Zašto bi svijet, je li, živio u miru i sigurnosti, borio se protiv klimatskih promjena, štitio prirodu, suzbijao epidemije, živio zdravo, trgovao na opću korist, proširivao znanja, osvajao svemirska prostranstva, itsl. kad se može međusobno ubijati, otimati prirodne resurse, dilati oružje i opijate svih vrsti, mrziti se…!? Ludilu nema kraja ma što pacifisti mislili i ma što činile vojske sljedbenika Grete Thunberg. Jedna genetska budala na poziciji moći kadra je učiniti više nesreće ljudima i planetu no svih 150 toksičnih godina industrijskog pohoda na budućnost. I rat u Ukrajini posljedica je globalnoga sljepila koje neotesano cupka za „Vođom“ što ga je genijalnom satiričnom porukom vizionarski poopćio Radoje Domanović. Kada jednom pojmi da je „Vođa“ zaista slijep da ga nije bilo vrijedno slijediti, bit će – prekasno. Iz šikare i kamenjara nema neizranjavljeno natrag. Ponekad uopće nema izlaza
Marijan Vogrinec
Visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, potpredsjednik Europske komisije Josep Borrell Fontelles je neki dan ustvrdio u Barceloni, gdje je sudjelovao na skupu „Globalne krize, europski odgovori“, piše španjolska La Vanguardia, koju prenosi Hina, da „rat između Rusije i Ukrajine možda neće završiti, nego će se zamrznuti poput rata u Koreji prije 70 godina. U Koreji su dvije strane postigle primirje i prekid vatre uspostavivši liniju razdvajanja. To bi mogao biti izlaz iz ovog konflikta. Ukrajina i Rusija bi se trebale povući sa svojih sadašnjih pozicija da bi se postigao scenarij poput onog u Koreji. No prerano je za razmišljati o mirovnim pregovorima. Sada se moramo usredotočiti na izbjegavanje razaranja“. Znači li to da bi Kijev i Moskva trebali obustaviti obranu ili osvajanje teritorija? Demilitarizirana zona među dvjema Korejama funkcionira i danas, a uspostavljena je 1953. godine sporazumom Koreje i SAD-a kao saveznika Južne Koreje, no obustava vojnih djelovanja nije urodila očekivanim mirovnim sporazumom, pa je sporna 38. sjeverna paralela ostala međom dvaju svjetova koji se strogo gledaju preko ciljnika i razlogom su stale nesigurnosti. Korejski obrazac za Ukrajinu ne dolazi u obzir ma što Borrell mislio, jer to nije u interesu SAD-u, a još manje Kijevu Volodimira Zelenskog koji je zapravo mali od kužine 46. američkog stanara Bijele kuće i mora biti kuš kad je posrijedi tzv. visoka politika u kojoj i o kojoj presudno odlučuju Washington i Moskva uz, je li, stanovito sekundiranje Pekinga. I to je to. Kad u SAD-u pamet dospije iz debela mesa u glavu zbog niza unutarnjih i nekih novih vanjskih poticaja, rat će stati. Što bi se šaljivo prognoziralo: jednog dana, ako ne prije.
