Jednostrani agreekmenti

Još je jedan tjedan većinu medijske pažnje pojela grčka kriza. Dakako, domaći mediji su nešto manje intenzivno pratili ovu situaciju, kao da se cijela priča zaista tiče nekog razmaženog derana s neumjesnim zahtjevima, a ne problema koji se tiče unutrašnje organizacije zajednice kojoj smo se priključili prije točno dvije godine. No, s obzirom na način na koji je cijeli slučaj praćen u domaćim medijim - možda je i bolje da im nedostaje interesa. Strani su mediji zato intenzivno pratili svaku sekundu pregovora koji su završili jutros, nakon 17-satnog samita. O ishodima pregovora još je rano govoriti kao i o reperkusijama koje će oni imati na Grčku politiku i ekonomiju, no problemi koji su izašli na površinu puno su relevantniji za cijelu zajednicu. Tako uvjete koji su postavljeni pred grčku vladu i strategiju koju je zauzela njemačka strana Paul Krugman naziva ubojstvom evropskog projekta, dok Paul Mason aGREEKment proglašava porazom demokracije.

No, ponešto o "pregovorima i pregovaračkom procesu" iza kulisa te kako su izgledali u posljednjih pet mjeseci, ispričao je Yannis Varoufakis, sad već tjedan dana bivši grčki ministar financija, u intervjuu za NewStatesman. Varufakisovi komentari daju prilog tezi koju je iznio Marinko Čulić u komentaru u Novostima, u kojem ukazuje na zabrinjavajuću sliku koju je rastvorio ovaj petomjesečni proces: "U Bruxellesu su zabrinuti zbog eksponencijalnog jačanja desnih stranaka i vlasti (Francuska, Velika Britanija, Italija, Mađarska i druge istočnoevropske zemlje, Skandinavija…), ali odmah se vidi da desnicu, nakon što je malo prekroje i ispeglaju, žele integrirati u evropski politički sistem. S ljevicom je sasvim drukčije. Iz primjera Sirize, a sutra sigurno i španjolskog Podemosa, jasno se vidi da se njih u startu smatra protusistemskim, dakle nema se s njima što pregovarati, jedva i razgovarati. Jer riječ je, kako je ovih dana odlično očitao s usana Večernji list, o notornim ‘boljševicima, kojima je bliži Caracas nego Bruxelles’".



Ovaj je vikend obilježena 20. godišnjica srebreničkog genocida, a prilikom komemoracije je napadnut srpski premijer Aleksandar Vučić. Na pozadinu napada osvrnuo se Dejan Ilić na portalu pescanik.net upozoravajući da "izjave obojice predsednika mogu se videti isključivo kao ratnohuškačke. One se nadovezuju na sve ono što su njih dvojica govorila proteklih par nedelja u vezi sa britanskim predlogom Rezolucije o Sreberenici. Nije nacrt te rezolucije podigao tenzije u Srbiji i u Bosni i Hercegovini; napetost su kreirali upravo predsednici Srbije i Republike Srpske svojim neodmerenim komentarima u kojima su relativizovali ili čak negirali genocid u Srebrenici [..] Svojim izjavama, predsednici Srbije i Republike Srpske pripremili su scenu za incident u Srebrenici. Sam incident kao da ih je oslobodio i poslednjeg obzira: za njih su u Srebrenici napadnuti Srbija i "srpski" narod, a najveća žrtva bio je predsednik vlade Srbije. Genocid koji su izvršile jedinice Vojske Republike Srpske pre dvadeset godina tako je nestao iz vidokruga ove dvojice "srpskih" političara".

U intervjuu Novostima, Helena Popović govori o svom istraživanju položaja novinara, upozoravajući da je položaj medija i novinara danas lošiji negoli je bio 1990-ih. "Devedesetih se političkim pritiskom insistiralo na pristajanju uz nacionalističku ideologiju, uvjetovanu ratnim zbivanjima. Oni koji su bili u opoziciji i kritični prema tada promoviranome nacionalizmu i fašizmu, bili su izloženi različitim oblicima represije. No tada su, u smislu sigurnosti zaposlenja i statusa na tržištu rada, radni uvjeti bili bolji nego danas, jer su i za opozicijske medije postojali alternativni izvori financiranja". Sagledavajući današnju situaciju napominje kako "danas imamo prekarizaciju koja stvara nevjerojatnu nesigurnost kod novinara i pritiske iz različitih društvenih domena, pa je teže uprijeti prstom i reći u čemu je problem. Mehanizmi kontrole, cenzure i autocenzure sada su puno sofisticiraniji".



Neven Svilar se na portalu Booksa.hr osvrnuo na raspravu Alberta Manguela i Leopolda Brizuela, održanu u sklopu Festivala europske kratke priče, o nacijama i književnosti, napominjući da s "jedne strane, čini se uputnim izbjegavati tipski način mišljenja. Takav sistem razmišljanja jest na određen način ograničen, odveć poopćen i konstantno na rubu stereotipiziranja. Uz to, čini se da je takav pogled na umjetnost danas potpuno demodiran; naprosto je u pitanju prežitak nekog drugog vremena, preostatak pozitivističke diktature koji danas više nije u trendu. Good riddance."

kulturpunkt