Lovci imaju taj običaj da prepariraju najmarkantnije životinje koje odstrijele. Njihovi su domovi, vile i vikendice, urešene odrubljenim jelenjim glavama s usađenim staklenim očima, koje prazno gledaju svijet. Taksidermija – tako se zove umijeće, zanat ili znanost prepariranja leševa, bilo životinjskih ili ljudskih – nije uspjela preparirati, materijaliziranim sačuvati, mrtvo oko. Ili nije uspjela, ili u tim ljudima, lovcima i taksidermistima, postoji nešto što im, ipak, brani da u oči zagledaju svoje žrtve. Napokon, osuđeniku na smrt ne vezuju oči, niti mu navlače kapuljaču preko lica, da se ne bi morao suočiti s krvnikom, nego to čine da se krvnik ne bi suočavao s njime.
Staklene oči u mrtvim glavama svih tih srna, jelena i medvjeda, pa čak i lisica i lasica obješenih o vratove dvadesetstoljetnih dama, efektan su način da se izbjegnu vlastita savjest, kao i duša – ukoliko smatramo da naše žrtve imaju dušu – onog koga smo ubili, a čijom smo lešinom, eto, impresionirani.
Osim što imaju taj običaj da prepariraju svoje žrtve, lovci se uz njih i fotografiraju. Fotografija je dokaz da su ih upravo oni odstrijelili. Osim što je potvrda dobrog oka, osobne hrabrosti ili društvenog statusa samoga lovca, ona potvrđuje i njegovu superiornost nad žrtvom. To što je svoju čizmu spustio na mrtvoga medvjeda ili što se nadnosi nad njušku ubijenog lava ili tigra, potvrda je svakovrsne njegove superiornosti.
Josip Manolić, predsjednik druge hrvatske višestranačke Vlade, antifašistički prvoborac i partizan, koji je, zbog njegova odnosa prema Bosni i Hercegovini, za hrvatsko-muslimanskog rata prekinuo s Franjom Tuđmanom, svojim dvostrukim ratnim drugom, zatražio je “pri punoj svijesti”, ako je informatorima to moguće vjerovati, da se ispovjedi. Manoliću su 103 godine, duboka je to i mučna starost, i takvo bi postupanje bilo očekivano. Kao što bi, uostalom, očekivano bilo i da se svaki katolički svećenik odazove takvom pozivu. Brbljarije i lamentacije oko toga je li onaj koji bi da se ispovjedi živio u skladu s vjerom, je li bio ubojica ili je bio pravednik, je li se deklarirao kao ateist ili je psovao Boga, progonio crkvenjake i palio crkve, savršeno su promašene. Čak kada bismo pouzdano mogli znati da je Josip Manolić svakim danom u svoje 103 godine bio u službi antikrista, pa se poželio ispovjediti, brbljarije bile bi promašene. Ali mi jedni o drugima, pa tako ni o Josipu Manoliću, ne znamo ništa. Svejedno je pritom kako se deklariramo i u kakvim odorama naokolo šetamo.
Monsinjor Zvonimir Sekelj, kanonik zagrebački, spremno je dojurio da ispovjedi Josipa Manolića. Ispovijed je, pored svega ostalog, čin koji podrazumijeva dvostruku i dvostranu iskrenost. Onaj tko daje odrješenje grijeha nije puki delegat, bilo Crkve, bilo dragoga Boga. On vjeruje u riječi koje izgovara, vjeruje u formulu i formulaciju kojom se služi. U odrješenje tuđih grijeha on, osim svoje vjere, nužno unosi i samoga sebe.
Nakon što je obavio svoj zadatak, ili možda čak i prije nego što ga je obavio, monsinjor Sekelj se zajedno s još trojicom muškaraca slikao nad posteljom Josipa Manolića. Fotografija je objavljena uglavnom po internetskim đubrištima i po virtualnim Jakuševcima. Trojici monsinjorovih drugova iz lova lica su zamućena. Biva, “ne žele biti izloženi javnosti”. Kanonik Sekelj, međutim, ne samo da je to poželio, nego je fotografiju odaslao u javnost. Vidimo ga u zagrljaju jednog od lovaca na Manolićevu dušu, nasmiješene glave iznad kolara, u propisnoj crkvenoj odori. Zajedno s trojicom drugova, s kojima će sad na kotlovinu, kanonik Sekelj zagledan je u objektiv kamere. Peti na slici, do brade ispod pokrivača, gleda na drugu stranu, suprotnu od one na koju gledaju lovci. Njegov je pogled živ, on jamačno u nešto gleda. On nije Sekeljev ustrijeljeni vepar, a ni fazan. On je čovjek koji se sasvim sigurno nije želio fotografirati. Jer da je želio, ne bi gledao na drugu stranu. Možda je već boravio s druge strane, pa nije znao ili mu je bilo svejedno što se oko njega zbiva? U tom slučaju ne bi se moglo reći da je “pri punoj svijesti”, a mi doista ne želimo ustvrditi da kanonik Sekelj laže i da lažno i kobajagi ispovijeda ljude koji su izvan sebe.
