Na ovim izborima svi su na neki način poraženi. Znam, deprimirajuće zvuči ta tvrdnja. I neočekivano. Nakon izbora svi upiru u pobjedu
„Biće ista svaka vlast
i sebe će gledati
zato ću se uvek ja
sa režimom boriti
Ja samo želim
želim, želim promene
da ništa ne bude
kao pre ne, ne
sa njima se borim ja
ali ništa se ne menja“
Bojan Lung, Dražen Kosanović, Jovan Janacković, Marko Nikolić, Predrag Bojović
Još smo jedne izbore ostavili iza sebe. Lokalne. Njihov prvi krug. I jedini tamo gdje su lokalni čelnici već izabrani. Poznati su i sastavi skupština. Dakle, može se saldirati ishod i ovog demokratskog intermezza, trenutka kada građane kandidati i političke opcije snube, opsjedaju ih i mame, a da bi nakon toga četiri godine građani bili promatrači vlastitog potopa, nemoćni i sve manje zainteresirani. I, kakav je?
Započet ću time kako smatram da su na ovim izborima svi na neki način poraženi. Znam, deprimirajuće zvuči ta tvrdnja. I neočekivano. Nakon izbora, navikli smo se, svi upiru u vlastitu pobjedu. Odakle meni hrabrost suprotstaviti se svim samozvanim pobjednicima tvrdnjom da su svi – izgubili? Zato što jesu. Lokalni izbori u državi s manje od četiri milijuna stanovnika, ali zato s 555 jedinica lokalne samouprave, općina i gradova, 20 županija, stotina mjesnih odbora, gradskih četvrti i kotara, karikatura su demokracije. Poraz demokracije same. Zamislite tu našu podjelu u kojoj općinskog načelnika za sljedeće četiri godine izabere 554 birača. Tako je, eto, u općini Biskupija. Ili 542 koji su glasali za načelnicu Općine Sveta Marija. A 216 za njezina protukandidata. Više je stanovnika u jednom novozagrebačkom neboderu, pretpostavljam da kroz jedanaesticu koja krene u 8.02 s Črnomerca prođe više ljudi i prije nego što dođe do Dubca. Možda i prije Dubrave. Je li to smisao demokracije? Ne, ta je teritorijalna podjela perverzna. Ne odražava demografsku sliku, još manje služi funkcionalnim potrebama stanovništva. A svejedno odlazimo glasati za takav sirovi politički instrument. Upakiran u demokratsku munduru. Naša lokalna demokracija ne služi građanima, već perpetuiranju partikularnih osobnih interesa isprepletenih u mrežu političke moći, ekonomskog klijentelizma, nepotističkog zapošljavanja stranačkih drugova i rodbine.
Svi smo izgubili jer smo stvorili čudovišni sustav! A onda ga još i trpimo. Mirno i poslušno. Načelnici, vijećnici, direktori lokalnih poduzeća i javnih ustanova nisu to zbog struke, znanja ili vizija. Politička pripadnost preteže nad svime time. Lojalnost, šutnja i gledanje u stranu – to je zalog napredovanja. A mi trpimo. Naravno, većina jedinica nije ni fiskalno održiva, ne preživljavaju zahvaljujući stvaranju vrijednosti. No ono što je naizgled mana, ovdje je političko počelo. Jedinice financirane od središnje države negacija su lokalne demokracije, zar ne? Ali nema veze. Volimo mi biti ovisnici. Politički. Država o europskom političkom novcu, općine i gradovi, županije o državnom. Skladna koegzistencija našeg ovisničkog političkog sustava. Svi skupa ekonomski ucijenjeni, društveno prisiljeni, psihološki podređeni. Pa i kad demokratski biramo, ne činimo to zbog vlastite slobode. Ne. Egzistencija je naša politička privilegija.
Možda mislite da ću sad reći kako lokalne izbore treba ignorirati, na njih ne izlaziti. Naravno da ne. Na izbore je nužno izlaziti. Demokracija nije demokracija samo zato što se izbori održavaju. Već kada se na njima zaista izabire. Drugi naš zajednički poraz leži upravo u tome. Dopustili smo da se demokracija obezvrijedi time što samo neki glasaju. Drugima je politika prljava, pitaju se između koga birati, tiho kažu koga god da izaberemo, taj će nas izdati pa zaključe – svi su oni isti. I ne biraju. Politika tad postaje igra malih brojki. A onaj koji ima discipliniranu sljedbu dobro prolazi. Pitate se kako to da HDZ u nacionalnim anketama stagnira ili pada, a na lokalnim izborima je sjajno prošao? Da, imali su i dobrih kandidata. Da, imali su i rezultate ponegdje gdje su na vlasti. No najvažnije: obeshrabrili su izlazak na birališta onih koji o njima ne misle dobro. A svoje su glasače motivirali.
