Kad sam bio mlad i apolitičan, bilo mi je beskrajno dosadno i odbojno pratiti što se događa u politici i strankama, tada stranci, jer bila je samo jedna. No volio sam čitati. Svaki dan posuđivao sam usput knjige u knjižnici na Krvavom mostu. Lijepa, mala i ugodna knjižnica, a ja sam knjige posuđivao prema naslovu. U ruke mi je došla knjiga Slavka Milosavlevskog, jer me je zaintrigirao naslov (nešto o naciji?). Knjiga, usprkos dijelom birokratskog jezika, imala je poglavlje o demokraciji u strankama.
Nisam očekivao toliku kritičnost, pa ni iskrenost, jer je autor bio stranački dužnosnik. Sjećam se i danas nekih njegovih teza: stranke ne poznaju demokraciju, u njima nema rasprave, vođe se smjenjuju udarima i zavjerama. Nema milosti i drugarstva, već se nižu čistke, nameću nepogrešivi vođe i stranke postaju oligarhijske organizacije.
To je pisao čovjek koji je vodio makedonske komuniste. Kako sam to čitao nakon njegove smjene, u doba smjena Savke i Tripala, kritika kulta Titove ličnosti i diktatorskog vladanja i to od partijskog dužnosnika, ta mi je knjiga izgledala kao pravo otkriće.
Sada, gotovo pola stoljeća kasnije, u Hrvatskoj pokazuju istu sliku. Glavno područje političke borbe preselilo se u nadmetanje u kontroli stranke. U strankama se provode izbori, ali to su pravi mali ratovi. Grupe okupljene oko neke ličnosti nadmeću se u kontroli moći nad aparatom. Neki u tome ne vide ništa loše, no to je stvarni rat u kojem se pobijeđeni izbacuju, politički umrtvljuju ili sramote.
Pobjednici najavljuju milost i obećavaju da neće doskorašnjim neprijateljima učiniti ništa nažao. Nitko ne vjeruje u velikodušnost pobjednika. Izbori, jednaki, demokratski i neposredni; svi prihvaćaju rezultate izbora premda statistike zapravo zovu na oprez.
Glasuje tek manji dio članstva. Za koga su glasovali oni koji nisu glasovali? Koja je izborna volja članova HDZ-a koji neće izaći na glasovanje? Sramotno mali broj članova (SDP Split, na primjer) pokazuje relativnost statističke podjele. Sada je glavno pitanje što će Milanović s gubitnicima, kako će Karamarko popraviti svoj poljuljani status lidera, kako će Vrdoljak izboriti svoje mjesto. No ne radi se o ličnostima i psihologiji, već o sistemu.
Iako je pitanje unutarstranačke demokracije otvoreno, ne želim da se misli da se radi o prigodnoj temi i prolaznom problemu sukoba ličnosti i vođa. Zato najprije o tome kako su političke stranke od velikih očekivanja da će promicati demokraciju postale prepreka demokraciji, a potom nešto i o općim poteškoćama demokratskog stranačkog života.
S početkom 20. stoljeća nastale su organizacije kakve dotadašnja povijest nije poznavala. Biračko pravo predano je narodnim masama, građanima, kao pravo koje pripada svima bez obzira na porijeklo i bez obzira na bogatstvo. To pravo nisu mogli izvršavati atomizirani birači, koterije i male neorganizirane skupine. Pojavile su se političke stranke. One su predlagale i podržavale kandidate, stvarale programe i simbolizirale idejne platforme.
Da bi uspjele, stranke moraju postati organizacije ustrojene poput vojske. ”Odluke trebaju biti jasne, disciplina potpuna, zapovjedi apsolutne, poslušnost besprijekorna. Zahtijeva se jedinstveno izricanje zapovijedi i strogost. Samo jedan izvjesni stupanj cezarizma, brzo prenošenje i točno izvršavanje zapovijedi u dnevnom ratu.“ (Michels, 1925.).
Taj proces birokratizacije stranaka nije posljedica karaktera vođa već društvenih uvjeta, pravila političke utakmice.
Ni vođa, ni podanik, ni aktivist, ni stranački vojnik ne mogu se ponašati drukčije od te logike sistema. Ugodnu atmosferu debatnog kluba nemaju oni koji kane na izbore, dobrodušni vizionari lako gube nadmetanje s naoružanim prorocima. Kao što ne može biti darežljivog trgovca, tako nema ni dobroćudnog političara. Prvog eliminira tržišna konkurencija, drugog politički konkurenti.
Michels je bio taj koji je pokazao da ne vrijedi vulgarni zaključak da su osobine sindikalnih i političkih vođa objašnjenje njihove želje za vlast, kao što su Marx i Weber dokazali da se kapitalizam ne može objasniti gramzljivošću kapitalista, ni birokracija službeničkim duhom (Michels, 1911., XX).
