Pustila jutros Hrvatska televizija djeci za Božić jedan dječji film, prigodan za Božićni blagdan samo utoliko što se radnja događa zimi. Ponesena nostalgičnim porivima za reminiscencijom nekog ljepšeg vremena, onog u kojem sam odrastala i koje je pozitivistički odredilo moje formativno razdoblje, ne bude mi lijeno probuditi se i pogledati ga, vjerojatno po stoti put.
I doživih ja, zakleta ateistica, prosvjetljenje božićnog kalibra, kakvo se događa likovima u blaganskim filmovima koji čarolijom što je moguća samo na taj magični dan, uvide greške koje ih sprečavaju da žive kvalitetnim, ispunjenim životom kojeg ne trebaju popravljati božićni duhovi.
Shvatila sam - od malih sam nogu, kao i čitava moja generacija, bila pripremana na jedan drugi život, u kojem su zajednica i društveno dobro važniji od pojedinca i njegovih uskogrudnih, samo vlastitoj guzici podređenih planova. Naši su starci gradili prugu, a pruga je gradila njihov duh, njihov svjetonazor u kojemu je, iako stvari nisu uvijek tekle glatko, uvijek bilo upražnjeno mjesto za nadu. Nama su prodali istu priču, zapakiranu u skupo producirani dječji film u kojem, istina, djeca ne grade prugu, već ju čiste od snježnog zameta, ali s istim ciljem i žarom kojima su ju oni nekada davno sagradili. Film, kao i roman, ima i naravoučenije, jasno, potpomognuto prekrasnim songovima kakve samo Arsen može stvoriti, a zna se koliko je pjesma pogodan medij za indoktrinaciju.
Jer da, mi smo doista bili indoktrinirani, zaluđeni zakletvama kako ćemo pomagati, biti dobri i vjerni drugovi, kako ćemo učiti i poštovati roditelje i starije. Učili su nas kako da živimo ispravno, pokazali nam da je bolji svijet moguć i izvan fimskog kronotopa, a onda su nam jednog jutra mrtvo-hladno objavili: samo smo se zajebavali. I sve se promijenilo. Stihovi bogatog gazdinskog sina Pere, onog koji je uvijek u manjini ali glasan i dovoljno zao da sabotira sve što ga čini nesigurnim, dakle oni stihovi koji u filmu personificiraju zlo protiv kojega se svi zajedno moramo boriti ma koliko nas to koštalo, postali su filozofija liberalnog kapitalizma na divlji, balkanski način: šta će nama zajednica kad se jede gibanica, dok je mesa i bombona, nećemo iz tog vagona, aj što nam mogu, što nam mogu snijeg i stud, aj neka radi, neka radi tko je lud!
Jesam li previše gledala jugoslavenske filmove u djetinjstvu, ili je krivo nešto drugo, ali ja se u već spomenutom kapitalističkom žrvnju snašla nisam. Ne kažem to s nekim žaljenjem ili gorčinom, naprotiv. U ovakvoj se konstelaciji čovjek mora osjećati sretnim što je autsajder, što njegovo mišljenje ne zanima javnost, što nije poznat i ne dobija javna priznanja koja su u suvremenom hrvatskom društvu poslovično rezervirana samo za onog Peru koji se nagledao vlastitog dupeta i podosta u njegovo ime nagomilao. Ja nisam hrčak, gomilanje me ne zanima. Ono što me zanima jest razlog zbog kojega su na inače tragično kratkovidnoj dalekovidnici pustili na božićno jutro predivan film "Vlak u snijegu". I iako mi televizijsko iskustvo govori da je posrijedi najvjerojatnije samo popunjavanje oskudnog programa, ono preživjelo dijete u meni nekako se nada da je razlog puno manje površan.
Jebiga, kako kaže naš narod koji je, premda prividno kultiviran i prilagođen modernom zapadnom krugu ipak zadržao ljubav prema narodnim poslovicama, nada možda je kurva, ali ipak umire zadnja.
Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može!!
Izvor: Tacno
