Josipa Rimac. Nekadašnja dugogodišnja gradonačelnica Knina, prije toga čelnica Hrvatskog Crvenog križa (HCK-a) u Kninu, a nakon toga, samo joj je nebo bila granica… Pokazalo se da je ta granica onaj komadić neba što se vidi isključivo iz Remetinca. Zasluženo.
Na raspolaganju je imala sve političke sinekure koje su nadilazile provincijske ambicije što ih Stranka (HDZ) predodređuje kadrovima poput nje. Ipak, jednom prilikom, zlokobno, sama je omeđila vlastite kapacitete priznavši da je ”vojnik Stranke”. Vjerojatno misleći kako će sve svoje želje ostvariti kroz Stranku.
Preračunala se.
Josipa Rimac je idealnotipsko utjelovljenje društvene devijacije i posrnuća zajednice koja za državu i grad odgovorne poslove determinirane imperativom općeg dobra dodjeljuje ljudima koji jesu i čine sve suprotno od toga. Od takvih se jedino zahtijeva lojalnost i prisega: Stranka je bespogovorno nadređena svakom dobru, odnosno, Stranka je ta koja definira nacrt i kalup dobroga.
Politička, a u slučaju Josipe Rimac i životna priča, je o uspjehu gdje je inicijalna i svaka sljedeća stepenica nepostojeća bez Stranke i Crkve. Za Stranku se zna, ali u Kninu, javna tajna je također i to da Josipa uživa navijačku naklonost Crkve.
Dakle, u očima otaca suvremene Lijepe Naše, idealne su to predispozicije za blistavu i uzoritu nacionalnu paradigmu: iz maloga sela Dalmatinske zagore, iz siromašne, težačke, pobožne, mnogobrojne porodice dobacila se gđa Rimac do visoke državne politike. Dobacila bi se možda i dalje, ali su je vlastita glupost, lakomost, oholost, bešćutnost i pohlepa stajali glave.
Prvo je netom nakon srednje ekonomske škole dok se još ni tinta na svjedodžbi nije osušila, osvanula u HCK-u Knin, na istom poslu na kojem je prije nje bila zaposlena njezina rođena sestra o kojoj danas slušamo i čitamo po medijima kako je na zakonito dvojben način zaposlena u HEP-u.
Dvije godine kasnije raspisan je natječaj za čelno mjesto HCK-a u Kninu. Budući da su se na taj natječaj javile osobe, kompetentnije od Josipe Rimac, s iskustvom rada u Međunarodnom Crvenom križu, bilo je zakonski nemoguće prednost pri zapošljavanju dati Josipi Rimac.
Međutim, oni koji su tada odlučivali nisu se dali obeshrabriti nečim kao što je zakon. Poništili su natječaj. Malo kasnije, Rimac je osvanula kao čelnica HCK-a Knin, prema dostupnim informacijama, bez raspisanog natječaja.
Incestuozna veza gđe Rimac i HCK-a Knin zrcali se i u slučaju kada ona uz navijačku podršku i međusobnu koordinaciju kninskih oltara i Stranke biva plasirana u lokalni politički zvjerinjak s namjerom da njime rukovodi, a na njezino mjesto prvog čovjeka HCK-a Knin dolazi njezina druga sestra koja je na tome radnom mjestu i dan danas.
Vidimo da sestre, takoreći, nasljeđuju poslove unutar lokalne organizacije HCK-a Knin. Kako se to događa do danas je ostalo misterijom!?
Pamtim dok sam honorarno bio zaposlen kao producent u programu na Radio Kninu kako mi se na Josipu Rimac žalio tadašnji kolega (D. Z.).
Mada je o tome već cijeli Knin pričao, potvrdio je da je ljudima koji nisu, takoreći, u milosti gradonačelnice, onemogućen pristup listi prema kojoj Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN) otkupljuje stanove i kuće i dodjeljuje ih dalje korisnicima prema propisanim kriterijima.
On sam, iako su se kretali i pripadali istim političkim, svjetonazorskim i crkvenim krugovima, ipak je bio u nemilosti gradonačelnice. Naime, tvrdio je kako mu Josipa Rimac opstruira nastojanje da se i njegovo ime upiše na APN-ov popis otkupa nekretnina.
Frustriranom zbog toga, razvezao mu se jezik pa je kazao i kako su tadašnji gradski oci i jedna gradska majka, Josipa Rimac, uništavali kutije dokumenata u strahu od državnog odvjetništva koje je u to vrijeme predstavnicima kninske vlasti počelo kucati na vrata, a vezano uz izrazito sumnjivu preprodaju gradskog zemljišta ispod cijene na mjestu gdje je zatim izgrađeno prodajno mjesto trgovačkog lanca Billa (danas u tim prostorima posluje SPAR), i gdje je sagrađena ona velebna kninska crkva (Gospa velikog hrvatskog krsnog zavjeta), dimenzijama katedrala, o kojoj se naširoko pisalo zbog visokih troškova uređivanog interijera (da, tamo gdje je i Kolinda G.-K. glumila keramičarku).
