Protekla je točno godina dana od suicida Dominiquea Vennera. 21. svibnja prošle godine, francuski povjesničar počinio je samoubojstvo ispred oltara u Pariškoj katedrali Notre Dame. Ovaj čin simbolizira ne samo očaj pojedinca već i snažnu poruku na koju se Dominique odlučio zbog svijesti o stanju francuskog i europskog društva. Objavljujemo njegovo oproštajno pismo. ( prijevod : http://blog.vecernji.hr/jure-vujic/ )
« Duhovno i tjelesno sam zdrav, upotpunjen ljubavlju svoje supruge i djece. Volim život i ništa ne očekujem od nadnaravnog svijeta, jedino opstanak i obnovu moje vrste i duha. Međutim, u zalazu mog života, i ispred golemih ugroza za moju francusku i europsku domovinu, osjećam dužnost da djelujem dok imam još snage. Vjerujem da se trebam žrtvovati kako bi prekinuo s letargijom koja nas muči. Darujem ono što mi preostaje od života u znak protesta i re-fundacije. Odabirem visoko simbolično mjesto, parišku katedralu Notre-Dame koju poštivam i štujem, koju je izgradio genij mojih predaka na mjestu drevnih kultova koji me podsjećaju na moje pramemorijalno podrijetlo.
Kada većina ljudi pristaje biti robovi vlastitog života, moja gesta utjelovljuje jednu etiku volje. Dajem si smrt kako bi razbudio uspavane svijesti. Pobunjujem se protiv fatalnosti. Pobunjujem se protiv otrova duše i individualnih želja koje narušavaju identitarna usidrenja kao što su obitelj, kao intimni stup tisućljetne civilizacije. Kada branim identitet svih naroda, također se bunim protiv zločina koji nastoji zamijeniti naša pučanstva.
Dominantni diskurs nije se u stanju osloboditi svoje toksične dvosmislenosti. Europljanima pripada da snose posljedice. S obzirom da više nemamo identitarnu vjeru na koju se možemo osloniti, dijelimo još od Homera zasebno sjećanje, kao ostavštinu svih vrednota na kojem možemo restaurirati naš budući preporod kao prekid s metafizikom neograničenog, pogubni izvor svih modernih stranputica.
Molim oprost od svih onih koji će patiti zbog moje smrti, a prvenstveno moju suprugu i djecu, kao i nećake i moje vjerne prijatelje. Jednom kad prebole šok patnje, ne sumnjam da će razumjeti smisao moje geste i transcendirati sa ponosom svoju tugu. Želim da se što bolje razumiju kako bih što više trajali. Pronaći ćete u mojim spisima prefiguriranje i pojašnjenje moje geste. «
Dominique Venner nije bio «ekstremni desničar» kako su ga lažno i površno etiketirali „mainstream „ mediji. Iznad umjetne modernističke diobe na ljevicu i desnicu, on je bio tradicionalist, zagovornik opstanka identiteta i „Velike Europe“, duhovne, kulturološke i povijesne civilizacije suprotstavljene Europi trgovaca, burzovnih mešetara i korporacija. Dominique nije bio ekstremist ili nihilist, nije očajavao. Njegova duboka promišljanja o povijesti vodila su ga ka razvoju optimizma jer je držao da je povijest nepredvidljiva i uvijek otvorena, da ona čini ljude kao što ljudi čine nju. Njegova odluka da počini samoubojstvo bila je način prosvjeda protiv samoubojstva Europe kojeg je tako dugo promatrao. Njegova gesta bila je vođena smislom za čast, čast iznad života, i čak oni koji se iz osobnih ili drugih razloga protive samoubojstvu mogu osjećati poštovanje za posljednji argument njegovog otpora te pamtiti Vennera kao simbol ljudske hrabrosti i dosljednosti. Dominique Venner - un samourai d'Occident.
« Duhovno i tjelesno sam zdrav, upotpunjen ljubavlju svoje supruge i djece. Volim život i ništa ne očekujem od nadnaravnog svijeta, jedino opstanak i obnovu moje vrste i duha. Međutim, u zalazu mog života, i ispred golemih ugroza za moju francusku i europsku domovinu, osjećam dužnost da djelujem dok imam još snage. Vjerujem da se trebam žrtvovati kako bi prekinuo s letargijom koja nas muči. Darujem ono što mi preostaje od života u znak protesta i re-fundacije. Odabirem visoko simbolično mjesto, parišku katedralu Notre-Dame koju poštivam i štujem, koju je izgradio genij mojih predaka na mjestu drevnih kultova koji me podsjećaju na moje pramemorijalno podrijetlo.
Kada većina ljudi pristaje biti robovi vlastitog života, moja gesta utjelovljuje jednu etiku volje. Dajem si smrt kako bi razbudio uspavane svijesti. Pobunjujem se protiv fatalnosti. Pobunjujem se protiv otrova duše i individualnih želja koje narušavaju identitarna usidrenja kao što su obitelj, kao intimni stup tisućljetne civilizacije. Kada branim identitet svih naroda, također se bunim protiv zločina koji nastoji zamijeniti naša pučanstva.
Dominantni diskurs nije se u stanju osloboditi svoje toksične dvosmislenosti. Europljanima pripada da snose posljedice. S obzirom da više nemamo identitarnu vjeru na koju se možemo osloniti, dijelimo još od Homera zasebno sjećanje, kao ostavštinu svih vrednota na kojem možemo restaurirati naš budući preporod kao prekid s metafizikom neograničenog, pogubni izvor svih modernih stranputica.
Molim oprost od svih onih koji će patiti zbog moje smrti, a prvenstveno moju suprugu i djecu, kao i nećake i moje vjerne prijatelje. Jednom kad prebole šok patnje, ne sumnjam da će razumjeti smisao moje geste i transcendirati sa ponosom svoju tugu. Želim da se što bolje razumiju kako bih što više trajali. Pronaći ćete u mojim spisima prefiguriranje i pojašnjenje moje geste. «
Dominique Venner nije bio «ekstremni desničar» kako su ga lažno i površno etiketirali „mainstream „ mediji. Iznad umjetne modernističke diobe na ljevicu i desnicu, on je bio tradicionalist, zagovornik opstanka identiteta i „Velike Europe“, duhovne, kulturološke i povijesne civilizacije suprotstavljene Europi trgovaca, burzovnih mešetara i korporacija. Dominique nije bio ekstremist ili nihilist, nije očajavao. Njegova duboka promišljanja o povijesti vodila su ga ka razvoju optimizma jer je držao da je povijest nepredvidljiva i uvijek otvorena, da ona čini ljude kao što ljudi čine nju. Njegova odluka da počini samoubojstvo bila je način prosvjeda protiv samoubojstva Europe kojeg je tako dugo promatrao. Njegova gesta bila je vođena smislom za čast, čast iznad života, i čak oni koji se iz osobnih ili drugih razloga protive samoubojstvu mogu osjećati poštovanje za posljednji argument njegovog otpora te pamtiti Vennera kao simbol ljudske hrabrosti i dosljednosti. Dominique Venner - un samourai d'Occident.
