Vlasti samoproglašene Donjecke Narodne Republike obavijestile su OEBS da je ukrajinska vojska nedavno zauzela više naselja na liniji fronta, saopštio je politički predstavnik DNR na pregovorima u Minsku Denis Pušilin.
„Poslali smo pisma Martinu Sajdiku, koordinatoru Kontakt grupe u Minsku, kao i specijalnoj posmatračkoj misiji OEBS-a. Pozivamo i ’normandijski‘ format da ocjeni dejstva Kijeva i da ne dozvoli obnavljanje borbenih dejstava, zato što Ukrajina grubo narušava Minski sporazum“, naveo je Pušilin.
On je precizirao da je riječ o naseljima Piščevik, Pavlopolj, Vinogradnoe, Gnutovo, Širokino, Bahmutovka i Žovanka. Prema njegovom mišljenju, dejstva Kijeva sve više vode eskalaciji sukoba.
„U periodu povlačenja tehnike, u periodu kada zona bezbjednosti treba samo da se povećava, ovo je nedopustivo“, naglasio je Pušilin.
Ranije je zamenik komandanta štaba ustanika DNR Eduard Basurin saopštio da je u četvrtak vojno-političko rukovodstvo Ukrajine saopštilo da je zauzelo naselja Pavlopolj i Piščevik.
On je, kao i Pušilin, izjavio da zauzimanje naselja u Donbasu, koja se nalaze na neutralnoj teritoriji, vodi eskalaciji sukoba i može da se završi obnavljanjem borbenih dejstava.
Zamjenik komandanta štaba ustanika samoproglašene Donjecke Narodne Republike Eduard Basurin izjavio je da postoji vjerovatnoća provokacija od strane Oružanih snaga Ukrajine.
„Ukrajinske snage bezbjednosti povećavaju broj i sredstva sa ciljem izvođenja akcija u cilju provokacije protiv vojske DNR. Mi nastavljamo da bilježimo činjenice o pripremama za mogući prelazak u ofanzivu i masovni prelazak diverzantskih grupa na teritoriju DNR. Na području naselja Paski primjećeni su radovi jedinice Oružanih snaga Ukrajina za razminiranje minskih polja“, rekao je Eduard Basurin novinarima.
Prema njegovim riječima, ova činjenica potvrđuje da vojno-političko rukovodstvo Ukrajine, kao i prije, ne želi da riješi konflikt mirnim putem.
Postaje jasno da su svi sukobi u kojima je Rusija sada uključena međusobno povezani. Do sada su frontovi tog rata redom postajali aktivni: Gruzija, Sirija, Ukrajina, pa ponovo Sirija. Ali sada se približavamo velikom preokretu.
Ukrajinski front kao spas za Porošenka
Zamrznuti sukob u Donbasu u kombinaciji sa ekonomskim slomom Ukrajine i opštim osiromašenjem stanovništva, čine da vladu Porošenka i Jacenjuka, pa čak i Radu (Narodnu skupštinu), iako njenu trećinu čine "heroji” Majdana i “antiterorističke operacije”, široko mrze ne samo nacistički militanti, već isto tako i liberalno-eurointegrativna "kreativna klasa". Oni su spremni da se pridruže nacistima u pobuni protiv Porošenka, baš kao što su im se pridružili u pobuni protiv Janukoviča.
Takva pobuna bi prirodno dokrajčila Ukrajinu. Ali to ne znači da bi život Porošenka i Jacenjuka bio lakši, jer bi takođe i oni bili dokrajčeni. Jedini način da se odloži opasnost od pobune je jačanje borbenih dejstava na Donbas, izlazak iz Minskog sporazuma i započinjanje novog rata.
