Letimičan kardiološki pregled nacije na dvadeset i petu obljetnicu smrti Gojka Šuška odaje pomalo nevjerojatnu činjenicu, da je pokojnik u našim srcima življi no ikad. Jučer mu je Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata ’91, „u suradnji s brojnim drugim udrugama proizašlim iz Domovinskog rata“, posmrtno dodijelila priznanje koje su nazvali “Junak Domovinskog rata”.
Navedena udruga specijalizirala se za dodjelu takvih i sličnih odličja, pri čemu demonstrira instinkt muhe koja nepogrešivo slijeće na ono što ju uvijek zanima.
Prošle godine, recimo, nakon što je Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije podiglo optužnicu protiv oficira HV-ovog zrakoplovstva Danijela Borojevića, Zdenka Radulja, Vladimira Mikca i Željka Jelenića, zbog zapovjedne odgovornosti u avionskom raketiranju srpskih izbjegličkih konvoja kod Bosanskog Petrovca i Novog Grada u ljeto 1995. godine, UHBDR’91 požurila se da ovom prvom, Borojeviću, udijeli to isto priznanje: “Junak Domovinskog rata”.
Od početka rata MORH je izdavao prvim braniteljskim udrugama, uključujući i HVIDR-u, koja bi danas Šušku dizala spomenik, podatke o vojnim stanovima u kojima su stanovale obitelji oficira JNA, ohrabrujući ih da ih deložiraju, nasilno i bez ikakve pravno valjane procedure
Prije desetak godina UHBDR’91 našla se, sve u hrvatskom interesu, pozvanom prosvjedovati zato što je nogometni trener Miroslav Blažević objavio da namjerava trenirati reprezentaciju Republike Srpske.
Godinu potom, plaketu pod nazivom „Da se ne zaboravi“ dodijelili su novopečenoj predsjednici Republike, KG-K koja je, osim po političkim gafovima, bila prepoznatljiva po šovinističkim ispadima i po dosljednom podilaženju Trumpovoj administraciji.
Nešto potom, 2017. godine, objavili su da pokreću krivičnu tužbu protiv Aleksandra Vulina, ministra u srpskoj vladi, zato što je izvolio izjaviti da je “Bleiburg najveće mesto okupljanja fašista u Evropi, a Thompson ustaša koji peva ustaške pesme koje su sramota svakog ljudskog bića”. Nije poznato što je kasnije bilo s tužbom i je li uopće podignuta, ili su branitelji samo prijetili praznom puškom.
Nositeljima različitih plaketa i prizanja UHBDR-a’91 postali su još Andrija Hebrang, Jadranka Kosor, apostolski nuncij Francisco-Javier Lozan…
UHBDR’91 iskazuje pritom značajan interes za kulturu, pa i na kulturnom planu dodjeljuje priznanja, i općenito, na različite načine intervenira. Paralelno s (navodnom) krivičnom prijavom Vulina, najavljuju dodjelu „Velike zlatne plakete“ Dire Straitsima, za pjesmu Brothers In Arms, uz obrazloženje da je „na određeni način postala himna hrvatskih branitelja tijekom obrambenog Domovinskog rata“.
Vodećem nacionalnom bardu iz Tuđmanova vremena, Ivanu Aralici, prošle godine dodjeljuju plaketu „Da se ne zaboravi“, između ostaloga i zato što je Aralica, tvrde, „dao veliki obol kao hrvatski branitelj”. Udruga je 2017. godine inicirala dodjelu nagrade Grada Zagreba za područje filma i kazališne umjetnosti Jakovu Sedlaru, koju je inicijativu Bandićeva administracija objeručke prihvatila.
Ostalo je zapamćeno i da je, prije šest godina, manifestacija „Noć kazališta“ bila naprasno odgođena, upravo na intervenciju UHBDR’91. U udruzi su smatrali kako „nije zgodno“ da se ovaj kulturni događaj odvije u vrijeme orkestriranoga iskazivanja nacionalnoga pijeteta zbog ulaska srpske vojske u Vukovar 1991. godine. Naime, datumi Noći kazališta i obljetnice pada Vukovara bili su, po mišljenju branitelja, „preblizu“ jedan drugome, a ovaj drugi ipak ne bi bilo moguće pomaknuti…
Neumrljana slava ratnih devedesetih, pri čemu ratni zločini hrvatske strane nisu tema, a zdrava doza ustašluka se podrazumijeva, misija je i vizija UHBDR-a’91, sve od grintanja protiv Ćire Blaževića do jučerašnjeg davanja plakete u ruke Šuškovoj kćeri.