Treći je razlog našeg poraza izborni „sadržaj“. On je posve trivijaliziran. Nudi se konzumiranje nevjerojatnih prevara i otrcanih obećanja. Čudo je kako se pred svake izbore otvara toliko novih zgrada, cesta, vrtića, domova zdravlja. Postavi se još više kamena temeljaca. Što se ljudima manje uvjerljivo obeća, oni više u to žele vjerovati. No dobro, prijetvorna predizborna uvjeravanja, navikli smo se, idu uz izborni ekosustav. Ipak, neke su stvari na ovim izborima bile gore od sveg lošeg dosad viđenog. Jedan je kandidat u Splitu drugome prigovorio da je lažac i prevarant jer je rekao da je teško bolestan – a nije umro! Molim vas lijepo – čovjek je obećao da će umrijeti, a onda to obećanje nije ispunio. Paklenski varalica. Lažov najgori. Tako to meni zvuči. U našem društvu ne samo da nema političke obazrivosti, već nema ni elementarne ljudske higijene. Običan prljavi zvjerinjak. Ako ljudi prije jela peru ruke, valjda postoji i neka navika koju bi trebalo uprazniti da nam se nešto ovome slično ne dogodi.
Drugi je svojim dojučerašnjim stranačkim kolegama poručio da su dvorske lude, lunatici i slični koji misle da će promijeniti svijet. Kvislinzi i kukavičja jaja. Poručio im je da im želi sve loše u političkom životu. Divan leksik za bivše kolegice i kolege. Samo zato što su odlučili krenuti vlastitim političkim putem. Čovjek se zapita: ako to izgovaraš svojim dojučerašnjim sudruzima, kakav možeš biti prema suparnicima? I još bolje pitanje, zar to uistinu pali? Je li to dobra politička platforma izborne pobjede? Želimo li da nas takvi vode?
Nešto manje vulgarno, ali demokratski silno problematično jest izostanak bilo kakve ozbiljne predizborne rasprave. S jedne strane tome doprinose kandidati koji ne žele odgovarati na pitanja. Ne dolaze na debatu, izbjegavaju biti u prostoriji s drugim kandidatima. Možda valjana PR-strategija, ali kako možemo očekivati odgovornost kandidata koji na pitanja u predizborno vrijeme odgovarati – ne želi? Ispada da u nas demokracija znači ne odgovarati prije izbora. A nakon njih biti neodgovoran. Čekam još da uz šeretski smiješak i kažu: pa iz našeg ponašanja prije izbora trebali ste zaključiti kakvi ćemo biti. Mada imam i za takve ponešto opravdanja.
Sadržaj rasprave, i kada je ima, poput je scenarija porno filma. Nebitan. I bezvezan. Eto, rasprava u „predizbornom“ Zagrebu svela se na aferu Hipodrom. U gradu od skoro 800.000 duša bavili smo se konjima. Pardon, konjima i zaštitarima. A da potvrdim kako je malo reći da kandidati nisu bili inventivni, uzmite u obzir da ni tu jednu temu nisu otvorili kandidati ni njihovi timovi. Već Državno odvjetništvo i jedan odvjetnik koji na izborima nije ni sudjelovao. Sada vas pitam – mogu li nemaštoviti ljudi pobuditi maštu, maštu birača? Teško. Pokazali su to i rezultati.
A kad smo kod kandidata, oni mi često izgledaju kao revolucionari. Ali bez revolucije. Čudesna bića. Važni ljudi. S jedne stane improvizatori i diletanti, s druge narcisi bez znanja i sposobnosti. Imamo i kozere koji se prave dobrim dušama, a u stvari su autoritarci bez emocija. Vješto obećaju, ali slabo izvršavaju. Pa ih ipak biramo. Neke od njih. „Divimo“ se njihovim mahnitim lupetanjima. Ali dobiju naš glas. Znamo da tražimo dubinu u nečem što ne zaslužuje ozbiljno promišljanje. Ipak ih zaokružimo.
Naš se mazohizam ponajviše prikaže kad biramo one koje smo već za nešto drugo izabrali. Kaže se da ne možete biti na dva mjesta u isto vrijeme. Osim, naravno, ako ste u Hrvatskoj i političar ste. Onda možete i na tri – ako treba. Biti gradonačelnik. Istovremeno i saborski zastupnik. Pa još i sveučilišni nastavnik. Ili liječnik. Malo operirati, predavati, držati radionice, voditi udrugu ili imati paušalni obrt za iznajmljivanje apartmana. Tko kaže da se ozbiljna politička funkcija i dodatni prihod međusobno isključuju? Multitasking pretvoren u političku vrlinu. Genijalno, zar ne? Samo rezultata nigdje. Kumulacija funkcija? Nema problema. Saborski zastupnik koji je ujedno i načelnik, i predavač, i član odbora za etiku? I pjevač, poduzetnik, moralizator? U redu. Kada to stigne? Ne stigne. Mi znamo da ne može stići biti i tu i tamo. Ali simpatičan je dečko pa nas nije briga. Je li to sukob interesa? Možda i jest. Ali nismo sigurni. „Sve po zakonu“. Kazano s osmijehom koji bi postidio i Pilata.
Sjećam se lekcije iz latinskog u srednjoj školi. O braći Grakho, Gaju i Tiberiju. Dvojica uzornih političara, proveli su agrarnu reformu, promijenili sastav Senata i rimsku politiku. Ograničili vlast aristokracije. Što je bilo s njima? Poraženi su. I ubijeni. Svi su njihovi rezultati izbrisani. Lakše mi je kada vidim ove naše kandidate i izabranike. Dobro za njih. Neće im raditi o glavi. Ali nitko neće trebati brisati njihova postignuća kad kod njih rezultata ionako nema. Humanije smo, očito, društvo. Od rimskog.
