Je li u imenu sudbina?

„Ja vapim žarki ilinštak“ poznati je stih iz Svakidašnje jadikovke Tina Ujevića, koji nam nije razumljiv ne znamo li da je to jedan od starih naziva za mjesec srpanj. E, sad, zašto Ujević čezne za jednim vrućim ljetnim mjesecom (srpnjem), a istovremeno se odrekao kolovoza (augusta) kad je Augustin skratio u Tin? Vapi li on za svojim imenom koje si je sam amputirao? Ako i jest to posrijedi, moglo bi biti nesvjesno, ali Ivan Slamnig je u pjesmi Promatranje sjene rimovao svoje prezime s riječju tamnih, Ljubivoje Ršumović je svoju knjigu nazvao Imate li ršuma?, a Krleža je etimologiju svog prezimena našao u riječi kyriales, pa je tako nazvao i svoj važni lik u Povratku Filipa Latinovicza. No nije li Krleža zaista kyrios hrvatske književnosti, to jest njezin Bog i gospodar, iz čega bi se moglo zaključiti da je u imenu sudbina? Nije li Cesarić car poezije, biskup Vrhovac vrhunski prelat i kulturni poslenik, nije li seljačka buna nastala jer Matija Gubec nije htio začepiti gubec? I zar je slučajnost da je najveću katastrofu hrvatskog naroda u 20. stoljeću izazvao Poglavnik rođen u Krivom Putu, i zar nije Josip Broz, pod imenom rimskog vladara Tita, zaista vladao kao komunistički imperator?

Da je ime savršen iskaz nečije biti, tvrdio je Kratil u istoimenom Platonovu dijalogu, dok je Sokrat bio sumnjičav prema toj ideji, jer je uočio da imena često ne odgovaraju onima i onome čemu su nadjevena. Naše današnje nazore o tom pitanju usmjerio je Augustin, koji je smatrao da su riječi samo zlatne i srebrne ljuske pojmova, čemu korespondira Shakespeareov stih o ruži koja bi mirisala jednako i da nosi neko drugo ime. Jezični znak je arbitraran, uči se na Filozofskom fakultetu, i ne postoji nikakva čvrsta, ili nedajbože metafizička veza, između označitelja i označenoga. No onda čitate o modnoj kreatorici koja se preziva Pokrivač, saznate da je ginekolog Kurjak osumnjičen za krađu jajašca, kraj vas prođe autobus čiji je vlasnik Stopić, otkrijete da se uspješni plastični kirurg preziva Džepina, a vašeg tužitelja na sudu zastupa odvjetnik Pisanski. Sad ćete reći da je to samo figura, u kojoj se povezuje ime i zanimanje, kao kad kažete za nekog tko se zove Kovač da je kovač svoje sreće, što se zove anominacija. Da, anominacija je figura, kao i etimologija, i lako je proglasiti naivnim biblijsko etimologiziranje, iz kojih se sudbina ljudi izvodi iz njihova imena. Prema Bibliji sve se dogodilo baš zato što Eva znači život, jer je Ezav rutav, a Izak onaj koji se smije, ali ako znamo da ime Izrael označava osobu koja ne samo da se hrabro hrvala i s Bogom i s ljudima, nego da je u tome i pobijedila, dobili smo dublji uvid u bliskoistočni sukob nego ga imaju svi geopolitičari čije sam komentare pratio zadnjih tjedana.

Moderni oblik Kratilove teorije naziva se nominativni determinizam, a uveo ga je 1994. urednik znanstvenog časopisa New Scientist John Hoyland. U riječi urednika zabilježio je niz neobičnih podudarnosti između tema radova i imena autora: istraživanje o polarnim područjima poslao im je Daniel Snowman (Snješko), a članak o londonskom podzemlju dobili su od Richarda Trencha (Jarka), dok je istovremeno British Journal of Urology objavio studiju o inkontinenciji koju su proveli A. J. Splatt i D. Weedon (Prskalo i Piškić). Hoyland je pozvao znanstvenike da tu hipotezu pokušaju dokazati ili opovrgnuti, no sumnjam da je to moguće. Naime, ako i ima neke veze između života i imena, ona je negdje u podsvijesti, a psihoanaliza se ne ubraja u prirodne znanosti, kako je to argumentirao Carl Popper: njoj se u prilog mogu naći dokazi, ali ne postoji način da se njezine tvrdnje opovrgnu, što znači da joj je mjesto uz astrologiju, numerologiju i slične šarlatanske razbibrige. Sukladno tomu, možemo navesti misao C. G. Junga, koji se naglas zapitao ima li nečega u tome da je prezime Freuda, koji je toliko truda uložio u istraživanje zadovoljstva, praktički identično imenici die Freude, što znači radost.

Dok se povezivanje imena i sudbine ne može dokazati u svijetu, očito je u književnosti. Raskoljnikov je raskoljen, Smrdljakov odbačen, Voldemort donosilac smrti, a Kaliban je kanibal, no mogu vam navesti primjer iz vlastite obitelji. Moj otac je negdje pokupio stih „More ti žeđi ne gasi, već malen i bistar potok“, i često ga navodio, kao neko svoje neslužbeno geslo – a pritom nije znao, jer sam to otkrio tek kad sam studirao, i odmah mu priopćio, da mu prezime na niskonjemačkom i nizozemskom znači upravo to: potok. No da ne zaprndavam više, kako bi to rekla neprežaljena Giga Gračan, priopćit ću vam što me navelo na ovaj traktat. Na internetu sam pročitao neuobičajen naslov: Hrvata optužuju da je nedruželjubiv i žele ga prodati. Riječ je o nogometašu Josipu Šutalu, koji se nije snašao u Ajaxu, i koga nekad slavni centarfor Marco van Basten kritizira jer „ne zna ni riječi engleskog ni nizozemskog“, zbog čega „ne razgovara ni sa kim u Ajaxu, ne druži se, ne pije kavu, samo razmišlja o tome kako da se vrati“. Iz perspektive nominativnoga determinizma problem je jasan. Ajax je Šutala kupio da im igra, a ne da sjedi turobno u svlačionici. Oni su htjeli da im bude šùtalo (onaj koji šuta loptu), a on je ispao šútalo (onaj koji šuti). I sad mi recite da ne vrijedi ona latinska nomen est omen.

matica