Kanonik Sekelj fotografirao se uz postelju Josipa Manolića i tu je fotografiju odaslao u javnost da bi pokazao kako je krupna njegova lovina. On svoju lovinu ne može preparirati, jer duša čovjekova se, kao ni oko ljudsko ili životinjsko, opire prepariranju. Ali izrada fotografije u ovom slučaju doista nema druge svrhe osim trofejne. Tako i urođenici iz jednoga amazonskog plemena smanjuju glave svojih ubijenih neprijatelja do veličine šake, a zatim ih i ukrašavaju. Tim glavama stječu ugled među suplemenicima. Nema sumnje da će kanonik Sekelj među svojim suplemenicima steći ugled nakon što je dao da se snimi i obavi ovakva fotografija.
Fotografiju kanonika Sekelja i njegove lovine prati njegova biografska pripovijest. Ovom su sedamdesetosmogodišnjem umirovljenom svećeniku, rođenom 1945, partizani ubili oca i djeda. Sada Sekelj, kako to tvrde njegovi oduševljeni suplemenici na jednom portalu, provodi “osvetu”. Ili da u cijelosti citiramo: “Stoga se doima kako je na djelu obrtanje stare balkanske maksime da se nije posvetio, onaj tko se nije osvetio. Ako ovdje uopće možemo govoriti o takvom nečemu, onda je, u parafrazi, jedina osveta onih koje su Manolićevi istomišljenici progonili to što je on konačno za sve zatražio i dobio oprost, i to po rukama sina i unuka dvojice od njih.” Iz ovoga bi se moglo zaključiti sljedeće: kanonik Sekelj nije Josipa Manolića ispovjedio kao umirovljeni katolički svećenik, nego kao sin i unuk onih koje su “Manolićevi istomišljenici progonili”. To naprosto nije ista stvar. Pritom, dok Crkva prema svom nauku može pružati odrješenje grijeha onima koji u njezin nauk vjeruju, sinovi i unuci ustaša i domobrana, kao ni sinovi i unuci partizana ili onih koji su u ratu stradali, a da nisu bili ni jedni, ni drugi, ni treći, nikome ne mogu davati nikakvo odrješenje grijeha.
Sekeljevi suplemenici s portala i društvenih mreža Manolićevim navodnim odrješenjem grijeha mašu kao dokazom vlastite moralne superiornosti. I nije tu više riječ samo o Manoliću, nego i o svim drugima. Ne može biti pomirenja, grme pravednički, nego samo podčinjenja, valja dodati, nakon kojega će, logično, zločinački antifašisti ostati zločinački antifašisti, dok će oni protiv kojih su se borili biti unaprijeđeni u pravednike. Tojest, u one koji u ime vlastite moralne superiornosti tobože nekome nešto opraštaju, ili tobože nekome pružaju odrješenje grijeha. A kakvo je to odrješenje pokazuje sablasna fotografija kanonika Sekelja s trojicom drugova, snimljena iznad postelje čovjeka koji se pred kraj života poželio ispovjediti. Ta slika plaši pravedne i vjerne onako kako plaši propeti mrki medvjed, prepariran na ulazu u lovački restoran. Samo što gledatelja ne hvata strah od starca zagledanog negdje prema spoju dva bijela zida, nego ga hvata strah ostale četvorice na slici.
Češki katolički teolog Tomáš Halík, župnik Akademske župe Svetog spasitelja u Pragu, autor je i knjige “Strpljenje s Bogom”, koju je pod urednikovanjem fra Ivana Šarčevića, a u prijevodu Joze Džambe, 2015. objavljena kod sarajevskog Svjetla riječi. Knjiga ima podnaslov “Pripovijest o Zakeju danas”, i cijela je posvećena jednom epizodnom liku iz Novoga zavjeta, jerihonskom nadcariniku Zakeju, koji se, zagledan sa strane, htijući svojim očima vidjeti tko je zapravo taj Isus, popeo na stablo smokve. Sumnjičav, distanciran, netko tko je zapravo iz neprijateljskog tabora, ali ne možeš znati kakve je ćudi ako s njime ne razgovaraš. Bit će da to ni Isus ne može znati. I tako se Isus, prema Evanđelju po Luki, obrati upravo Zakeju. Što je dalje bilo i o čemu parabola o Zakeju zapravo govori, znat će tko bude čitao Halíka. Koji prolog započinje ovako: “S ateistima se slažem u mnogim stvarima, gotovo u svemu – osim u njihovom uvjerenju da nema Boga.”
Proljetos sam propustio priliku da osobno sretnem Tomáša Halíka. Bilo je rano. Danas bih ga, da mogu, jer on to sigurno zna, upitao tko je od likova u ovoj priči uvjeren da Boga nema? Zakej ili lovci na Zakejevu dušu? Netko zacijelo jest.
