Crkva zna puno o tome kako svijet stvarno izgleda, no često ne vodi računa o stvarnosti, već sve zamagli ritualnim frazama, naučenim ezoteričnim jezikom, biblijskim tumačnjima i prispodobama.
Crkva mudrošću oklijevanja i odgađanja odluka opstoji stoljećima, rijetko se mijenja i slabo prilagođava. Koliko su stabilnosti i hijerarhija njena prednost, toliko su ujedno i razlog tome da se ona teško nosi s brzim promjenama.
Crkva očito mnogo zna i o onim stvarima koje su potisnute u kutove ljudske svijesti i na margine društvenog interesa. To nije radi toga što vjernici na ispovijedi otkrivaju mračne grijehe – svašta oni prešute – već Crkva živi u stalnom propitivanju dogmi u konfrontaciji sa stvarnim svijetom.
To se naročito tiče sasvim praktičnih poslova s novcem, porezima, investicijama, bankama i računima. Zato kad se Crkva trgne iz letargije, to znači da je stvar ozbiljna.
Kao i u svakoj drugoj organizaciji, i tu postoji računovodstvo, financijski menadžment, nalozi za plaćanje, nalogodavci, plaće. Crkva se proglašava predana vjeri, ohrabruje siromašne, ali je ipak globalna kompanija i posluje, kad se radi o novcu, prema zakonima tržišta.
Izgradnja crkvi je investicija, lemozina je prihod, naplaćuju se blagoslovi, sprovodi i vjenčanja. Crkva ima vrtiće, škole i sveučilišta, banke, udjele i dionice. Novca ima.
Zbog toga postoji i izvjesna mogućnost zloupotrebe.
Taj rizik je tim veći što je šutnja o poslovima veća i što se radi o velikoj imovini i bogatstvu. Ako u Crkvi i jesu ljudi iznimnih etičkih osobina, ipak su ljudi, pa nije čudo da nastaje poseban profesionalan sloj ljudi koji s bave praktičnim pitanjima upravljanja imovinom, kupoprodajom, nekretninama, zemljištima i građevinama.
Nadzor je diskretan, nema neovisne revizije, javnosti poslovanja.
Ponegdje u svijetu postoje olakšice, ne plaća se porez, postoje državne subvencije. Samostalni prihodi su veliki, a državna potpora ne izostaje, jer je vlastima važno dobiti političku potporu Crkve. Nadzor je u okvirima hijerarhije. I sveci bi bili u iskušenju.
Povremeno, ali za javnost često nevidljivo, izbijaju skandali.
Tu se ne radi o tome da župnik ima hotel ni sto metara od mjesta hodočašća (vlasnica je sestra), da župnici organiziraju turističke programe, da se novac Crkve oplođuje na privatnom računu, iznajmljuju poslovni prostori ili špekulira s građevinskim radovima.
Iako sve to smeta iskrene vjernike i sumnjičave nevjernike, glavni problem su visoke financije, ulaganja i pranje novca. Vrh hijerarhije, često svjestan opasnosti, nužno ulazi u sukob s tim strukturama, moćnim zbog svoje sprege s poslovnim svijetom, kontaktima s polusvijetom i politikom, strankama i medijima.
Kad se radi o korupciji, i u društvu i u Crkvi postoje interesi koji bez velike buke ometaju svaki napor da se nešto učini.
To je pravo značenje izraza “grijeh struktura”, jer se ne radi o moralnom posrnuću zle osobe, već sustavnom fenomenu koji podržavaju.
Zato postoji dojam o diskrepanciji rečenog i stvarnog, norme i prakse, dojam o snažnoj opstrukciji koja nije samo vanjska već strukturalno ugrađena u ponašanje.
Nadu predstavlja činjenica da je velika većina poštenih i da inicijativa dolazi od samog vrha, Pape osobno (i njegovih prethodnika).
