Osim slavljenja rata i žrtava, malo je toga sadašnjoj hrvatskoj politici preostalo. Jasno, takvo je raspoloženje potpuno suprotno želji da se, pa makar i za dobrobit i za interes zemlje, s bilo kim ide u bilo kakav kompromis o bilo čemu. S Hrvatima koji su ostvarili svoj tisućljetni san nema kompromisa
Nakon razgovora s premijerima Andrejom Plenkovićevim i Mirom Cerarom, Jean Claude Juncker zadužio je prvog potpredsjednika Europske komisije Fransa Timmermansa da pomogne Hrvatskoj i Sloveniji u implementaciji odluke Međunarodnog arbitražnog suda koji je utvrdio granicu između dvije država. To je ono što je Slovenija i željela jer Hrvatska ne priznaje odluku o granici.
Nakon što je Plenković pred Glavnom skupštinom UN-a onako 'domoljubno' ali diplomatski krajnje neuobičajeno prozvao Sloveniju da ona, a ne Hrvatska, ne poštuje vladavinu (međunarodnog) prava jer „kompromitira nepristranost međunarodnih arbitraža i sudova, kao što je to bio slučaj u arbitražnom postupku između Hrvatske i Slovenije“, Cerar nije niti želio doći u Zagreb.
Zašto bi došao samo zato da vidi prijatelja Andreja, a da istodobno s tim prijateljem ništa službeno ne riješi?
Očekivano, Europska komisija još od same objave presude više vjeruje Ceraru i Sloveniji nego Plenkoviću jer je Sud donio arbitražnu odluku nakon što su dvije države 2009. godine bile dragovoljno pristale na arbitražu i obvezale se da će priznati njezin rezultat.
Hrvatska ne priznaje rezultat jer su Slovenci varali, a Hrvatskoj su hibridno-medijsko-ratnim putem o tome dostavljeni dokazi. Ali, Sud je ocijenio da to varanje nije bilo toliko presudno da bi bio poništen osmogodišnji arbitražni postupak.
Cerar pozdravlja odluku o pomoći EK-a u provedbi arbitraže. Frans Timmermans bio je prvi koji je odmah nakon arbitražne presude još prije nekoliko mjeseci kazao da Europska komisija prima na znanje odluku arbitažnog suda i očekuje od obje strane da je provedu te da je EK spremna pomoći u tom procesu.
Bilo bi najbolje da se za Hrvatsku relativno povoljna arbitražna odluka provede i da tako napokon riješi problem koji ima sa Slovenijom.
Vjerojatno je i Plenkoviću i Vladi jasno da je Hrvatska premala i slabašna država da bi se suprotstavljala međunarodnom pravu.
Ali bez obzira na to i bez obzira na sav pritisak koji se iz EK može očekivati, teško je vjerovati da će se Plenković zbog svoje unutarnje radikalno desne opozicije usuditi pristati provesti presudu te postati „izdajnik“ koji je Slovencima „dao hrvatsko more“.
Ta HDZ-ovska ali i izvanhadezeovska radikalizirana ekipa malo toga zna, ali je zato dovoljno neodgovorna i primitivna da spriječi plašljivog premijera da pokuša na dobrobit zemlje i u skladu s međunarodnim pravom riješiti bilateralno dosad nerješivi međususjedski problem.
Racionalnom rješenju problema sa Slovenijom javno će se sigurno suprotstaviti i parlamentarna oporba koja ne želi vidjeti niti jedan potez unaprijed i jedva čeka priliku da premijera još jednom prozove veleizdajnikom.
Oni nemaju dovoljno ruku u Saboru da spriječe bilo što pa stoga njihovo protivljenje Vladi ne mora biti presudan problem.
Ali je općeniti problem nacionalistički populizam koji pumpa HDZ-ova vlast, još više hadezeovska unutarnja opozicija pa i jednim dobrim dijelom saborska oporba.
Osim slavljenja rata i žrtava, malo je toga sadašnjoj hrvatskoj politici preostalo. Jasno, takvo je raspoloženje potpuno suprotno želji da se, pa makar i za dobrobit i za interes zemlje, s bilo kim ide u bilo kakav kompromis o bilo čemu. S Hrvatima koji su ostvarili svoj tisućljetni san nema kompromisa.
Jest ćemo (morsku) travu ali naše more ne damo!
novilist