Naravno da rat u Ukrajini neće tako brzo završiti kao što su se neki nadali. Kao što se Jorge Maria Bergoglio alias dobri papa Franjo ufa da će mu Njegov uslišiti molitve i kao što su SAD/EU/NATO i tzv. partneri, je li, bili urbi et orbi farbali globalnu javnost netom nakon 24. veljače 2022. „ubitačnom učinkovitošću“ po ruski državni proračun – navodno se cca 60 posto alimentira prodajom energenata (plina, nafte, ugljena…) – tzv. sankcija Ruskoj Federaciji, kojima se tzv. najunosniju nekretninu na svijetu (dr. src. Slavko Kulić), najveću i svakojakim prirodnim resursima najobdareniju zemlju na planetu pokušalo omrznuti i isključiti iz tzv. međunarodne zajednice. Jer, ruska tzv. autokracija i zapadne tzv. demokratske vrijednosti i naš način života ne mogu zajedno u civiliziranom, na pravednosti, slobodi, humanizmu i ljudskim pravima utemeljenu svjetskom poretku. Rat u Ukrajini, gdje praktično Rusija sama ratuje protiv cijeloga proameričkog svijeta – optužena za „ničim izazvanu invaziju/agresiju na Ukrajinu“ (sic transit) – produbljuje najveću humanitarnu tragediju u toj zemlji nakon Drugoga svjetskog rata, a uzročno-posljedično gura cijeli svijet u poguban glib energetske i krize hrane, enormnu inflaciju, gospodarstva u recesiju, životni standard tzv. običnih/malih ljudi na prosjački štap, sili ih na glâd i smrzavanje…
Mađarska bijela vrana
Neki zapadni mediji, međutim, izvješćuju ovih dana da unatoč tzv. sankcijama, ratu u Ukrajini u kojemu „demoralizirana ruska vojska nije dorasla ukrajinskoj, opskrbljenoj suvremenom zapadnom ratnom tehnikom“ (sic transit) i povlačenju najrazvikanijih zapadnih korporacija iz Rusije, itsl., u ruskim prodavaonicama „nema čega nema, i po cijenama znatno nižim od europskih“. U Mađarskoj pak – bijeloj vrani EU-a i noćnoj mori Ursule von der Leyen i Charlesa Michela, koji ucjenjuju premijera Viktora Orbána da obustavi opskrbu jeftinijim ruskim plinom i naftom, a on ne dopušta eutanazirati mađarsko gospodarstvo i građane s cca 18 milijardâ eura štete – inflacija je više no 50 posto manja od prosjeka EU-a i hrana je znatno jeftinija, nego npr. u RH: brašno i šećer pet kuna, ulje 11 kuna, mlijeko četiri kune, meso u prosjeku 60 posto jeftinije no u RH, itsl. Za razliku od premijerskog mu kolege u Budimpešti, hrvatski Andrej Plenković je sasvim ina sorta tzv. nacionalne odgovornosti. Opčinjeno pazi na svaki mig „drage Ursule“ i „dragog Charlesa“, takorekuć je svaki drugi dan u bruxelleskom staklenjaku, je li, „nekim važnim državnim poslom“ (sic transit), ali se ne libi uvoziti 65 posto hrane koju bez problema – da je savjesne politike, kakve nije – mogu proizvesti domaća polja, stočne farme i Podravka za 20-25 milijuna ljudi, kamoli ne za još neiseljenih iz RH manje od 3,9 milijuna. Ali uz uvjet da strateškim nacionalnim poslom ne upravlja Marija Vučković ni itko njezinu ministrovanju sličan, bio ili ne bio iz HDZ-a.
Za (bitnu) razliku od Orbána, Plenković se ne libi u ukupnom hrvatskom uvozu ove godine osam puta povećati uvoz iz SAD-a u kojemu je više od 90 posto američki ukapljeni prirodni plin (LNG) iz škriljevaca što ga Ameri prodaju četiri puta skuplje no svojim građanima i 10 puta skuplje od cijene ruskog prirodnog plina kojim je Gazprom do SAD/EU/NATO-ovih tzv. sankcija opskrbljivao EU, opskrbljuje Mađarsku, ali još Slovačku i Bugarsku što su zakratko dobile popust u Bruxellesu da ne padnu u energetski kolaps. Njemački ministar gospodarstva Robert Habeck je nedavno kazao u intervjuu regionalnom dnevnom listu da „nam prijatelji zaračunavaju neprijateljske cijene plina“ i da će se „građani morati naviknuti na visoke cijene, to je gorka i teška istina, jer energetske kompanije ne mogu spriječiti prenošenje tih cijena na potrošače“. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede? Premijer Plenković se na sva usta hvali urbi et orbi kako će „Hrvatska postati regionalni hub za distribuciju (skupog američkog!? – op. a.) ukapljenog plina“ i u tu svrhu će se „povećati kapacitet LNG terminala u akvatoriju otoka Krka sa sadašnjih 2,7 na 6,1 milijardu prostornih metara tog energenta“. Inače, nije za zanemariti ta činjenica da je sav uvezeni američki plin s krčkog LNG-a završio kod domaćih potrošača, odnosno da najveći industrijski potrošač tog energenta, kutinska Petrokemija, već devet mjeseci ne radi budući da je visoka cijena te osnovne sirovine za proizvodnju umjetnih gnojiva – neekonomična.