Na doktinarnoj razini stvar je jasna. Crkva žestoko osuđuje korupciju. Zainteresirao me je tekst o čvrstom stavu i novoj politici pape Franje protiv korupcije. Nije to nikakva novost. Sveta Stolica je strpljivo i diplomatski pomagala donošenje međunarodnih konvencija za suzbijanje korupcije. Doneseno je, osobito na inicijativu južnoameričkih i afričkih biskupa, niz važnih doktrinarnih dokumenata.
Još u dokumentu o socijalnoj doktrini Katoličke crkve naveden je stav:
“Crkva smatra da je korupcija ozbiljna činjenica koja uništava politički sistem…, iskrivljuje ulogu predstavničkih institucija, jer se one koriste kao arena za političke sukobe između zahtjeva klijenata vlasti i vladinih službi. Na taj način politički izbor svodi se na uske ciljeve onih koji posjeduju sredstva moći utjecaja na odlučivanje te su prepreka za postizanje općeg dobra za sve građane… Korupcija je jedan od uzroka koji najviše uzrokuju nerazvijenosti i siromaštvo.”
Ključni dokument za razumijevanje kontinuiteta je izjava Vijeća za pravdu i mir te dokument iz 2006. godine. Svojevremeno sam bio zadovoljan sličnošću stavova (čak formulacija!) koje sam sam unosio u hrvatske strateške dokumente o borbi protiv korupcije, dok nisam saznao da su dokument izrađivali stručnjaci potpuno nevezani za Crkvu (Eva Joly, de Swardt, Paul Wolfowitz); ne kler, već aktivisti globalne borbe protiv korupcije.
Korupcija je tamo opisana kao pojava koja postoji u svakoj zemlji, bogatoj ili siromašnoj, te cvjeta pod različitim ideologijama.
Ekonomske posljedice korupcije ne mogu se precizno izračunati, ali su devastirajuće. Umjesto za razvoj sredstva se rasipaju za osobni dobitak. Klima u kojoj korupcija napreduje je zatvorenost društva i tajnovitost u javnim poslovima. Posebno je osuđeno stvaranje financijskih centara bez ikakvog nadzora (financial heavens), često radi pranja novca i prikrivanja ilegalne zarade, izbjegavanja poreza.
Crkva se zalaže (sic!) za stvaranje naddržavnih institucija otkrivanja i progona korupcije. “Korupcija ugrožava uredno djelovanje države, odnos onih koji vladaju i građana, uzorokuje gubitak povjerenja u javne institucije i nezadovoljstvo građana politikom i političkim predstavnicima, što uzrokuje slabosti institucija.”
Naglašena je veza između kulture, lošeg obrazovanja i još gorih uzora i pojave korupcije. Zakonitosti i pravednost su društveni kapital, a praksa kulture korupcije mora se zamijeniti kulturom vladavine prava.
U dokumentu Centesimus Annus to je jasno rečeno: “Ljudi teže dobrom, ali su istovremeno spremni učiniti zlo” (Man tends towards good, but he is also capable of evil).
Poticajni dokumenti i jake riječi. Iz domaće perspektive to izgleda poznato. Osuda je snažna, akcija izostaje. Skandali se nižu, ali i zaboravljaju. Odvjetnici zarađuju, sudstvo se sramoti. Nema uzora, vlada malodušnost i atmosfera u kojoj su oni koji se otkriju glupi pokajnici i naivni, a dobar je onaj tko je ukrao dovoljno za sebe i svoje potomke.
Mali lopovi nailaze na simpatije i milosrđe, veliki su iznad zakona.
Ipak, uporno se nastoji nešto učiniti. Papa Franjo osnovao je Dikasterij za promicanje integralnog ljudskog razvitka (2016.), u posjetima Latinskoj Americi uvijek ističe sistemski problem korupcije, a sada je pozvao na izopćenje korupcionaša i mafijaša.