Jedina stvar koja je odvraćala Kijev od rata bila je krajnja nezainteresovanost Zapada, ali kada bi započeli novi rat u isto vrijeme kad i Turska i Erdoganovi vojni saveznici u Siriji, ruske snage bi morale da se bore da brzo dokrajče Ukrajinu. Posebno jer Rusija ne želi da taj rat dovede na nivo međunarodnog sukoba, a milicija Donbasa nije dovoljno velika da sprovede marš na Kijev.
Zato bi Kijev mogao da računa na mirovne snage EU i SAD, poput Turske. Kijev i Ankara mogu samo da nagađaju planove Moskve, ali ne sumnjam da bi SAD, koje bi gubile zajedno sa njima, blagoslovile svaku vojnu provokaciju koju mogu koristiti za svoje interese.
Mogući turski front
Turska se, pošto je oboren ruski bombarder nad Sirijom, našla u strateškoj zamci. Ako prihvati sadašnje stanje, odnosno da je nebo Sirije zatvoreno za njene avione, a da se granica postepeno zatvara, Erdoganov režim gubi geopolitičku igru, koja je počela prije više od jedne decenije. Ankara, koja zamalo da postane dominantna država na Bliskom istoku, pa čak i da obnovi Otomansko carstvo u novom obliku, mogla bi da izgubi svoj status regionalne sile.
Mora se shvatiti da se, osim toga, Erdogan suočava sa izuzetno složenom unutrašnjom situacijom. Blago rečeno, njega ne voli znatan dio turske elite. Čistke u vojsci osigurale su ga od tradicionalnih turskih neočekivanih događaja, ali je njegov odnos sa vojskom i dalje nejasan. U svakom slučaju, vojsci ne treba slab vođa, koji gubi. Takvi politički gubitnici su u Turskoj vješani još sredinom 1970-tih, a ti lideri su na svojim rukama imali daleko manje krvi nego Erdogan.
Koncentracija turskih snaga na granici sa Sirijom (čak i pod pozitivnim izgovorom borbe protiv DAIŠ-a na zahtjev SAD) tokom stanja napetosti sa Rusijom, čini mogućom iznenadnu eskalaciju ( ona može biti slučajna ili može tako da izgleda). U svakom slučaju, za Erdogana je to sada poželjnija opcija od povlačenja pod pritiskom Rusije, čak i ako ne uzmemo u obzir kurdski faktor, što je za Tursku dodatni problem.
Turska bi u ratu mogla da računa na tajnu (i otvorenu) podršku SAD-a, Saudijske Arabije, i Katara. Rat bi doprinio da ne mora da krije svoj savez sa DAIŠ-em. On može pokušati ponovo probuditi sukob u Nagorno-Karabahu i nada se destabiliciji Kavkaza.
Naravno, rat bi ojačao savez Rusija-Sirija-Iran, i možda čak doveo do formalnog saveza sa Kurdima. Ali, s druge strane, to bi zahtjevalo da se NATO opredijeli.
Da, Grčka sve vrijeme sanja da se bori sa Turskom, a ne Rusijom. Da, postoje proruska osjećanja na Balkanu i zato NATO neće biti u stanju da djeluje u znak podrške Turskoj. Ali neće biti u stanju ni da u potpunosti šuti u slučaju rata između svoje članice i Rusije, koja je uvijek bila cilj saveza.
Kompromisno rješenje bilo bi moguće u obliku mirovnih snaga EU i NATO, pod prijetnjom jačanja sankcija Rusiji, pa čak i podrške Ankari vojnom i tehničkom pomoći (ali bez direktnog učešća u borbama).
Zapad (SAD i EU) bi dobio divnu priliku da igra ulogu posrednika u mirovnim pregovorima, i da tako obnovi svoju dominantnu poziciju na Bliskom istoku, koju je izgubio kao rezultat bezuspješnih pokušaja da se Asad ukloni vojnom silom.