Izvjesno je kako se baš na tome mjestu nazire, bojažljivo prikrivan do nevidljivosti, možebitni ortakluk gđe Rimac s Crkvom.
Na koncu i sama gđa Rimac nezakonito se okoristila uslugama APN-a i Ureda za područje od posebne državne skrbi kada su njezinoj familiji dodijeljeni nepripadajući stambeni kvadrati.
Ali za to nije bila osuđena gđa Rimac već tadašnja voditeljica Ureda za područje od posebne državne skrbi, Anna Maria Radić. Dotična je izgubila posao, ali ubrzo je zbrinuta za svoj protuzakoniti nestašluk, a gdje drugo nego pri HCK-u. Valjda je nagrađena za pravne manevre koji su omogućili familiji Rimac protupravno stjecanje spomenutih kvadrata.
S obzirom na sve navedeno, čini se kako gđa Rimac raspolagala HCK-om kao da je njezino privatno vlasništvo.
U ono se vrijeme tajilo i sakrivalo kada će biti raspisan natječaj za otkup nekretnina od strane APN-a… Sakrivalo se to kao zmija noge, a kada bi se za natječaj nekako i doznalo, dok bi bio javno objavljen, popis nekretnina za otkup već bi bio zaključen. APN je plaćao daleko izdašnije sume po kvadratu negoli se tada moglo postići na kninskom tržištu nekretnina.
O tome kako su se krojili popisi nekretnina za otkup u gradu Kninu gđa Rimac imala bi štošta za reći, ali i svi oni koji su bili na čelu APN-ovog kninskog i državnog ureda u razdoblju od poslije rata na ovamo.
Na koncu konca, politički put gđe Rimac onaj je bez zasluge, bez truda, bez etike rada, bez odgovornosti za opće dobro, bez svega onoga što poslovi kakve je ona obnašala zahtijevaju.
Ne bogzna kakvo obrazovanje stjecala je u hodu, taman onoliko koliko su joj poslovi nalagali da je oportuno, kako bi što bolje, to vidimo danas, punila, prije svega svoj džep, a onda i džepove svojih bližnjih.
Nije ona kninska kraljica, ona je kninski Mamić i Bandić u jednom. Jedinu valjanu legitimaciju u prostoru javnog djelovanja ostvarila je na lokalnim izborima za gradonačelnicu, ali ni toga ne bi bilo bez svesrdne podrške Stranke i Crkve.
Postavlja se neizbježno pitanje: budući da gđa Rimac sve ono što je tijekom godina grabežom otimala, pri tome mislim i na poslove, i na sinekure, i na društvene položaje i povlastice, i na svu nepripadajuću joj materijalno imovinsku korist kao izravnu posljedicu toga, nije stekla niti vlastitim radom, niti zaslugom, niti spletom nekakvih povoljnih i sretnih okolnosti. Pitanje je, a tko joj je sve to omogućio? Ključno pitanje je, dakle, tko su joj (bili) mentori?
Naime, od samih početaka, čim je napustila srednjoškolske klupe, napredovala je bez da je početni, a onda i svaki sljedeći stupanj opravdao sadržaj prethodnog postignuća.
Da bi se uspjelo i opstalo u društvu metodama Josipe Rimac jasno je kako tu mora postojati cijeli jedan paralelni sustav, a to su zapravo protudržavni elementi dijelova države, sudsko pravnih, birokratskih, obavještajnih, političkih i svih drugih, na svim razinama od lokalne pa dalje, kako bi se takva jedna maligna praksa inaugurirala, a što je još strašnije i poraznije, toliko dugo opstajala, evo sad već dvadeset godina.
Navedene tri aktivnosti, manipulacija cijenom velikog zemljišta u širem gradskom centru, ured APN-a u sprezi s Uredom za područje od posebne državne skrbi i HCK-a, nerazdruživo su povezane s džepom gđe Rimac.
Kaže ona glasovita krilatica iz slučaja Watergate, ”pratite trag novca” – Josipa Rimac jest trag novca!
autograf
Na raspolaganju je imala sve političke sinekure koje su nadilazile provincijske ambicije što ih Stranka (HDZ) predodređuje kadrovima poput nje. Ipak, jednom prilikom, zlokobno, sama je omeđila vlastite kapacitete priznavši da je ”vojnik Stranke”. Vjerojatno misleći kako će sve svoje želje ostvariti kroz Stranku.