Nije nimalo nevažno da su kardinali Raffaele Martino i Peter Turkson dobili zadatke promicanja borbe protiv korupcije, jer su obojica plodni i artikulirani pisci, ali i prihvaćeni kao osobe predane svom pozivu.
Iako su stavovi i ocjene bile jasne i precizne, do danas se ništa osobito nije desilo. Institucionalna hijerarhija i stoljetna navika Crkve da plodi i investira svoj kapital pokazuje da se, kad izbiju povremeni i lokalni skandali, ne radi o izoliranom incidentu, već ukorijenjenim parazitskim strukturama koje ne zaziru od osobnog dobitka i životnih ugoda.
Siromašna Crkva i vjera za siromahe nisu se odvikle od zlatnog sjaja, raskoši, hedonističkih zadovoljstava.
Zamislimo se nad dvije stvari. Ako zloporaba novca i položaja postoji u Crkvi, gdje su iskreni i moralni ljudi, kakva je tek u društvu.
I drugo, ako se Crkva, radi otpora, teško obračunava s korupcijom u svojim redovima, što je tek s institucijama vlasti i političkim strankama? A one šute, govore floskule, glume akciju i fingiraju rezultate.
Čovjek sam sebi ne može izvaditi zub, pokvareno društvo ima manjinu poštenih i bez velike muke nema reformi. A dolaze mračna vremena, zubi se ne peru i doktori se ne slušaju.
Crkva mudrošću oklijevanja i odgađanja odluka opstoji stoljećima, rijetko se mijenja i slabo prilagođava. Koliko su stabilnosti i hijerarhija njena prednost, toliko su ujedno i razlog tome da se ona teško nosi s brzim promjenama.
Crkva očito mnogo zna i o onim stvarima koje su potisnute u kutove ljudske svijesti i na margine društvenog interesa. To nije radi toga što vjernici na ispovijedi otkrivaju mračne grijehe – svašta oni prešute – već Crkva živi u stalnom propitivanju dogmi u konfrontaciji sa stvarnim svijetom.
To se naročito tiče sasvim praktičnih poslova s novcem, porezima, investicijama, bankama i računima. Zato kad se Crkva trgne iz letargije, to znači da je stvar ozbiljna.
Crkva mudrošću oklijevanja i odgađanja odluka opstoji stoljećima, rijetko se mijenja i slabo prilagođava. Koliko su stabilnosti i hijerarhija njena prednost, toliko su ujedno i razlog tome da se ona teško nosi s brzim promjenama
Kao i u svakoj drugoj organizaciji, i tu postoji računovodstvo, financijski menadžment, nalozi za plaćanje, nalogodavci, plaće. Crkva se proglašava predana vjeri, ohrabruje siromašne, ali je ipak globalna kompanija i posluje, kad se radi o novcu, prema zakonima tržišta.
Izgradnja crkvi je investicija, lemozina je prihod, naplaćuju se blagoslovi, sprovodi i vjenčanja. Crkva ima vrtiće, škole i sveučilišta, banke, udjele i dionice. Novca ima.
Zbog toga postoji i izvjesna mogućnost zloupotrebe.
Taj rizik je tim veći što je šutnja o poslovima veća i što se radi o velikoj imovini i bogatstvu. Ako u Crkvi i jesu ljudi iznimnih etičkih osobina, ipak su ljudi, pa nije čudo da nastaje poseban profesionalan sloj ljudi koji s bave praktičnim pitanjima upravljanja imovinom, kupoprodajom, nekretninama, zemljištima i građevinama.
Nadzor je diskretan, nema neovisne revizije, javnosti poslovanja.
Ponegdje u svijetu postoje olakšice, ne plaća se porez, postoje državne subvencije. Samostalni prihodi su veliki, a državna potpora ne izostaje, jer je vlastima važno dobiti političku potporu Crkve. Nadzor je u okvirima hijerarhije. I sveci bi bili u iskušenju.
Povremeno, ali za javnost često nevidljivo, izbijaju skandali.