Dok su političari Kavkaza dovoljno oprezni i ne žele da uđu u otvoreni sukob sa Rusijom zbog Turske, čak i uz garancije SAD-a (oni vrlo dobro znaju koliko takve garancije vrijede), ukrajinski lideri se suočavaju sa situacijom čak i gorom od Erdoganove. Minski proces je doveo do izolacije Ukrajine u odnosu na vodeće zemalje Evropske unije i gubitak zapadne finansijske podrške, bez koje zemlja ne može da preživi ni godinu dana.
Šta ako istovremeno buknu dva žarišta i u Turskoj i Ukrajini?
Istovremeni turski i ukrajinski ulazak u rat, ne samo vjerovatan, već i jedini način da dva režima i njihovi lideri opstanu.
Aktivizacija Ukrajine bi za Rusiju značila prijetnju za pozadinu, i linije snabdijevanja ne samo Siriju već i za raspoređivanje snaga protiv Turske (uključujući i odbranu Kavkaza). Ozbiljne snage bi bile vezane potrebom odbrane Krima i za obezbjeđenje podrške Pridnjesttovlju u slučaju da Kijev i tamo napadne, da bi izazvao reakciju Moldavije i Rumunije, također članica NATO-a.
Zato treba biti spreman za još jedan rat u Donbasu, koji će početi kada Turska otvori drugi front, ili, u najmanju ruku, rasporedi velike snage na granici sa Sirijom.
Jasno je da ako Ukrajina i Turska udruže snage, glavni zadatak Rusije će biti da odstrani ukrajinsku prijetnju, i obzirom na opasnost dolaska pristrasnih zapadnih mirovnih snaga, to se mora uraditi u roku od nekoliko dana, najviše nekoliko nedjelja.
Oružane snage Rusije moraju da nanesu brz poraz ukrajinskoj vojsci, zauzmu cijelu Ukrajinu i zatim, bez čekanja na politički proces, mora se uspostaviti jedinstvena privremena vlada, ili zasebne vlade nekoliko labavo ujedinjenih nacionalnih republika.
Balkan će dodatno iscrpiti Rusiju
U svijetu rastu rizici, politička neizvjesnost i ekonomska nestabilnost. U takvim okolnostima, kao što vidimo, mnogi su spremni da uspjeh pokušaju postići u mutnim vodama globalnih političkih procesa. Mnoge zemlje koje su se do juče pokazivale mirne i stabilne su, na iznenađenje svih, počele da pokazuju agresiju.
One ne žele biti u sjenci svjetske politike i teže da postanu kreatori događaja. Na primjer, neposredno prije incidenta sa obaranjem ruskog aviona Su-24, javnost u Rusiji je posmatrala Tursku kao prijatelja i partnera. Sada se govori o Erdoganu i njegovim imperijalnim ambicijama, a javnost sluša izjave šefa turske obavještajne službe o podršci turskih fudbalskih navijača DAIŠ-u, i svjedok je činjenice da se teroristi između ostalog pažljivo liječe u turskim bolnicama. ,
Dakle, shvatamo da je realnost takva da udar može doći neočekivano i od onih kod kojih se, na prvi pogled, čini da nisu stanju da to učine. Odakle opasnost vreba? Okruženi najnovijim vijestima, potpuno smo zaboravili na bure baruta Evrope, što je Balkansko poluostrvo oduvijek bilo. Evo, došlo je do sukoba između velikih sila, a sama regija je vijekovima cijepana etničkim sukobima. To je Gordijev čvor koji niko nije uspio razvezati.
Davutoglu je nedavno kazao kako su odnosi između Rusije i Turske važni, između ostalog i zbog stabilnosti na Balkanu. Ovim je indirektno zaprijetio destabilizacijom, koja je moguća dok god na ovom prostoru postoje nerješena pitanja u međunacionalnim i međudržavnim odnosima, ali i pitanje odnosa prema prošlosti koje uvijek iznova generira sukobe.