Uz stranke su se pojavile i uloge njihovih vođa koji su ubrzo počeli simbolizirati stranke i predstavljati njihove namjere i htjenja. ”Od partijskih vođa se ne traži vijest o državnim interesima, nego samo vještina: ne traži se da umiju misliti, nego da znaju govoriti; ne traži se stručna sprema za državnu upravu, nego moć utjecaja na narodnu masu, dakle, samo vještina da svoju stranku dovedu do uspjeha.
Dovodeći na vlast svoje vođe, suvremene stranke ne povjeravaju državnu upravu onim ljudima koji bi za nju bili najsposobniji. Glavna snaga suvremenih stranaka leži u njihovoj organizaciji. Jedna dobro organizirana stranka može uspjeti i s ljudima osrednjih sposobnosti.” (S. Jovanović, 1922.).
Političke stranke su strojevi pomoću kojih će manjine osvajati vlast, dogovarati kompromise i podjelu izbornog plijena. Zato teže hijerarhiji i jedinstvu komande, centralizaciji i gubitku unutarnje pokretačke ideje. Zato se govori o oligarhizaciji stranaka. (”Iron law of oligarhy”, Michels)
Političke stranke imanentno svojoj strukturi teže negativnoj selekciji, pomiču disciplinirane i lojalne, odbacuju buntovne i inovatore. Strankama je to baš imanentno – dolaskom na vlast protežiraju svoje članove, miču sposobne, cijene podobne, lojalne ili bar zastrašene. To ih otuđuje i od vlastitih simpatizera i od birača, pa se smjenjuju razdoblja euforije zbog pobjede i razočaranja: neki su razočarani jer, premda lojalni vojnici, nisu dobili plijen osvojen izborima, a drugi su razočarani i traže čistke i smjene.
Stranke teže utišavanju kritike i rasprave, idejne razlike pretvaraju u idejne raskole, guše unutrašnju raspravu i demokraciju, vođe upućuju na makijavelističke obračune, intrige i zavjere. Mjesta za raspravu, konvencije i kongresi pretvaraju se u mjesta ceremonije, prazne jednoglasnosti i jednoumlja. Frakcije se ne stvaraju prema idejnim sučeljavanjima, već su forma raznih klika.
Stranke nemaju ideologije niti je zapravo žele imati. Nema rasprava i okruglih stolova, savjeti su utješne nagrade za one kojima su ideje ugasnule u dugim neprincipijelnim borbama. O novcu i poslovnim knjigama se ne raspravlja, ozbiljni donatori ne drže se pravila i zakona, o poslovima i financijama sve zna samo nekoliko ljudi.
Iskreno sam mislio da se ne radi o univerzalnom fenomenu oligarhizacije, već o našoj lokalnoj aberaciji: da naš narod vjeruje i traži vođe, da stranke propuštaju na vrh ipak samo najbolje, pa se sve može popraviti statutarnim inovacijama i željom stranaka da privlače glasače i članove.
Duboko sam razočaran kako slab utjecaj na privlačenje poštenih, obrazovanih i mudrih imaju zameci demokracije u strankama. Izravni izbor stranačkog vođe prednost daje onom tko ima veće liderske mogućnosti.
Nitko nema jednostavan recept. Moj je apel stranačkim liderima da budu manje političari i lideri, a više državnici. Političar misli na sljedeće izbore, državnik na nužne reforme i sudbinu društva. Prestanite s nadmetanjem i junačenjem, bahatim razmetanjima izmišljenim pobjedama i prekrajanjima prošlosti. Biti nepopularan, a zadnja dva mjesta na ljestvici nose isti, nije posljedica vaših bolnih rezova i odlučnih poteza.
”Kad se u strankama ugasi unutrašnji život i one pretvore u mašine za osvajanje vlasti, onda još jedini spas ostaje u neovisnom javnom mnijenju. Politički ideali moraju se stvarati izvan stranaka, od ljudi koji, nezaraženi stranačkim egoizmom i slobodni od stranačke discipline, nepristrano i samostalno misle o državnim interesima.” (Jovanović, 1922.).
autograf
Nisam očekivao toliku kritičnost, pa ni iskrenost, jer je autor bio stranački dužnosnik. Sjećam se i danas nekih njegovih teza: stranke ne poznaju demokraciju, u njima nema rasprave, vođe se smjenjuju udarima i zavjerama. Nema milosti i drugarstva, već se nižu čistke, nameću nepogrešivi vođe i stranke postaju oligarhijske organizacije.
