti, ali će se ovaj dijalog vjerojatno voditi usporedo s razvojem strateškog naoružanja na obje strane. Ukrajinska kriza je uspostavila izrazito negativan presedan u politizaciji dijaloga u okviru tih temeljnih ugovora u tom području i onih čija je provedba već bila započeta. Ovaj presedan će imati negativan utjecaj na ukupan budući dijalog.
7. Gospodarstvo i očekivanja javnosti u modernizaciji ekonomije postaju sve važni elementi ruske vanjske politike. Na kartu "vanjske prijetnje" se ne može igrati bezbroj puta, što znači da će vlada biti prisiljena poduzeti radikalne korake kako bi poboljšala rusko gospodarstvo i to mora biti primijećeno u očima društva, odnosno u svakodnevnom životu običnih građana. Kriza nudi priliku da se provedu reforme koje bi bilo nemoguće provesti u okružju stabilnosti. Takve promjene su potrebne i za novu fazu ruskih odnosa sa stranim partnerima. Čak i tijekom najboljih vremena, stabilnost ruske ekonomije je često bila prepreka razvoju i jačanju političkih veza. Ekonomska reforma za rast treba otvoriti vrata novim inicijativama, iako je proces pun velikih rizika. Sposobnost države da jamči vladavinu prava i ostavi prostora za disanje privatnoj inicijativi je jedan od ključnih uvjeta za uspješnu reformu.
Danas se Rusija i drugi akteri suočavaju s procesima koji su izvan njihove kontrole. Vjerski radikalizam, migracije i dezintegracija državnosti su samo mali dio opće slike na koju Rusija ne može globalnoj razini utjecati sama. Prije ili kasnije, svi će biti pogođeni ovim problemima, što znači da će i Rusija i Zapad morati koordinirati svoje politike i djelovati zajedno. Zapravo, kriza u tijeku pruža priliku za ponovnu uspostavu parametara u odnosima Rusije i njenih partnera.
Kao što vidimo, vrlo je lako predvidjeti i definirati rusku vanjsku politiku i teško je vjerovati da u Kremlju sjede idioti koji se uz bocu votke igraju s "crvenim gumbom" za lansiranje nuklearnih projektila koji će uništiti neprijatelja, samu Rusiju, možda i cijeli svijet.
S druge strane, iako u predizbornoj kampanji kada se govori svašta, nije bezazleno čuti koliko vremena može proći od zapovjedi do pokretanja nuklearnog napada, koju američki generali, jednom pozvani od strane vrhovne zapovjednice, moraju izvršiti.
No, utišajmo malo strasti, jer i u Sjedinjenim Državama, kojoj je Rusija Bogom dani Mordor, strašna prijetnja slobodnim narodima kojeg treba obuzdati, za sada postoje generali i političari koji razumiju ozbiljnost situacije.
No, Washington se u provedbi svoje politike zato služi drugim alatima, već viđenim početkom XX stoljeća. Politika Zapada neodoljivo podsjeća na politiku koju je provodio u vrijeme uspona nacizma, samo što ovaj put ulogu austrijskog soboslikara imaju ISIL i ukrajinski nacionalisti i neonacisti. Rusija svoje "zapadne partnere" upozorava na ovu opasnost, ali uzalud.
Kad se opet otvore plinske komore i krematoriji, možda ne doslovno, ali kada prevlada nacizam i budemo svjedočili krvavim orgijama islamističkih fanatika, moguće je da Europa nešto i shvati.
Da pojasnimo, nakon što je zanemarila opasnost od nacizma, Europa je počela koketirati s tim paklenim zlom.
Mislili su da će Hitler i njegova stranka biti marginalizirani i da nikada neće doći na vlast. Nešto kasnije, kada je NSDAP preuzeo vlast, mislili su da se radi o nacistima koji će se htjeti boriti protiv komunistima, a ne protiv Europe.
Čak i kada je Njemačka progutala Austriju i Čehoslovačku, većina europskih političara je rekla: "Ali Hitler se kreće u pravom smjeru, prema istoku i protiv Sovjetskog Saveza."
Tek kada su nacisti napali Poljsku i Francusku, bili su iznenađeni: "Oh, pa i to se dogodilo?! Tako, samo po sebi!"