Turska pritom računa na muslimansku populaciju na Balkanu, kao svoje adute, želeći ih vjerovatno iskoristiti , odnosno 'pomoći im' kao što je to uradila i Turkmenima. Nadati je se da će bošnjački i albanski lideri na vrijeme shvatiti da je ova 'turska pomoć', kao i u ranijim sličnim historijskim prilikama, samo guranje u provaliju i huškanje na Rusiju, koja objektivno ne želi destabilizaciju Balkana.
Također turski aktivisti na terenu u Albaniji, Bosni i na Kosovu vješto koriste religiju i vjerska osjećanja ljudi, kod kojih su još uvijek svježe rane iz prethodnih sukoba da ih mobilišu i usmjere protiv Rusije. Ovo beskrupulozno manipuliranje je oprobani recept kojim je Turska i ranije potpirivala sukobe na Balkanu.
Situaciju dodatno usložnjava i širenje NATO-a na Balkanu, a što se vidjelo na primjeru Crne Gore koja je prije tri dana dobila pozivnicu za članstvo u ovom savezu. Svježa članica ovog saveza je i Albanija, dok su sve češći pozivi za ubrzano pristupanje BiH ovom savezu. Srbija se ponovo našla u procjepu između Rusije i NATO-a, pa je to otišlo i do karikaturalnih razmjera budući da su predsjednik Nikolić i premijer Aleksandar Vučić podijelili uloge. Vučić se sastaje sa Bajdenom, Kerijem , Štajnamjerom i drugim zapadnim liderima, a Tomislav Nikolić sa Lavrovom. I jednima i drugim Srbi obećavaju da stoje uz njih, ali u više navrata se pokazalo da 'nesvrstanost' na kraju dovede do krvavog raspada. Stoga će se vjerovatno i Srbija uskoro morati odlučiti u kojem timu nastavlja igru.
Sve u svemu, jasno je da su sva otvorena, ali i potencijalna žarišta, dio istog fronta, NATO fronta protiv Rusije. Pri tom su Ukrajina i Turska udarne pesnice, dok će Balkan kao i nebrojeno puta do sad biti krvavi kusur u nadmudrivanjima velikih.
globalcir
„Poslali smo pisma Martinu Sajdiku, koordinatoru Kontakt grupe u Minsku, kao i specijalnoj posmatračkoj misiji OEBS-a. Pozivamo i ’normandijski‘ format da ocjeni dejstva Kijeva i da ne dozvoli obnavljanje borbenih dejstava, zato što Ukrajina grubo narušava Minski sporazum“, naveo je Pušilin.
On je precizirao da je riječ o naseljima Piščevik, Pavlopolj, Vinogradnoe, Gnutovo, Širokino, Bahmutovka i Žovanka. Prema njegovom mišljenju, dejstva Kijeva sve više vode eskalaciji sukoba.
„U periodu povlačenja tehnike, u periodu kada zona bezbjednosti treba samo da se povećava, ovo je nedopustivo“, naglasio je Pušilin.
Ranije je zamenik komandanta štaba ustanika DNR Eduard Basurin saopštio da je u četvrtak vojno-političko rukovodstvo Ukrajine saopštilo da je zauzelo naselja Pavlopolj i Piščevik.
On je, kao i Pušilin, izjavio da zauzimanje naselja u Donbasu, koja se nalaze na neutralnoj teritoriji, vodi eskalaciji sukoba i može da se završi obnavljanjem borbenih dejstava.
Zamjenik komandanta štaba ustanika samoproglašene Donjecke Narodne Republike Eduard Basurin izjavio je da postoji vjerovatnoća provokacija od strane Oružanih snaga Ukrajine.
„Ukrajinske snage bezbjednosti povećavaju broj i sredstva sa ciljem izvođenja akcija u cilju provokacije protiv vojske DNR. Mi nastavljamo da bilježimo činjenice o pripremama za mogući prelazak u ofanzivu i masovni prelazak diverzantskih grupa na teritoriju DNR. Na području naselja Paski primjećeni su radovi jedinice Oružanih snaga Ukrajina za razminiranje minskih polja“, rekao je Eduard Basurin novinarima.