To je pisao čovjek koji je vodio makedonske komuniste. Kako sam to čitao nakon njegove smjene, u doba smjena Savke i Tripala, kritika kulta Titove ličnosti i diktatorskog vladanja i to od partijskog dužnosnika, ta mi je knjiga izgledala kao pravo otkriće.
Sada, gotovo pola stoljeća kasnije, u Hrvatskoj pokazuju istu sliku. Glavno područje političke borbe preselilo se u nadmetanje u kontroli stranke. U strankama se provode izbori, ali to su pravi mali ratovi. Grupe okupljene oko neke ličnosti nadmeću se u kontroli moći nad aparatom. Neki u tome ne vide ništa loše, no to je stvarni rat u kojem se pobijeđeni izbacuju, politički umrtvljuju ili sramote.
Pobjednici najavljuju milost i obećavaju da neće doskorašnjim neprijateljima učiniti ništa nažao. Nitko ne vjeruje u velikodušnost pobjednika. Izbori, jednaki, demokratski i neposredni; svi prihvaćaju rezultate izbora premda statistike zapravo zovu na oprez.
Glavno područje političke borbe preselilo se u nadmetanje u kontroli stranke. U strankama se provode izbori, ali to su pravi mali ratovi. Grupe okupljene oko neke ličnosti nadmeću se u kontroli moći nad aparatom. Neki u tome ne vide ništa loše, no to je stvarni rat u kojem se pobijeđeni izbacuju, politički umrtvljuju ili sramote
Glasuje tek manji dio članstva. Za koga su glasovali oni koji nisu glasovali? Koja je izborna volja članova HDZ-a koji neće izaći na glasovanje? Sramotno mali broj članova (SDP Split, na primjer) pokazuje relativnost statističke podjele. Sada je glavno pitanje što će Milanović s gubitnicima, kako će Karamarko popraviti svoj poljuljani status lidera, kako će Vrdoljak izboriti svoje mjesto. No ne radi se o ličnostima i psihologiji, već o sistemu.
Iako je pitanje unutarstranačke demokracije otvoreno, ne želim da se misli da se radi o prigodnoj temi i prolaznom problemu sukoba ličnosti i vođa. Zato najprije o tome kako su političke stranke od velikih očekivanja da će promicati demokraciju postale prepreka demokraciji, a potom nešto i o općim poteškoćama demokratskog stranačkog života.
S početkom 20. stoljeća nastale su organizacije kakve dotadašnja povijest nije poznavala. Biračko pravo predano je narodnim masama, građanima, kao pravo koje pripada svima bez obzira na porijeklo i bez obzira na bogatstvo. To pravo nisu mogli izvršavati atomizirani birači, koterije i male neorganizirane skupine. Pojavile su se političke stranke. One su predlagale i podržavale kandidate, stvarale programe i simbolizirale idejne platforme.
Da bi uspjele, stranke moraju postati organizacije ustrojene poput vojske. ”Odluke trebaju biti jasne, disciplina potpuna, zapovjedi apsolutne, poslušnost besprijekorna. Zahtijeva se jedinstveno izricanje zapovijedi i strogost. Samo jedan izvjesni stupanj cezarizma, brzo prenošenje i točno izvršavanje zapovijedi u dnevnom ratu.“ (Michels, 1925.).
Taj proces birokratizacije stranaka nije posljedica karaktera vođa već društvenih uvjeta, pravila političke utakmice.
Ni vođa, ni podanik, ni aktivist, ni stranački vojnik ne mogu se ponašati drukčije od te logike sistema. Ugodnu atmosferu debatnog kluba nemaju oni koji kane na izbore, dobrodušni vizionari lako gube nadmetanje s naoružanim prorocima. Kao što ne može biti darežljivog trgovca, tako nema ni dobroćudnog političara. Prvog eliminira tržišna konkurencija, drugog politički konkurenti.
Glasuje tek manji dio članstva. Za koga su glasovali oni koji nisu glasovali? Koja je izborna volja članova HDZ-a koji neće izaći na glasovanje? Sramotno mali broj članova (SDP Split, na primjer) pokazuje relativnost statističke podjele. Sada je glavno pitanje što će Milanović s gubitnicima, kako će Karamarko popraviti svoj poljuljani status lidera, kako će Vrdoljak izboriti svoje mjesto. No ne radi se o ličnostima i psihologiji, već o sistemu
Michels je bio taj koji je pokazao da ne vrijedi vulgarni zaključak da su osobine sindikalnih i političkih vođa objašnjenje njihove želje za vlast, kao što su Marx i Weber dokazali da se kapitalizam ne može objasniti gramzljivošću kapitalista, ni birokracija službeničkim duhom (Michels, 1911., XX).
