Nema tog robnog lanaca u kojem se može nabaviti bolje voće i povrće nego u sezoni na gradskoj tržnici. Još uvijek privlači magična riječ „domaće“, pogotovo one kupce kojima nije svejedno odakle potiču plodovi. Povjerenjem se plaća sve što je s našeg slavonskog tla i od mara ljudi koje prepoznajemo i koji prepoznaju nas . Kupuje se na malo i svježe, a toliko se i prodaje.
Hladovina natkrite tržnice i u doba dana kad je sunce baš iznad glave, produžava trajanje voća i verdure koji pod njegovim djelovanjem brzo sparuše. Treba se samo prisjetiti kako se još donedavno glave snaša i glave kupusa štitile suncobranima. Šljive su znale biti tople kao da su izvađene iz kazana za rakiju. Salatu se moralo zalijevati kantama vode.
I dugogodišnji trgovac na pijaci Lemaić, poznanik i dobar čovjek, zadovoljan je poboljšanim uvjetima. Iako ne uzgaja vlastito voće i povrće, ponekad ga nabavlja od seljaka. Živi od trgovine. Nije to, kaže, kao nekad kad je tržnica, doduše, bila oronula i ružna, ali nije bilo ni supermarketa, konkurencije koja uništava malu pijačnu trgovinu. Ipak, prodaje se dovoljno da se preživi. Kupujem šljive, velike kao biljarske kugle, pa iz hlada na sunce.