Prema njegovim riječima, ova činjenica potvrđuje da vojno-političko rukovodstvo Ukrajine, kao i prije, ne želi da riješi konflikt mirnim putem.
Postaje jasno da su svi sukobi u kojima je Rusija sada uključena međusobno povezani. Do sada su frontovi tog rata redom postajali aktivni: Gruzija, Sirija, Ukrajina, pa ponovo Sirija. Ali sada se približavamo velikom preokretu.
Ukrajinski front kao spas za Porošenka
Zamrznuti sukob u Donbasu u kombinaciji sa ekonomskim slomom Ukrajine i opštim osiromašenjem stanovništva, čine da vladu Porošenka i Jacenjuka, pa čak i Radu (Narodnu skupštinu), iako njenu trećinu čine "heroji” Majdana i “antiterorističke operacije”, široko mrze ne samo nacistički militanti, već isto tako i liberalno-eurointegrativna "kreativna klasa". Oni su spremni da se pridruže nacistima u pobuni protiv Porošenka, baš kao što su im se pridružili u pobuni protiv Janukoviča.
Takva pobuna bi prirodno dokrajčila Ukrajinu. Ali to ne znači da bi život Porošenka i Jacenjuka bio lakši, jer bi takođe i oni bili dokrajčeni. Jedini način da se odloži opasnost od pobune je jačanje borbenih dejstava na Donbas, izlazak iz Minskog sporazuma i započinjanje novog rata.
Jedina stvar koja je odvraćala Kijev od rata bila je krajnja nezainteresovanost Zapada, ali kada bi započeli novi rat u isto vrijeme kad i Turska i Erdoganovi vojni saveznici u Siriji, ruske snage bi morale da se bore da brzo dokrajče Ukrajinu. Posebno jer Rusija ne želi da taj rat dovede na nivo međunarodnog sukoba, a milicija Donbasa nije dovoljno velika da sprovede marš na Kijev.
Zato bi Kijev mogao da računa na mirovne snage EU i SAD, poput Turske. Kijev i Ankara mogu samo da nagađaju planove Moskve, ali ne sumnjam da bi SAD, koje bi gubile zajedno sa njima, blagoslovile svaku vojnu provokaciju koju mogu koristiti za svoje interese.
Mogući turski front
Turska se, pošto je oboren ruski bombarder nad Sirijom, našla u strateškoj zamci. Ako prihvati sadašnje stanje, odnosno da je nebo Sirije zatvoreno za njene avione, a da se granica postepeno zatvara, Erdoganov režim gubi geopolitičku igru, koja je počela prije više od jedne decenije. Ankara, koja zamalo da postane dominantna država na Bliskom istoku, pa čak i da obnovi Otomansko carstvo u novom obliku, mogla bi da izgubi svoj status regionalne sile.
Mora se shvatiti da se, osim toga, Erdogan suočava sa izuzetno složenom unutrašnjom situacijom. Blago rečeno, njega ne voli znatan dio turske elite. Čistke u vojsci osigurale su ga od tradicionalnih turskih neočekivanih događaja, ali je njegov odnos sa vojskom i dalje nejasan. U svakom slučaju, vojsci ne treba slab vođa, koji gubi. Takvi politički gubitnici su u Turskoj vješani još sredinom 1970-tih, a ti lideri su na svojim rukama imali daleko manje krvi nego Erdogan.
Koncentracija turskih snaga na granici sa Sirijom (čak i pod pozitivnim izgovorom borbe protiv DAIŠ-a na zahtjev SAD) tokom stanja napetosti sa Rusijom, čini mogućom iznenadnu eskalaciju ( ona može biti slučajna ili može tako da izgleda). U svakom slučaju, za Erdogana je to sada poželjnija opcija od povlačenja pod pritiskom Rusije, čak i ako ne uzmemo u obzir kurdski faktor, što je za Tursku dodatni problem.