Tu se ne radi o tome da župnik ima hotel ni sto metara od mjesta hodočašća (vlasnica je sestra), da župnici organiziraju turističke programe, da se novac Crkve oplođuje na privatnom računu, iznajmljuju poslovni prostori ili špekulira s građevinskim radovima.
Kao i u svakoj drugoj organizaciji, i tu postoji računovodstvo, financijski menadžment, nalozi za plaćanje, nalogodavci, plaće. Crkva se proglašava predana vjeri, ohrabruje siromašne, ali je ipak globalna kompanija i posluje, kad se radi o novcu, prema zakonima tržišta
Iako sve to smeta iskrene vjernike i sumnjičave nevjernike, glavni problem su visoke financije, ulaganja i pranje novca. Vrh hijerarhije, često svjestan opasnosti, nužno ulazi u sukob s tim strukturama, moćnim zbog svoje sprege s poslovnim svijetom, kontaktima s polusvijetom i politikom, strankama i medijima.
Kad se radi o korupciji, i u društvu i u Crkvi postoje interesi koji bez velike buke ometaju svaki napor da se nešto učini.
To je pravo značenje izraza “grijeh struktura”, jer se ne radi o moralnom posrnuću zle osobe, već sustavnom fenomenu koji podržavaju.
Zato postoji dojam o diskrepanciji rečenog i stvarnog, norme i prakse, dojam o snažnoj opstrukciji koja nije samo vanjska već strukturalno ugrađena u ponašanje.
Nadu predstavlja činjenica da je velika većina poštenih i da inicijativa dolazi od samog vrha, Pape osobno (i njegovih prethodnika).
Na doktinarnoj razini stvar je jasna. Crkva žestoko osuđuje korupciju. Zainteresirao me je tekst o čvrstom stavu i novoj politici pape Franje protiv korupcije. Nije to nikakva novost. Sveta Stolica je strpljivo i diplomatski pomagala donošenje međunarodnih konvencija za suzbijanje korupcije. Doneseno je, osobito na inicijativu južnoameričkih i afričkih biskupa, niz važnih doktrinarnih dokumenata.
Još u dokumentu o socijalnoj doktrini Katoličke crkve naveden je stav:
“Crkva smatra da je korupcija ozbiljna činjenica koja uništava politički sistem…, iskrivljuje ulogu predstavničkih institucija, jer se one koriste kao arena za političke sukobe između zahtjeva klijenata vlasti i vladinih službi. Na taj način politički izbor svodi se na uske ciljeve onih koji posjeduju sredstva moći utjecaja na odlučivanje te su prepreka za postizanje općeg dobra za sve građane… Korupcija je jedan od uzroka koji najviše uzrokuju nerazvijenosti i siromaštvo.”
Ključni dokument za razumijevanje kontinuiteta je izjava Vijeća za pravdu i mir te dokument iz 2006. godine. Svojevremeno sam bio zadovoljan sličnošću stavova (čak formulacija!) koje sam sam unosio u hrvatske strateške dokumente o borbi protiv korupcije, dok nisam saznao da su dokument izrađivali stručnjaci potpuno nevezani za Crkvu (Eva Joly, de Swardt, Paul Wolfowitz); ne kler, već aktivisti globalne borbe protiv korupcije.
Svojevremeno sam bio zadovoljan sličnošću stavova (čak formulacija!) koje sam sam unosio u hrvatske strateške dokumente o borbi protiv korupcije, dok nisam saznao da su dokument izrađivali stručnjaci potpuno nevezani za Crkvu (Eva Joly, de Swardt, Paul Wolfowitz); ne kler, već aktivisti globalne borbe protiv korupcije
Korupcija je tamo opisana kao pojava koja postoji u svakoj zemlji, bogatoj ili siromašnoj, te cvjeta pod različitim ideologijama.