Predsjednik UHBDR-a’91 svih tih godina bio je Mladen Pavković, po zanimanju novinar, i to s jako dugačkim stažem, nešto drugačijeg i kontradiktornijeg predznaka od onog Šuškovog. Dok je ovaj, navodno, još 1979. godine, u Kanadi, na mrtvoj svinji napisao ime Tito, ovaj drugi je još 1980. godine, u tvorničkom glasilu Podravke ispisivao hvalospjeve Josipu Brozu Titu.
Postoje brojni dokazi da je Mate Boban bio posve ovisan upravo o Šušku. Političari i vojni zapovjednici u Hercegovini, koji su se protivili ratu s Muslimanima i zalagali se za cjelovitu Bosnu, bili su na razne načine odstranjeni, pa i ubijeni u atentatima
Index je otkrio i da je isti predsjednik UHBDR-a’91 prije šest godina osuđen na šest mjeseci zatvora uvjetno, zbog bludničenja nad 18-godišnjom djevojkom koja je u njegovu uredu radila preko Student servisa.
No, ispričavamo se zbog podulje digresije. Ovdje bi se ustvari trebalo raditi o pokojniku, nikad življem u našim srcima, o Gojku Šušku.
Prije dvadesetak dana javili smo i kratko prokomentirali vijest da je Hrvatska pošta povodom 25-godišnjice smrti pustila u promet marku s njegovim likom.
Jedan braniteljski portal nije bio zadovoljan našim komentarom „optuživši“ nas za feminizam i lezbijstvo (!?). Ustanovili smo, gle čuda, da je alfa i omega toga portala također, kao i Pavković, koji je alfa i omega UHBDR-a’91, sklon utjerivanju nasilja nad osamnaestogodišnjim djevojkama. I ne samo tome.
Pa je zatim zagrebačka HVIDR-a, sve sa silnim podružnicama i sestrinskim organizacijama, predložila Gradu Zagrebu da u Parku Petra Krešimira IV, preko puta Ministarstva obrane, Gojku Šušku podigne spomenik.
Pa je, rekosmo, UHBDR’91, to jest Mladen Pavković, Šušku, to jest njegovoj kćeri, posmrtno dodijelio plaketu “Junak Domovinskog rata”.
Radi se, izgleda, o nastavku kanoniziranja vrlo nespornih događaja i trendova u novijoj hrvatskoj političkoj povijesti, koji su formativno utjecali na Hrvatsku u kakvoj danas živimo, a koje događaje i trendove simbolizira upravo Gojko Šušak. Premda nipošto ne samo on. Krenimo redom.
Šušak se iz Kanade u Jugoslaviju vraća s približavanjem vrhunca njezine krize, početkom 1990. godine, kada u nju dolazi i veći broj pripadnika hrvatske ekstremne političke emigracije. Pretpostavka je da su u zemlju pripušteni prema planu domaće obavještajne službe, tada već dobrim dijelom pod Miloševićevim utjecajem, kako bi se njihovim sudjelovanjem mogla potkrijepiti tvrdnja da probuđeni hrvatski nacionalni pokret ima ekstremistički karakter.
Zapamćeno je da se pojavio na Prvom općem saboru HDZ-a, u veljači 1990. godine, koji je ostao zapamćen i po Tuđmanovoj izjavi da NDH nije bila samo zločinačka tvorevina, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda; kao i po izjavi komunističkog šefa Ivice Račana, koja je uslijedila potom, da je HDZ stranka opasnih namjera.
Tri mjeseca potom, pojavio se, kao ministar bez portfelja u prvoj HDZ-ovoj vladi čiji je predsjednik bio Stipe Mesić. Istu je funkciju imao i u drugoj vladi, čiji je predsjednik bio Josip Manolić. U trećoj, koalicijskoj, „Vladi nacionalnog jedinstva“, čiji je predsjednik bio Franjo Gregorić, bio je zadužen prvo za iseljeništvo, a od rujna 1991. pa do smrti, 1998, bio je ministar obrane.
Već tada, u jesen 1991. godine, sukobio se s načelnikom Glavne komande Hrvatske vojske u formiranju, generalom Antunom Tusom, koji je malo prije toga napustio JNA i prešao na hrvatsku stranu. Tus je, naime, u svojem štabu već u zimu 1991./1992. godine razradio plan frontalnog napada i oslobađanja što većeg dijela okupiranog teritorija Hrvatske, međutim Šušak i Tuđman nisu prihvatili takav plan. Tus je smatrao Šuška predvodnikom neoustaške linije u vladinoj politici i smetalo mu je što se ovaj, neovlašteno, izravno miješa u rad vojske i izdaje zapovijedi mimo Glavnog stožera. Tus se zbog „dvostruke zapovjedne linije“ požalio Tuđmanu, kao vrhovnom zapovjedniku, no Tuđman je implicite stao na Šuškovu stranu.