Turska bi u ratu mogla da računa na tajnu (i otvorenu) podršku SAD-a, Saudijske Arabije, i Katara. Rat bi doprinio da ne mora da krije svoj savez sa DAIŠ-em. On može pokušati ponovo probuditi sukob u Nagorno-Karabahu i nada se destabiliciji Kavkaza.
Naravno, rat bi ojačao savez Rusija-Sirija-Iran, i možda čak doveo do formalnog saveza sa Kurdima. Ali, s druge strane, to bi zahtjevalo da se NATO opredijeli.
Da, Grčka sve vrijeme sanja da se bori sa Turskom, a ne Rusijom. Da, postoje proruska osjećanja na Balkanu i zato NATO neće biti u stanju da djeluje u znak podrške Turskoj. Ali neće biti u stanju ni da u potpunosti šuti u slučaju rata između svoje članice i Rusije, koja je uvijek bila cilj saveza.
Kompromisno rješenje bilo bi moguće u obliku mirovnih snaga EU i NATO, pod prijetnjom jačanja sankcija Rusiji, pa čak i podrške Ankari vojnom i tehničkom pomoći (ali bez direktnog učešća u borbama).
Zapad (SAD i EU) bi dobio divnu priliku da igra ulogu posrednika u mirovnim pregovorima, i da tako obnovi svoju dominantnu poziciju na Bliskom istoku, koju je izgubio kao rezultat bezuspješnih pokušaja da se Asad ukloni vojnom silom.
Dok su političari Kavkaza dovoljno oprezni i ne žele da uđu u otvoreni sukob sa Rusijom zbog Turske, čak i uz garancije SAD-a (oni vrlo dobro znaju koliko takve garancije vrijede), ukrajinski lideri se suočavaju sa situacijom čak i gorom od Erdoganove. Minski proces je doveo do izolacije Ukrajine u odnosu na vodeće zemalje Evropske unije i gubitak zapadne finansijske podrške, bez koje zemlja ne može da preživi ni godinu dana.
Šta ako istovremeno buknu dva žarišta i u Turskoj i Ukrajini?
Istovremeni turski i ukrajinski ulazak u rat, ne samo vjerovatan, već i jedini način da dva režima i njihovi lideri opstanu.
Aktivizacija Ukrajine bi za Rusiju značila prijetnju za pozadinu, i linije snabdijevanja ne samo Siriju već i za raspoređivanje snaga protiv Turske (uključujući i odbranu Kavkaza). Ozbiljne snage bi bile vezane potrebom odbrane Krima i za obezbjeđenje podrške Pridnjesttovlju u slučaju da Kijev i tamo napadne, da bi izazvao reakciju Moldavije i Rumunije, također članica NATO-a.
Zato treba biti spreman za još jedan rat u Donbasu, koji će početi kada Turska otvori drugi front, ili, u najmanju ruku, rasporedi velike snage na granici sa Sirijom.
Jasno je da ako Ukrajina i Turska udruže snage, glavni zadatak Rusije će biti da odstrani ukrajinsku prijetnju, i obzirom na opasnost dolaska pristrasnih zapadnih mirovnih snaga, to se mora uraditi u roku od nekoliko dana, najviše nekoliko nedjelja.
Oružane snage Rusije moraju da nanesu brz poraz ukrajinskoj vojsci, zauzmu cijelu Ukrajinu i zatim, bez čekanja na politički proces, mora se uspostaviti jedinstvena privremena vlada, ili zasebne vlade nekoliko labavo ujedinjenih nacionalnih republika.
