Jugoslavija, ipak, živi vječno

Da nije i glupo, bilo bi samo smiješno: "Imam opasan, baš opasan dan zato ti i pišem jer tko zna kako će biti. Dobit ću možda malo batina, ali ću ih dati više, puno više. Organiziralo se nas 150 i tući ću se s njih 600. Malo se brinem, ali ne odustajem", napisao je, prema policijskim izvorima i beogradskim tabloidima, Ivan Ronald Mišković, osamnaestogodišnji Splićanin i jedan od šest Hrvata prebijenih na južnoj strani stadiona „Partizana“, svojoj djevojci, ali joj pismo nije poslao.

Pronađeno je u ladici noćnog ormarića prilikom pretresa hotelske sobe u kojoj je odsjeo prije nego će se, maskiran u boje žirafe, pomiješati sa „Grobarima“ i pokušati promijeniti odnose snaga na kopu Stadiona JNA.

Tko god je, a takvih nije malo, upoznao jednog, samo jednog osamnaestogodišnjaka, zna da mu olovka može poslužiti na više načina: da čačka uho, grize vrh ako nema žličicu od kave i popuni listić u najbližoj kladionici. Jedino za što je neće upotrijebiti, jeste da napiše pismo. Ta djeca pisma ne pišu, na kupuju omotnice i markice i ne znaju čemu služe žuti sanduci. Oni komuniciraju SMS-ovima, preko Facebooka, Twittera, Telegrama... njima je i e-mail spor. No, eto, jedan je, i to onaj što mu je uzor kick boxer Damir Tovarović, profesionalni djelitelj i primatelj batina, odabrao starinski način javljanja vjernoj ljubi, sročio pismo i odlučio ga poslati nakon što mu završi „baš opasan dan“ u kojem planira dobiti „možda malo batina“.

Umjesto u pošti, Ivan je završio u beogradskom pritvoru, odakle će otići na izdržavanje zatvorske kazne zbog „nasilničkog ponašanja na sportskoj priredbi“, dovoljno dugo da stigne vidjeti kako mu današnja djevojka izgleda u kasnim dvadesetim i za koga se planira udati.

Ivan Ronald Mišković dio je male grupe Dalmatinaca koja je, zajedno sa nekoliko desetina Bugara i Grka, nedavno izazvala sukob o kojem se puno govori, a malo zna. Odnosno, još uvijek nitko službeno nema blagoga pojma zašto je šest Hrvata, uz sve druge, otišlo u Beograd i tamo, umjesto posvećivanja gastronomskoj ponudi, riskiralo život u masovnoj tuči iz koje su mogli izaći ne samo prebijeni, već i mrtvi.

Stotinu je već teorija objavljeno o tome što je navelo Miškovića, ali i Stjepana Mihovilovića, Hrvoja Bakovića, Jakova Podruga, Damira Tovarovića i Antu Firića na operaciju visokog rizika i izvjesnog ishoda i u svakoj je vidno čuđenje zbog činjenice da su, eto, Hrvati sudjelovali u nekakvom bezakonju za srpske interese, kakvi god oni bili. Interesi, ne Hrvati, da ne bude zabune.

Beogradski pisac Marko Vidojković nedavno je objavio roman „E baš vam hvala“, čiji je podnaslov: „Smrt bandi – sloboda Jugoslaviji“. U njegovoj knjizi Jugoslavija postoji i dalje, ali postoji i paralelni univerzum u kojem se krvavo raspala i iz kojeg povremeno dolaze ustaše, četnici i ostali majstori brzog rezanja vratova. Da svoju stvarnost ne bi prenijeli u onu u kojoj je opstao socijalistički raj, potrebno je zatvoriti prolaz između ta dva svijeta.

Mi, naravno, znamo da Jugoslavije nema i to samo dvadeset sedam godina. Pravimo se, međutim, da ne znamo kako ima paralelnog univerzuma u kojem Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Albanci, Crnogorci i, vjerojatno, iako se ne ističu, Slovenci, živim čuvaju duh bratstva, jedinstva i interesa za čije se ostvarivanje mogu dobiti batine, zatvorska kazna ili metak, ali ne onaj u borbi prsa u prsa, već u potiljak ili čelo, ovisi o potpisu autora smrti.