Kada bi bili dosljedni, dečki iz UHBDR-a’91 ne bi trebali prigovarati Ćiri Blaževiću što je bio voljan trenirati reprezentaciju „entiteta“ nastalog u dogovoru s hrvatskim političkim vodstvom i etničkim čišćenjem Bošnjaka
Još ranije iste godine, kao ministar bez portfelja u Manolićevu kabinetu, Šušak je pokazivao veliko zanimanje za vojna pitanja. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova, Josip Boljkovac, tvrdio je (na suđenju Glavašu) da su Šušak, Vice Vukojević i Branimir Glavaš noću 8. travnja 1991. došli policijskim vozilom do ulaza u Borovo selo, nastanjeno uglavnom srpskim stanovništvom, i ispalili tri protutenkovske mine na selo. Cilj je bio da se lokalno stanovništvo uzbuni i da ga se potakne na otpor. Boljkovca je rekao da ga je o tome izvijestio Josip Reihl-Kir, načelnik osječke policijske uprave, koji je ovu trojicu, po njihovu naređenju, bio primoran dovesti do Borova sela. Reihl-Kir ubijen je u atentatu nepuna tri mjeseca kasnije: smetao je, jer je nastojao pregovorima smiriti etničke tenzije na svojem području, a možda i kako bi ga se onemogućilo da govori uokolo o događaju pred Borovim selom. Atentatoru, Antunu Gudelju, omogućen je bijeg u Australiju.
U proljeće 1992. Šušak se sukobljava s drugim generalom Hrvatske vojske, Petrom Stipetićem. Ovaj je smatrao da je u Bosni moguće presjeći koridor između istočnog i zapadnog dijela koji su okupirale srpske snage i time im otežati položaj u zapadnoj Bosni. Međutim, Zagreb (u prvom redu Tuđman i Šušak) okoliša s donošenjem političke odluke u tom smislu, što Stipetić otvoreno naziva „diverzijom“. Po svemu sudeći, predsjednik Republike i njegov ministar obrane nisu željeli presjeći komunikaciju Srbima, jer su vjerovali u dogovor sa Slobodanom Miloševićem o podjeli Bosne.
Godine 1993. Hrvatska kreće u otvorenu realizaciju plana podjele Bosne i Hercegovine – pretpostavlja se, prema dogovoru s Miloševićem postignutom u prvoj polovici 1991. na sastancima u Karađorđevu i Tikvešu. U „državu“ Herceg-Bosnu ulažu se nepregledna budžetska sredstva iz RH, u svrhu naoružanja, za humanitarne potrebe, gradnju i obnovu crkava itd, itd. – kao i na privatne račune njezinih moćnika.
S Muslimanima se istodobno kreće u otvoreni rat. Tuđman i Šušak imali su slične državne vizije: prvi je smatrao da bi Hrvatska mogla daleko bolje funkcionirati kada bi teritorijalno bila zaokružena u granicama Banovine iz 1939. godine. Šušku je teritorijalni ideal bila NDH, koja je, formalno, u sebe uključivala čitavu Bosnu. Kako je 1993. godine Srbija bila nešto značajniji geopolitički čimbenik nego 1941, ideal nije bilo moguće dostići u cijelosti, pa je podjela Bosne iskrsla kao kompromisno rješenje. Da zaključimo: kada bi bili dosljedni, dečki iz UHBDR-a’91 zaista ne bi trebali prigovarati Ćiri Blaževiću što je bio voljan trenirati reprezentaciju „entiteta“ nastalog u dogovoru s hrvatskim političkim vodstvom i etničkim čišćenjem Bošnjaka.
Tuđman i Šušak imali su slične vizije: prvi je smatrao da bi Hrvatska mogla daleko bolje funkcionirati kada bi teritorijalno bila zaokružena u granicama Banovine iz 1939. godine. Šušku je teritorijalni ideal bila NDH
Rat s Muslimanima uključivao je strahovite etničke progone u srednjoj Bosni, kao i u Hercegovini. Ikonografija je bila u znatnoj mjeri endehazijska, pa se tako tek ovih dana u Mostaru preimenuju ulice koje iz toga vremena nose imena ustaških čelnika. Lokalno najutjecajnija osoba bio je Mate Boban, međutim postoje brojni dokazi da je on u svojem djelovanju bio posve ovisan upravo o Šušku. Političari i vojni zapovjednici u Hercegovini, koji su se protivili ratu s Muslimanima i zalagali se za cjelovitu Bosnu, bili su na razne načine odstranjeni, pa i ubijeni u atentatima.
