Jesu li Hrvati stvarno neradnici?

Samo u turizmu fali nam 10.000 sezonaca. Kako je to moguće kad imamo 174.000 nezaposlenih? I što to znači? Da ljudi mogu raditi, a ne žele? Da Hrvati najviše vole kukati? Da naš mentalitet vječno hoće kruha preko pogače?

Rasprava o tome razvila se na mreži, dodatno zanimljiva jer ju je pokrenuo premijerov savjetnik za strateško komuniciranje Krešo Macan. Ukratko, čudi se Macan tome. Zar je normalno da moramo uvoziti konobare iz BiH, Srbije i Makedonije kraj toliko ljudi bez posla? Do sada je bio problem što nije bilo radnih mjesta. Sada se, evo, ima gdje raditi, pa opet ne valja. Nešto ne štima s tom pričom, kaže.

I doista, bilo bi to neshvatljivo kad svi mi ne bismo imali poznanike koji su probali raditi na sezonskim poslovima pa iz prve ruke znamo kako to ovdje ide. Mnogi su se ljudi uključili u diskusiju i Macan je dobio osobna iskustva. A nije se javio nitko zadovoljan i to je, na žalost, opće mjesto kad je u pitanju sezonski rad u Hrvatskoj.

Naravno, nije loše svuda, ali dobri primjeri su izrazito u manjini. Vlada mora vidjeti zašto je to tako i promisliti o mjerama kad čak ni za nezaposlene ljude sa skromnim kvalifikacijama sezonski posao više ne igra. Radije ostave sve i odu u Njemačku i Irsku.

Najprije, mnoge sezonske radnike poslodavci na kraju ne plate ili za svoj rad na licu mjesta dobiju manje nego su ugovorili. Drugo, uvjeti rada dogovore se na jedan način, a poslije ispadne sasvim nešto drugo. Treće, sezonci u pravilu rade po 12 i 14 sati, bez slobodnog dana, a mnogima koji još moraju platiti i smještaj – fiksne plaće od 3.500 ili 4.500 kuna nisu nikakav motiv da se upuste u avanturu u kojoj će padati s nogu, a neće biti sigurni da će dobiti ni to što im se obećalo. Četvrto, hrvatski poslodavci mahom smatraju da su, kad zaposle sezonca, zaposlili roba, i ne pada im na pamet da je radno vrijeme osam sati i da bi za sve preko toga trebalo platiti prekovremene sate. Peto, nemaš se kome žaliti, od sustava nikakva zaštita, pa oni lažljivi poslodavci mogu raditi što im se svidi.

Jedna gospođa kaže: »Moj sin, inače student FER-a, lani je u sezoni radio tri posla, od toga su mu platili pola jednoga. Prijavili smo to inspekciji, nisu ni odgovorili, a kamoli reagirali«.

Moja mlada rođakinja iz Dalmacije, sa srednjom turističkom školom, puno je radila sezonski, ali od toga nije bilo života iako nije mijenjala mjesto boravka pa nije bilo troškova za stanovanje. Sada je u Irskoj. Radi u cvjećarnici, roditelji plaču, ali ona ni ne pomišlja da se vrati. Kaže da je poslodavac poštuje, svaki prekovremeni sat joj se automatski plati, brzo je postala šefica i dobila još bolja primanja.

Nema tu, dakle, tajni i ne treba se čuditi što naši ljudi odlaze dok se ovdje traže kvote za radnike iz regije, od kojih će mnogi opet radije potražiti rješenje u razvijenijem inozemstvu, gdje će naći stalni, zakonom zaštićeni i puno bolje plaćen posao.

Prema tome, nisu naši radnici neka neradnička i lijena sorta, niti je istina da je kod nas, eto, sada sve cool, a ljudi svejedno bježe u strane zemlje. Ostajat će kad plaće budu veće, uvjeti rada ljudski i kad ih sustav bude kadar zaštititi od svake prevare. Pričam ti priču više ne pali, a izbor sada postoji.

 

novilist