Josep Borrell Fontelles i Vlade Andrej Plenkovic – Foto: Josip Regovic/PIXSELL/EU2020HR
Što će biti sada kad je Turcima upravo prodana ta jedina tvornica umjetnih gnojiva u Bijednoj Našoj, vrag će znati. Živi bili… Bez obzira na to što je rat u Ukrajini tek smokvin list iza kojega se krije notorna istina da je smišljen kao alibi za uklanjanje Rusa (i Kineza, dakako) s europskog, pa i globalnog tržišta radi američke gospodarske, geostrateške i vojne dominacije – ne pitajući za cijenu u ljudskoj krvi i masovnim razaranjima, na kojima se već planira tko će na Zapadu i koliko megakorporativno zarađivati – Ursula Röschen/Ružica von der Leyen i Charles Michel duguju objašnjenje Eurounjanima, a premijer Plenković tzv. običnim/malim „Hrvaticama i Hrvatima i svim ostalim građankama i građanima RH“ (sic transit) što je to za njih korisno da „prijateljima Amerima“ plaćaju plin po neprijateljskim cijenama, četiri puta višim od cijene plina u SAD-u i 10 pota skuplje no što su ga dosad plaćali i bez problema mogli i dalje plaćati Rusima. Nema blage veze s mozgom ta imbecilna ekonomska „logika“ na kvazipolitički pogon, s punjačem u Washingtonu via Bruxelles/Zagreb. Tko kaže da se na to „moramo naviknuti“. Mora se samo umrijeti, piškiti i kakati, drugo se ništa – ne mora! Ako su Ameri prijatelji Eurounjanima, pa i Plenković svojim sugrađanima, zašto SAD ne prodaje Uniji četiri puta jeftiniji plin od ruskog, bez obzira pošto će ga prodavati svojim građanima? Njihova je stvar kako će reagirati na cijene.
Rat kao ulaznica na tržište
No, nitko ni u Europi niti u RH garant ne bi imao ama baš ništa protiv toga da mu se ruski prirodni plin zamijeni američkim iz škriljevaca, ako je puno jeftiniji i barem jednako dostupan. Fućkaš politiku, tko i zašto na koga puca u Ukrajini. Ako smo mi braća, kese nisu sestre. Što bi rekao barmen podmaliganjenomu: nema džabe ni kod stare babe. Rat u Ukrajini je trebao SAD-u kao kruh i voda jer bez primjene svoga klasičnog obrasca šokiranja svijeta izmišljenom ugrozom – npr. komunizam, terorizam, sada ruska autokracija), gdje će se Uncle Sam isprsiti kao globalni Superman, superjunak koji spašava Dobro/Pravedno od Zla – Ameri ne bi mogli tako brzo, uvjerljivo i unosno provaliti energentima i oružjem na eurounijsko i šire tržište i višestruko podebljati megakorporativne profite. Da tzv. neprijateljske cijene prijateljskog plina/energenata budu što dulje armirane na vrlo visokoj razini, neki su NN teroristi koje više nitko ne spominje razorili za račun SAD-a (sad se vidi da to koristi jedino SAD-u) megaplinovode Sjeverni tok 1 i 2 dnom Baltičkog mora od Rusije do EU-a/Njemačke, pa…