Ne, nije "samo po sebi". Ono o čemu se ne voli govoriti jest da je nacistička stranka dobivala velikodušne donacije od njemačkih industrijalaca, ali i puno veće od američkih bankara, od kojih su neki čak bili Židovi.
Europski i američki dužnosnici su godinama živjeli u uvjerenju da je Hitler pas kojeg mogu držati na lancu i on će ih zaštititi od komunista. Ali lude pse se ne može kontrolirani i oni često prekinu uzicu.
Rezultat je poznat. Europa je svjedočila "konačnom rješenju židovskog pitanja", logorima smrti, milijunima žrtava i razaranju kontinenta, koji se kasnije većim dijelom morao obnoviti iz ruševina i gotovo od nule.
Washington danas hrani dva nova Reicha - radikalni islamistički ISIL i nacistički režim u Kijevu. Umberto Eco je napisao kako se fašizam stalno prilagođava i maskira, poprima nove oblike, ali nije u stanju sakriti svoju nehumanu esenciju.
"Islamistički Reich" organizira masovne javne egzekucije i svojom transcendentnom okrutnošću pokušava zastrašiti cijeli svijet. Unatoč svemu, SAD ove zlotvore pokušava odijeliti na "radikalne" i "umjerene" nasilnike. No, činjenica je da postoje samo dva centra moći protiv Damaska - "crni" ISIL i "zeleni" kojeg čini teroristički konglomerat okupljen oko Al-Nusra Fronta. Sve manje skupine su izravno podređene ova dva i nema mogućnosti da se tu išta učini, osim vojnog poraza i "crnih" i "zelenih".
"Kijevski Reich" organizira masovna paljenja ljudi i još se time i hvali. Ulazimo u treću godinu neselektivnog granatiranja iz teških oružja stambenih četvrti Donbasa, što je čista teroristička taktika, koja sama po sebi nema vojnog smisla. Glavne i udarne snage "Kijevskog Reicha" su bojne nacističkih dobrovoljaca, koji se sastoji ideoloških nacista, ali i običnih kriminalaca.
Prije nekoliko dana je "Kijevski Reich" ušao u novu fazu nacističkog razvoja i nacistička pukovnija "Azov" i "Civilni korpus Azov" su registrirani kao politička stranka "Nacionalni korpus", koji za cilj ima promicati nacistički sustav vlasti.
Posljednji čin ukrajinske drame- Neonacisti nove stranke Nacionalni korpus žele i mogu preuzeti vlast
Program ove stranke, što ne čudi, sadrži niz odredbi koje se podudaraju s "25 točaka" njemačkog NSDAP-a. U njemu se posebno to potvrđuje superiornost bijele rase, nacionalizacijom strateških tvrtki za dobrobit nacije, nametnuti smrtnu kaznu, a kao šlag na tortu, potreba za stvaranjem u Ukrajini od svojih nuklearnih oružja.
Nakon stvaranja vlastite stranke, nacisti su marširali Kijevom u procesiji s bakljama, izvikujući slogane kao što su "Smrt Židovima!" i "Ukrajina iznad svega!", očita posudba njemačkog "Deutschland uber alles!".
Europska elita se ponovno pretvara da se ništa strašno nije dogodilo, kao što već treću godinu ne primjećuje odgovor Kijevskog režima koji provodi genocid nad proruskim stanovništvom jugoistočne Ukrajine.
Pokušaji europske elite da ignorira uspon "Islamske države" su već doveli do niza nasilnih djela terorizma.
Isto tako, marljivo ignorirajući uspon nacizma u Ukrajini, on će se sve više osjetiti i u Europskoj uniji. Dakle, kada, figurativno rečeno, budemo sjedili u plinskim komorama i krematorijima, jer još ne znamo kakvo nam se konačno rješenje priprema, ne trebamo se pretvarati da nismo bili upozoreni.
Ipak smo na vrijeme mogli procijeniti na kojoj je strani svijeta strašni Mordor -strašna prijetnja slobodnim narodima, ali to nije onaj o kojem pričaju američki neokonzervativci, Hillary Clinton, Janusz Bugajski, Oleksander Levčenko, Ivan Krastev i drugi stratezi, političari, politolozi, analitičari čija paranoidna izlaganja javnosti revno prenosi bulumenta novinara nekada uglednih zapadnih agencija i medija.
AMSI