Uz stranke su se pojavile i uloge njihovih vođa koji su ubrzo počeli simbolizirati stranke i predstavljati njihove namjere i htjenja. ”Od partijskih vođa se ne traži vijest o državnim interesima, nego samo vještina: ne traži se da umiju misliti, nego da znaju govoriti; ne traži se stručna sprema za državnu upravu, nego moć utjecaja na narodnu masu, dakle, samo vještina da svoju stranku dovedu do uspjeha.
Dovodeći na vlast svoje vođe, suvremene stranke ne povjeravaju državnu upravu onim ljudima koji bi za nju bili najsposobniji. Glavna snaga suvremenih stranaka leži u njihovoj organizaciji. Jedna dobro organizirana stranka može uspjeti i s ljudima osrednjih sposobnosti.” (S. Jovanović, 1922.).
Političke stranke su strojevi pomoću kojih će manjine osvajati vlast, dogovarati kompromise i podjelu izbornog plijena. Zato teže hijerarhiji i jedinstvu komande, centralizaciji i gubitku unutarnje pokretačke ideje. Zato se govori o oligarhizaciji stranaka. (”Iron law of oligarhy”, Michels)
Ni vođa, ni podanik, ni aktivist, ni stranački vojnik ne mogu se ponašati drukčije od te logike sistema. Ugodnu atmosferu debatnog kluba nemaju oni koji kane na izbore, dobrodušni vizionari lako gube nadmetanje s naoružanim prorocima. Kao što ne može biti darežljivog trgovca, tako nema ni dobroćudnog političara. Prvog eliminira tržišna konkurencija, drugog politički konkurenti
Političke stranke imanentno svojoj strukturi teže negativnoj selekciji, pomiču disciplinirane i lojalne, odbacuju buntovne i inovatore. Strankama je to baš imanentno – dolaskom na vlast protežiraju svoje članove, miču sposobne, cijene podobne, lojalne ili bar zastrašene. To ih otuđuje i od vlastitih simpatizera i od birača, pa se smjenjuju razdoblja euforije zbog pobjede i razočaranja: neki su razočarani jer, premda lojalni vojnici, nisu dobili plijen osvojen izborima, a drugi su razočarani i traže čistke i smjene.
Stranke teže utišavanju kritike i rasprave, idejne razlike pretvaraju u idejne raskole, guše unutrašnju raspravu i demokraciju, vođe upućuju na makijavelističke obračune, intrige i zavjere. Mjesta za raspravu, konvencije i kongresi pretvaraju se u mjesta ceremonije, prazne jednoglasnosti i jednoumlja. Frakcije se ne stvaraju prema idejnim sučeljavanjima, već su forma raznih klika.
Stranke nemaju ideologije niti je zapravo žele imati. Nema rasprava i okruglih stolova, savjeti su utješne nagrade za one kojima su ideje ugasnule u dugim neprincipijelnim borbama. O novcu i poslovnim knjigama se ne raspravlja, ozbiljni donatori ne drže se pravila i zakona, o poslovima i financijama sve zna samo nekoliko ljudi.
Iskreno sam mislio da se ne radi o univerzalnom fenomenu oligarhizacije, već o našoj lokalnoj aberaciji: da naš narod vjeruje i traži vođe, da stranke propuštaju na vrh ipak samo najbolje, pa se sve može popraviti statutarnim inovacijama i željom stranaka da privlače glasače i članove.
Duboko sam razočaran kako slab utjecaj na privlačenje poštenih, obrazovanih i mudrih imaju zameci demokracije u strankama. Izravni izbor stranačkog vođe prednost daje onom tko ima veće liderske mogućnosti.
Kad se u strankama ugasi unutrašnji život i one pretvore u mašine za osvajanje vlasti, onda još jedini spas ostaje u neovisnom javnom mnijenju. Politički ideali moraju se stvarati izvan stranaka, od ljudi koji, nezaraženi stranačkim egoizmom i slobodni od stranačke discipline, nepristrano i samostalno misle o državnim interesima
Nitko nema jednostavan recept. Moj je apel stranačkim liderima da budu manje političari i lideri, a više državnici. Političar misli na sljedeće izbore, državnik na nužne reforme i sudbinu društva. Prestanite s nadmetanjem i junačenjem, bahatim razmetanjima izmišljenim pobjedama i prekrajanjima prošlosti. Biti nepopularan, a zadnja dva mjesta na ljestvici nose isti, nije posljedica vaših bolnih rezova i odlučnih poteza.
”Kad se u strankama ugasi unutrašnji život i one pretvore u mašine za osvajanje vlasti, onda još jedini spas ostaje u neovisnom javnom mnijenju. Politički ideali moraju se stvarati izvan stranaka, od ljudi koji, nezaraženi stranačkim egoizmom i slobodni od stranačke discipline, nepristrano i samostalno misle o državnim interesima.” (Jovanović, 1922.).
autograf