U toj priči o ekonomskoj konkurenciji, presizanju i ekstraprofitima na tuđoj krvi i zlu uzroci su rata u Ukrajini i posljedice namjerno izazvane energetske i krize hrane, inflacije, recesije, isprovociranih neprijateljstava i globalne nesigurnosti. Htjela ne htjela Europo, a morat ćeš jer ti druge nema, kupovat ćeš energente po cijenama što ih mi odredimo i oružje što ga i prekovremeno proizvode naše tvornice budući da autokratska aždaja riga vatru iz Ukrajine na cijeli svijet, je li, smijulji se Uncle Sam iz Ovalnog ureda i zadovoljno broji zelenu šušku što mu poštar dnevno donosi na ruke sa Starog kontinenta. I dok je tako, a bit će vrag znâ dokad, rat u Ukrajini neće završiti. Da je poštenja i empatije kao što nije, da je pravih ljudi na pravim mjestima, rat bi završio za pola sata, ako ne prije. Time i globalna patnja zbog energetske i krize hrane, inflacije, recesije… Dok nije tako, a nije niti će doskora biti, Borrellovo pametovanje o „zamrzavanju stanja kao u Koreji prije 70 godina“ te „povlačenju Ukrajine i Rusije sa svojih sadašnjih pozicija da bi se postigao scenarij poput onog u Koreji“ ne drži vodu. Nedavno je u tom smislu istrčao pred rudo vremešni Henry Kissinger, bivši američki državni tajnik te savjetnik za nacionalnu sigurnost za Nixonove i Fordove administracije, prijedlogom da se rat okonča razgraničenjem teritorija što ih je zauzela ruska vojska. Što će biti, bit će, a što će biti, zasad su puka nagađanja bez pokrića i sasvim je razvidno da se o tomu neće pitati Borrella.
Visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, potpredsjednik Europske komisije Josep Borrell Fontelles pak tvrdi kako „nema namjeru biti predvodnikom u mirovnim pregovorima budući da Rusija ne prihvaća EU kao posrednika. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov radije razgovara s ministrima vanjskih poslova zemalja članica EU-a, nego sa mnom“. Međutim, Borrella nikad nitko nije ni spominjao, još manje pozvao obaviti posao kojemu, kaže, „nema namjeru“ prionuti. To pak što tvrdi da „blok od 27 država mora biti za pregovaračkim stolom, jer su naše sankcije ključni element u bilo kakvim pregovorima i jer je sigurnost u Europi naša sigurnost“ stoji samo toliko koliko će SAD-u – ključnom za riješiti problem s Rusima, u čemu je Kijev autsajder – biti potrebno da odigra „mirotvorno-sigurnosnu“ igru na globalnoj pozornici. Junaka, superjunaka, Supermana… Ni o sudbini Unijinih tzv. sankcija Rusiji, što su bitno unazadile sve oblike odnosa EU-a i Ruske Federacije te teško pogodile životni standard i ekonomije u zemljama članicama EU-a neće presudno odlučivati, je li, činovnička kasta u Bruxellesu, nego oni u Washingtonu koji su ju navukli na taj nerazuman i dugoročno ekonomsko-mazohistički postupak. Ovisniku se je teško oteti ovisnosti. Uniji je to prije par godina uspjelo, pokazalo se zakratko, u odnosu na rizike sklapanja tzv. TTIP-a (Transatlantski sporazum o trgovinskom i investicijskom partnerstvu) SAD-a i EU-a radi globalne ekonomske dominacije, ali od 24. veljače 2022. je to jedna sasvim druga priča.