Preračunala se.
Josipa Rimac je idealnotipsko utjelovljenje društvene devijacije i posrnuća zajednice koja za državu i grad odgovorne poslove determinirane imperativom općeg dobra dodjeljuje ljudima koji jesu i čine sve suprotno od toga. Od takvih se jedino zahtijeva lojalnost i prisega: Stranka je bespogovorno nadređena svakom dobru, odnosno, Stranka je ta koja definira nacrt i kalup dobroga.
Politička, a u slučaju Josipe Rimac i životna priča, je o uspjehu gdje je inicijalna i svaka sljedeća stepenica nepostojeća bez Stranke i Crkve. Za Stranku se zna, ali u Kninu, javna tajna je također i to da Josipa uživa navijačku naklonost Crkve.
Dakle, u očima otaca suvremene Lijepe Naše, idealne su to predispozicije za blistavu i uzoritu nacionalnu paradigmu: iz maloga sela Dalmatinske zagore, iz siromašne, težačke, pobožne, mnogobrojne porodice dobacila se gđa Rimac do visoke državne politike. Dobacila bi se možda i dalje, ali su je vlastita glupost, lakomost, oholost, bešćutnost i pohlepa stajali glave.
Josipa Rimac je idealnotipsko utjelovljenje društvene devijacije i posrnuća zajednice koja za državu i grad odgovorne poslove determinirane imperativom općeg dobra dodjeljuje ljudima koji jesu i čine sve suprotno od toga. Od takvih se jedino zahtijeva lojalnost i prisega: Stranka je bespogovorno nadređena svakom dobru, odnosno, Stranka je ta koja definira nacrt i kalup dobroga
Prvo je netom nakon srednje ekonomske škole dok se još ni tinta na svjedodžbi nije osušila, osvanula u HCK-u Knin, na istom poslu na kojem je prije nje bila zaposlena njezina rođena sestra o kojoj danas slušamo i čitamo po medijima kako je na zakonito dvojben način zaposlena u HEP-u.
Dvije godine kasnije raspisan je natječaj za čelno mjesto HCK-a u Kninu. Budući da su se na taj natječaj javile osobe, kompetentnije od Josipe Rimac, s iskustvom rada u Međunarodnom Crvenom križu, bilo je zakonski nemoguće prednost pri zapošljavanju dati Josipi Rimac.
Međutim, oni koji su tada odlučivali nisu se dali obeshrabriti nečim kao što je zakon. Poništili su natječaj. Malo kasnije, Rimac je osvanula kao čelnica HCK-a Knin, prema dostupnim informacijama, bez raspisanog natječaja.
Incestuozna veza gđe Rimac i HCK-a Knin zrcali se i u slučaju kada ona uz navijačku podršku i međusobnu koordinaciju kninskih oltara i Stranke biva plasirana u lokalni politički zvjerinjak s namjerom da njime rukovodi, a na njezino mjesto prvog čovjeka HCK-a Knin dolazi njezina druga sestra koja je na tome radnom mjestu i dan danas.
Vidimo da sestre, takoreći, nasljeđuju poslove unutar lokalne organizacije HCK-a Knin. Kako se to događa do danas je ostalo misterijom!?
Pamtim dok sam honorarno bio zaposlen kao producent u programu na Radio Kninu kako mi se na Josipu Rimac žalio tadašnji kolega (D. Z.).
Mada je o tome već cijeli Knin pričao, potvrdio je da je ljudima koji nisu, takoreći, u milosti gradonačelnice, onemogućen pristup listi prema kojoj Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN) otkupljuje stanove i kuće i dodjeljuje ih dalje korisnicima prema propisanim kriterijima.
On sam, iako su se kretali i pripadali istim političkim, svjetonazorskim i crkvenim krugovima, ipak je bio u nemilosti gradonačelnice. Naime, tvrdio je kako mu Josipa Rimac opstruira nastojanje da se i njegovo ime upiše na APN-ov popis otkupa nekretnina.
Frustriranom zbog toga, razvezao mu se jezik pa je kazao i kako su tadašnji gradski oci i jedna gradska majka, Josipa Rimac, uništavali kutije dokumenata u strahu od državnog odvjetništva koje je u to vrijeme predstavnicima kninske vlasti počelo kucati na vrata, a vezano uz izrazito sumnjivu preprodaju gradskog zemljišta ispod cijene na mjestu gdje je zatim izgrađeno prodajno mjesto trgovačkog lanca Billa (danas u tim prostorima posluje SPAR), i gdje je sagrađena ona velebna kninska crkva (Gospa velikog hrvatskog krsnog zavjeta), dimenzijama katedrala, o kojoj se naširoko pisalo zbog visokih troškova uređivanog interijera (da, tamo gdje je i Kolinda G.-K. glumila keramičarku).