Nije, dakle, šest Hrvata koji su po narudžbi i za neku lovu otišli da se tuku u Beograd napravilo ništa neobično, samo jeste glupo: omamljeni eurima pristali su sudjelovati u akciji koja nije imala izgleda za uspjeh. No, sve ostalo je i u ovoj priči, kažimo tako, kontinuitet dobre suradnje onih kojima su nove države servisi za izdavanje putovnica, dok im je prostor za rad u granicama što su ih partizani nacrtali, a čuvala vojska po kojoj se, je li, zove stadion „Partizana“.

Kapital se ili stvara ili rapidno uvećava u neredu: shvatili su to – ili su već znali, potpuno je nevažno – uz današnje tajkune i gangsteri kojima su različite oznake na rukavima uniformi omogućavale da odmah, čim se zapucalo, pokrenu posao trgovine manjinama. Iz opsjednutih gradova najlakše se izlazilo onim putevima što su ih kontrolirali neprijatelji iz interesa. Novac se, drukčije rečeno, davao na ruke lokalnom zapovjedniku i onda je on, u dogovoru su najdražim protivnikom, organizirao prelazak linije razgraničenja. Kasnije su sličnim putevima, ali po istom principu, išle druge visokotarifne robe, od cigareta do heroina.

Uposlenici stranih ambasada, špijuni maskirani u službenike za već nešto, dilali su poslije rata u Sarajevu kao bombone informacije u putu droge od Albanije, preko Kosova i Sandžaka do Drine, gdje je robu preuzimala Vojska Republike Srpske, dostavljala do suradnika iz Armije BiH, ovi je vozili HVO-u, a HVO predavao povlaštenim pripadnicima HV-a za daljnju distribuciju na inozemnom tržištu.

Kasnije, kada su borbe stale, više nije bilo potrebe da se džipovi, kako kaže jedan junak iz filma „Lepa selo, lepo gore“, teraju po džombama. Milorad Ulemek Legija, zapovjednik Jedinice za specijalne operacije (JSO), poluvojne i polugangsterske organizacije pod kontrolom srpske obavještajne službe, dolazio je, navodno, u Hrvatsku, uredno pokazujući njenu putovnicu na granici. Nije navodno, već je točno, da su dvojica ubojica iz „Zemunskog klana“ – jedan od njih, Sretko Kalinić Zver, nadimak nije zaslužio zbog čestih posjeta zoološkom vrtu u Maksimiru - živjeli u Zagrebu, uredno prijavljeni kao programeri: bili su mirni, pristojni susjedi koji svaki dan biciklima idu na posao i ostavljaju ih po povratku u haustoru.

Ramiz Delalić Ćelo, jedan od sarajevskih donova, mjesecima je bio u bijegu od bosanskohercegovačke policije i sve to vrijeme je u Dalmaciji najnormalnije pio kavu i kupao se kada mu postane vruće. Po povratku je ubijen: likvidator je došao sa Kosova. Vrlo vjerojatno istim onim putem kojim je drugom sarajevskom kriminalcu, Zijadu Ziki Turkoviću, na posao punjenja groblja protivnicima doputovao bivši pripadnik Legijinog JSO-a - Milenko Lakić.

Hrvoje Petrač i Ico Mateković suđeni su i osuđeni za otmicu sina bivšeg generala Vladimira Zagorca. Dok je postupak vođen prvi puta, obojica su bili u bijegu: Mateković je u Beogradu uživao zaštitu klana Luke Bojovića, dok se Petrač u Izraelu družio sa kasnije ubijenim narko dilerom na veliko, Cvetkom Simićem, čiji su dijelovi tijela pronađeni na Jarunu. Beograd, ako netko ne zna, nema Jarun. Ima ga samo Zagreb.

Šestorka kojoj će biti suđeno zbog izazivanja nereda na stadionu „Partizana“ je za sitan novac, prema kriterijima podzemlja, otišla u pakao, a robijat će kao da su po milijun ostavili za mirovinu. Paralelni univerzum, onaj u kojem zbilja postoji Jugoslavija, mjesto je za ozbiljnije igrače od skupine Splićana koji, samo s ironijskim odmakom, mogu citirati naslov Vidojkovićevog romana, dok profesionalcima ostaje da parafraziraju podnaslov i kažu: smrt Jugoslaviji – sloboda bandama.