Treba im rat u Ukrajini
Bruxelles se u ime 27 zemalja članica EU-a dao katastrofalno uvući u ukrajinski rat i dopustio SAD-u da europskim nježnicima i breskvicama – isključivo u svoju korist – mlati globalne gloginje. Bivša njemačka Mutti i tadašnji vrh EU-a su bili stoput mudriji od aktualnih nasljednika fotelja u bruxelleskom staklenjaku, pa… Tko je s vragom tikve sadio, znâ se kakva mu berba slijedi. Povijest, jamačno, nije uvijek i svakomu učiteljica, a zaredali masovni prosvjedi po metropolama EU-a protiv nakaradne huškačko-ratne proturuske/proameričke politike EU-a više su no očiti dokaz da tzv. obični/mali Eurounjani ne vjeruju Röschen/Ružici von der Leyen i Charlesu Michelu, Josepu Borrellu Fontellesu, u RH Andreju Plenkoviću i takvima da su isključivo Rusi (ukrajinski rat) krivi za drastična poskupljenja plina, nafte, struje, hrane, inflaciju, recesiju, gubitak radnih mjesta, nestašice, ugrozu mira i sigurnosti… Krivci su u Washingtonu i Bruxellesu, jer im treba rat u Ukrajini kao izlika za sve loše što se dogodilo i još će se dogoditi ne samo u Europi no i u ostatku svijeta, gdje megakorporativni kapitalizam baca svoje gramzljive pipke (na Bliskom istoku, u Iranu, Kini, etc.), a poslovođe sa Starog kontinenta spremno priskaču. Kao što su i dosad, lažu i sudjeluju u zlu.
Borrellove izjave, a visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku te potpredsjednik Europske komisije ipak nije bilo tko, nisu mirotvorne i graniče sa zdravom pameti: „Moja je zadaća ukazati neutralnim zemljama u svijetu da je Rusija negativac, a ne sankcije EU-a“. Sic transit. Nije Rusija, je li, naprasno i bez razloga ukinula jeftiniji plin, naftu, ugljen i ine energente za cca pola milijarde potrošača u Uniji i time im izazvala bujičnu provalu poskupljenja, pada životnog standarda i kolaps gospodarstva, nego je vladajuća činovnička kasta u bruxelleskom staklenjaku po Bidenovom naputku naprasno odustala od ruskih energenata radi uvoza američkih, 10 puta skupljih od ruskih i četiri puta skupljih no što ih Ameri prodaju vlastitim građanima te time izazvali tsunami poskupljenja i hrane i svih troškova života. Da nije bilo tzv. sankcija, ne bi bilo ni tolike krize (osim posljedica pandemijskih ekonomskih nevera), ali ni američkih preskupih energenata i golemih količina američkog oružja u Europi. Borrell, je li, svjesno prodaje muda pod bubrege, a njegova „zadaća ukazati neutralnim zemljama u svijetu da je Rusija negativac, a ne sankcije EU-a“ neodgovorno je i izravno uplitanje EU-a u ukrajinski rat. Na američkoj strani. Budući da EU ima gadan sloj užegloga putra na glavi, Moskva s razlogom odbija Bruxelles kao neki jako relevantan čimbenik u cijeloj stvari.
U skupini neutralnih zemalja pod nazivom „Global South“ koje „jedva čekaju“ da ih prosvijetli jedan visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, jer same nisu zrele zaključiti who is who u Ukrajini, mnogoljudni su velikani poput Kine, Indije (samo te dvije su trećina čovječanstva), Pakistana te nekih država iz Afrike i Južne Amerike. Prepotencija političara što si pridaje globalno političko značenje koje nema strši do neba: „Traže od mene (neutralni, op. a.) da zaustavimo rat. Znam kako ga zaustaviti: prekidajući dostavu oružja Ukrajini. No, kad bismo zaustavili tu dostavu (i izbili SAD-u milijarde zelembaća od prodaje zemljama EU-a radi ‘obrane od ruske agresije’, sic transit, op. a.), kakve bi bile posljedice? Pobijedi li Rusija u ovom ratu ići će na iduću metu. I zato se zemlje EU-a moraju dodatno naoružati kako bi Europa ostala na visini zadatka. Doduše, ta se dinamika ne može nastaviti beskonačno te je potrebno izgraditi sustav što će jamčiti sigurnost Europe. Aktualni posrednik u sukobu, Organizacija za sigurnost i suradnju (OSC)E, ne funkcionira “. Josep Borrell i činovnički mu gazde u Bruxellesu zborno deru istu proturusku kozu, obmanjuju eurounijsku javnost da je bildanje troškova za kupnju američkog oružja rješenje njihovih problema i da ključ krize nisu pregovori/mir, nego nastavak ubijanja, raseljavanja i razaranja Ukrajine. Tko je sutra na redu, jer ne ide SAD-u niz dlaku? Kina? Iran? Sjeverna Koreja? I dalje Sirija?