Izvjesno je kako se baš na tome mjestu nazire, bojažljivo prikrivan do nevidljivosti, možebitni ortakluk gđe Rimac s Crkvom.
Na koncu i sama gđa Rimac nezakonito se okoristila uslugama APN-a i Ureda za područje od posebne državne skrbi kada su njezinoj familiji dodijeljeni nepripadajući stambeni kvadrati.
Ali za to nije bila osuđena gđa Rimac već tadašnja voditeljica Ureda za područje od posebne državne skrbi, Anna Maria Radić. Dotična je izgubila posao, ali ubrzo je zbrinuta za svoj protuzakoniti nestašluk, a gdje drugo nego pri HCK-u. Valjda je nagrađena za pravne manevre koji su omogućili familiji Rimac protupravno stjecanje spomenutih kvadrata.
S obzirom na sve navedeno, čini se kako gđa Rimac raspolagala HCK-om kao da je njezino privatno vlasništvo.
U ono se vrijeme tajilo i sakrivalo kada će biti raspisan natječaj za otkup nekretnina od strane APN-a… Sakrivalo se to kao zmija noge, a kada bi se za natječaj nekako i doznalo, dok bi bio javno objavljen, popis nekretnina za otkup već bi bio zaključen. APN je plaćao daleko izdašnije sume po kvadratu negoli se tada moglo postići na kninskom tržištu nekretnina.
O tome kako su se krojili popisi nekretnina za otkup u gradu Kninu gđa Rimac imala bi štošta za reći, ali i svi oni koji su bili na čelu APN-ovog kninskog i državnog ureda u razdoblju od poslije rata na ovamo.
Na koncu konca, politički put gđe Rimac onaj je bez zasluge, bez truda, bez etike rada, bez odgovornosti za opće dobro, bez svega onoga što poslovi kakve je ona obnašala zahtijevaju.
Ne bogzna kakvo obrazovanje stjecala je u hodu, taman onoliko koliko su joj poslovi nalagali da je oportuno, kako bi što bolje, to vidimo danas, punila, prije svega svoj džep, a onda i džepove svojih bližnjih.
Josipa Rimac. Nekadašnja dugogodišnja gradonačelnica Knina, prije toga čelnica Hrvatskog Crvenog križa (HCK-a) u Kninu, a nakon toga, samo joj je nebo bila granica… Pokazalo se da je ta granica onaj komadić neba što se vidi isključivo iz Remetinca. Zasluženo
Nije ona kninska kraljica, ona je kninski Mamić i Bandić u jednom. Jedinu valjanu legitimaciju u prostoru javnog djelovanja ostvarila je na lokalnim izborima za gradonačelnicu, ali ni toga ne bi bilo bez svesrdne podrške Stranke i Crkve.
Postavlja se neizbježno pitanje: budući da gđa Rimac sve ono što je tijekom godina grabežom otimala, pri tome mislim i na poslove, i na sinekure, i na društvene položaje i povlastice, i na svu nepripadajuću joj materijalno imovinsku korist kao izravnu posljedicu toga, nije stekla niti vlastitim radom, niti zaslugom, niti spletom nekakvih povoljnih i sretnih okolnosti. Pitanje je, a tko joj je sve to omogućio? Ključno pitanje je, dakle, tko su joj (bili) mentori?
Naime, od samih početaka, čim je napustila srednjoškolske klupe, napredovala je bez da je početni, a onda i svaki sljedeći stupanj opravdao sadržaj prethodnog postignuća.
Da bi se uspjelo i opstalo u društvu metodama Josipe Rimac jasno je kako tu mora postojati cijeli jedan paralelni sustav, a to su zapravo protudržavni elementi dijelova države, sudsko pravnih, birokratskih, obavještajnih, političkih i svih drugih, na svim razinama od lokalne pa dalje, kako bi se takva jedna maligna praksa inaugurirala, a što je još strašnije i poraznije, toliko dugo opstajala, evo sad već dvadeset godina.
Navedene tri aktivnosti, manipulacija cijenom velikog zemljišta u širem gradskom centru, ured APN-a u sprezi s Uredom za područje od posebne državne skrbi i HCK-a, nerazdruživo su povezane s džepom gđe Rimac.
Kaže ona glasovita krilatica iz slučaja Watergate, ”pratite trag novca” – Josipa Rimac jest trag novca!
autograf