Ekonomske posljedice korupcije ne mogu se precizno izračunati, ali su devastirajuće. Umjesto za razvoj sredstva se rasipaju za osobni dobitak. Klima u kojoj korupcija napreduje je zatvorenost društva i tajnovitost u javnim poslovima. Posebno je osuđeno stvaranje financijskih centara bez ikakvog nadzora (financial heavens), često radi pranja novca i prikrivanja ilegalne zarade, izbjegavanja poreza.
Crkva se zalaže (sic!) za stvaranje naddržavnih institucija otkrivanja i progona korupcije. “Korupcija ugrožava uredno djelovanje države, odnos onih koji vladaju i građana, uzorokuje gubitak povjerenja u javne institucije i nezadovoljstvo građana politikom i političkim predstavnicima, što uzrokuje slabosti institucija.”
Naglašena je veza između kulture, lošeg obrazovanja i još gorih uzora i pojave korupcije. Zakonitosti i pravednost su društveni kapital, a praksa kulture korupcije mora se zamijeniti kulturom vladavine prava.
U dokumentu Centesimus Annus to je jasno rečeno: “Ljudi teže dobrom, ali su istovremeno spremni učiniti zlo” (Man tends towards good, but he is also capable of evil).
Poticajni dokumenti i jake riječi. Iz domaće perspektive to izgleda poznato. Osuda je snažna, akcija izostaje. Skandali se nižu, ali i zaboravljaju. Odvjetnici zarađuju, sudstvo se sramoti. Nema uzora, vlada malodušnost i atmosfera u kojoj su oni koji se otkriju glupi pokajnici i naivni, a dobar je onaj tko je ukrao dovoljno za sebe i svoje potomke.
Mali lopovi nailaze na simpatije i milosrđe, veliki su iznad zakona.
Ipak, uporno se nastoji nešto učiniti. Papa Franjo osnovao je Dikasterij za promicanje integralnog ljudskog razvitka (2016.), u posjetima Latinskoj Americi uvijek ističe sistemski problem korupcije, a sada je pozvao na izopćenje korupcionaša i mafijaša.
Nije nimalo nevažno da su kardinali Raffaele Martino i Peter Turkson dobili zadatke promicanja borbe protiv korupcije, jer su obojica plodni i artikulirani pisci, ali i prihvaćeni kao osobe predane svom pozivu.
Poticajni dokumenti i jake riječi. Iz domaće perspektive to izgleda poznato. Osuda je snažna, akcija izostaje. Skandali se nižu, ali i zaboravljaju. Odvjetnici zarađuju, sudstvo se sramoti. Nema uzora, vlada malodušnost i atmosfera u kojoj su oni koji se otkriju glupi pokajnici i naivni, a dobar je onaj tko je ukrao dovoljno za sebe i svoje potomke
Iako su stavovi i ocjene bile jasne i precizne, do danas se ništa osobito nije desilo. Institucionalna hijerarhija i stoljetna navika Crkve da plodi i investira svoj kapital pokazuje da se, kad izbiju povremeni i lokalni skandali, ne radi o izoliranom incidentu, već ukorijenjenim parazitskim strukturama koje ne zaziru od osobnog dobitka i životnih ugoda.
Siromašna Crkva i vjera za siromahe nisu se odvikle od zlatnog sjaja, raskoši, hedonističkih zadovoljstava.
Zamislimo se nad dvije stvari. Ako zloporaba novca i položaja postoji u Crkvi, gdje su iskreni i moralni ljudi, kakva je tek u društvu.
I drugo, ako se Crkva, radi otpora, teško obračunava s korupcijom u svojim redovima, što je tek s institucijama vlasti i političkim strankama? A one šute, govore floskule, glume akciju i fingiraju rezultate.
Čovjek sam sebi ne može izvaditi zub, pokvareno društvo ima manjinu poštenih i bez velike muke nema reformi. A dolaze mračna vremena, zubi se ne peru i doktori se ne slušaju.