Zašto bi svijet, je li, živio u miru i sigurnosti, borio se protiv klimatskih promjena, štitio prirodu, suzbijao epidemije, živio zdravo, trgovao na opću korist, proširivao znanja, osvajao svemirska prostranstva, itsl. kad se može međusobno ubijati, otimati prirodne resurse, dilati oružje i opijate svih vrsti, mrziti se…!? Ludilu nema kraja ma što pacifisti mislili i ma što činile vojske sljedbenika Grete Thunberg. Jedna genetska budala na poziciji moći kadra je učiniti više nesreće ljudima i planetu no svih 150 toksičnih godina industrijskog pohoda na budućnost. I rat u Ukrajini posljedica je globalnoga sljepila koje neotesano cupka za „Vođom“ što ga je genijalnom satiričnom porukom vizionarski poopćio Radoje Domanović. Kada jednom pojmi da je „Vođa“ zaista slijep da ga nije bilo vrijedno slijediti, bit će – prekasno. Iz šikare i kamenjara nema neizranjavljeno natrag. Ponekad uopće nema izlaza.
Sofisticirani na sofisticirane
Zapadni mediji objavljuju kako su naprasno odgođeni pregovori SAD-a i Rusije o nuklearnom naoružanju (START) planirani od 29. studenoga do 6. prosinca u Kairu, međutim, Elizabeth Rood, otpravnica poslova američkog veleposlanstva u Moskvi je kazala Ria Novostima da „Rusija i SAD itekako imaju načina na razini obavještajnih agencija i znaju upravljati nuklearnim krizama. Spomenula je u tom smislu nedavni sastanak izvan javnog oka šefa CIA-e i glavnoga ruskog obavještajca Sergeja Naruškina. Istodobno, na ulicama ruskih gradova u blizini granice s Ukrajinom u zadnje se vrijeme pojavljuju oznake za javna skloništa u slučaju raketnih napada, a portal Holod što ga prenosi Moscow Times, piše da se oznake o skloništima pojavljuju i u udaljenijim ruskim naseljima. Ne treba, je li, puno pameti da bi se zaključilo na što to sluti. Pretpostavlja se da će samo u pograničnom Belgorodu do sredine prosinca niknuti cca 700 takvih oznaka, što gradonačelnik Valentin Demidov objašnjava „drugom fazom priprema civilne obrane“ budući da „smo u prvoj fazi pregledali svako mjesto koje može poslužiti kao sklonište i utvrdili odgovornosti za odobravanje pristupa i nadzora stanja u skloništima“. Skloništa su već pripremljena i u Rostovu na rijeci Donu, cca 150 kilometara udaljenom od ukrajinskog Mariupolja.
Da cijela stvar ne miriše na dobro, potvrđuje status quo prijedloga i spremnosti na pregovore SAD-a i Rusije o prestanku rata u Ukrajini, odnosno činjenica da, javljaju mediji, „Pentagon razmatra prijedlog Boeinga da pošalje u Ukrajinu male, jeftine i precizne bombe (GLSDB) što se dadu postaviti na dostupne rakete koje dosežu i mete 160 kilometara iza ruskih borbenih linija. Kijev zahtijeva od SAD-a i ostatka Zapada sofisticiranije oružje od toga što dobiva, a savezničke zalihe su se već osjetno smanjile. Iako NATO-ov glavni tajnik Jens Stoltenberg bahato obećava da će Zapad slati Kijevu oružje i drugu pomoć koliko god bude trebalo i dokle god bude trebalo“, nije problem samo smanjivanje zaliha nego i to da najsofisticiranije zapadno oružje znači izravno uključivanje NATO-a u rat protiv Rusije te navođenje Rusije da i ona upotrijebi svoje najsofisticiranije oružje radi pariranje zapadnom. Tada čovječanstvo gubi ravnotežu na užetu preko ambisa.