Balkan će dodatno iscrpiti Rusiju
U svijetu rastu rizici, politička neizvjesnost i ekonomska nestabilnost. U takvim okolnostima, kao što vidimo, mnogi su spremni da uspjeh pokušaju postići u mutnim vodama globalnih političkih procesa. Mnoge zemlje koje su se do juče pokazivale mirne i stabilne su, na iznenađenje svih, počele da pokazuju agresiju.
One ne žele biti u sjenci svjetske politike i teže da postanu kreatori događaja. Na primjer, neposredno prije incidenta sa obaranjem ruskog aviona Su-24, javnost u Rusiji je posmatrala Tursku kao prijatelja i partnera. Sada se govori o Erdoganu i njegovim imperijalnim ambicijama, a javnost sluša izjave šefa turske obavještajne službe o podršci turskih fudbalskih navijača DAIŠ-u, i svjedok je činjenice da se teroristi između ostalog pažljivo liječe u turskim bolnicama. ,
Dakle, shvatamo da je realnost takva da udar može doći neočekivano i od onih kod kojih se, na prvi pogled, čini da nisu stanju da to učine. Odakle opasnost vreba? Okruženi najnovijim vijestima, potpuno smo zaboravili na bure baruta Evrope, što je Balkansko poluostrvo oduvijek bilo. Evo, došlo je do sukoba između velikih sila, a sama regija je vijekovima cijepana etničkim sukobima. To je Gordijev čvor koji niko nije uspio razvezati.
Davutoglu je nedavno kazao kako su odnosi između Rusije i Turske važni, između ostalog i zbog stabilnosti na Balkanu. Ovim je indirektno zaprijetio destabilizacijom, koja je moguća dok god na ovom prostoru postoje nerješena pitanja u međunacionalnim i međudržavnim odnosima, ali i pitanje odnosa prema prošlosti koje uvijek iznova generira sukobe.
Turska pritom računa na muslimansku populaciju na Balkanu, kao svoje adute, želeći ih vjerovatno iskoristiti , odnosno 'pomoći im' kao što je to uradila i Turkmenima. Nadati je se da će bošnjački i albanski lideri na vrijeme shvatiti da je ova 'turska pomoć', kao i u ranijim sličnim historijskim prilikama, samo guranje u provaliju i huškanje na Rusiju, koja objektivno ne želi destabilizaciju Balkana.
Također turski aktivisti na terenu u Albaniji, Bosni i na Kosovu vješto koriste religiju i vjerska osjećanja ljudi, kod kojih su još uvijek svježe rane iz prethodnih sukoba da ih mobilišu i usmjere protiv Rusije. Ovo beskrupulozno manipuliranje je oprobani recept kojim je Turska i ranije potpirivala sukobe na Balkanu.
Situaciju dodatno usložnjava i širenje NATO-a na Balkanu, a što se vidjelo na primjeru Crne Gore koja je prije tri dana dobila pozivnicu za članstvo u ovom savezu. Svježa članica ovog saveza je i Albanija, dok su sve češći pozivi za ubrzano pristupanje BiH ovom savezu. Srbija se ponovo našla u procjepu između Rusije i NATO-a, pa je to otišlo i do karikaturalnih razmjera budući da su predsjednik Nikolić i premijer Aleksandar Vučić podijelili uloge. Vučić se sastaje sa Bajdenom, Kerijem , Štajnamjerom i drugim zapadnim liderima, a Tomislav Nikolić sa Lavrovom. I jednima i drugim Srbi obećavaju da stoje uz njih, ali u više navrata se pokazalo da 'nesvrstanost' na kraju dovede do krvavog raspada. Stoga će se vjerovatno i Srbija uskoro morati odlučiti u kojem timu nastavlja igru.
Sve u svemu, jasno je da su sva otvorena, ali i potencijalna žarišta, dio istog fronta, NATO fronta protiv Rusije. Pri tom su Ukrajina i Turska udarne pesnice, dok će Balkan kao i nebrojeno puta do sad biti krvavi kusur u nadmudrivanjima velikih.
globalcir