Rat između Hrvata i Muslimana izazvao je izuzetno negativne reakcije međunarodne zajednice, koja na Hrvatsku više nije gledala samo kao na žrtvu Miloševićeve agresije. Izazvao je i velika politička suprotstavljanja u samoj Hrvatskoj. Protivila mu se čitava tadašnja opozicija, također i Hrvatska biskupska konferencija. Izazvao je i prvu veliku krizu u samoj vladajućoj stranci i u unutrašnjoj politici, jer su Mesić (kao predsjednik Sabora) i Manolić (kao predsjednik Županijskog doma) upravo tim povodom istupili iz HDZ-a.
Pravosudni epilog takve politike u Bosni i Hercegovini bila je pravomoćna presuda Haaškog suda protiv Jadranka Prlića i njegove skupine, 2017. godine: „Žalbeno vijeće je potvrdilo da su šestorica optuženih (Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić, Pušić), zajedno s tadašnjim visokim rukovodiocima Republike Hrvatske (eksplicitno: Tuđman, Šušak, Bobetko), bili ključni učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu, i da su dijelili zajednički cilj da preuzmu kontrolu nad teritorijem u Bosni i Hercegovini na koji su polagali pravo prisilnim raseljavanjem desetina tisuća bosanskih Muslimana, kako bi omogućili ujedinjenje hrvatskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Žalbeno vijeće je potvrdilo da je taj zločinački plan proveden etničkim čišćenjem bosanskih Muslimana iz njihovih domova i zajednica u više opština, uključujući Gornji Vakuf, Jablanicu, Prozor, Mostar, Ljubuški, Stolac i Čapljinu, u periodu od sredine siječnja 1993. do travnja 1994.“
Osim napada na Bosnu i ratnih zločina, Ministarstvo obrane je u Šuškovo vrijeme bilo temeljito impregnirano kriminalom. Od početka rata MORH je izdavao prvim braniteljskim udrugama, uključujući i gore spomenutu HVIDR-u, koja bi danas Šušku dizala spomenik, podatke o vojnim stanovima u kojima su i dalje stanovale obitelji oficira JNA, ohrabrujući ih da ih deložiraju, nasilno i bez ikakve pravno valjane procedure. „Tijekom 1992., 1993. i 1994. bila je prava pošast deložacija. Stotine i stotine obitelji izbačeno je iz stanova protuzakonito, bez sudskog naloga, ponekad prema upravnom postupku bez zakonske osnove, najčešće grubom silom“, napisao je Zoran Pusić. (Procesuiranje ratnih zločina – Jamstvo procesa suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj, Documenta 2014.) „U deložacijama iz stanova, koji su nekad bili u vlasništvu JNA, od 1991. do 1994. izbačeno je više od 5000 osoba.“ (Vesna Teršelič u istoj brošuri). Lista zločina hrvatske strane nad srpskim stanovništvom, za koje je dijelom odgovoran MORH, a dijelom policija objavljena je, međutim oni su najvećim dijelom do danas ostali neprocesuirani.
Radi se, izgleda, o nastavku kanoniziranja vrlo nespornih događaja i trendova u novijoj hrvatskoj političkoj povijesti, koji su formativno utjecali na Hrvatsku u kakvoj danas živimo, a koje događaje i trendove simbolizira upravo Gojko Šušak. Premda nipošto ne samo on
HVIDR-i su nadležne službe ustanovile i različite financijske delikte iz Šuškova vremena, pa je tako njezin prvi predsjednik Mladen Jurković zaradio kaznene prijave zbog nestanka milijuna kuna i nepravilnosti u poslovanju koje je gotovo svake godine otkrivala Državna revizija. Te su prijave, međutim uredno nestajale u ladicama istražnih i pravosudnih tijela.
Kako je na snazi bio međunarodni embargo na uvoz oružja u zemlje na prostoru raspadnute Jugoslavije, ono je bilo uvoženo ilegalno. Taj posao je najvećim dijelom bio obavljan preko državnog poduzeća RH Alan, nad činim je poslovanjem nadzor vodio Šuškov MORH. Na njegovu čelu bio je Vladimir Zagorec, koji je u rat ušao kao šofer generala Čermaka, a do njegova završetka i sam avansira u generala, ali i u jednog od pedesetak najbogatijih ljudi u zemlji. U veljači 2007. godine zagrebačko je Županijsko državno odvjetništvo protiv Zagorca podnijelo zahtjev za pokretanje istrage pod sumnjom da je zloupotrijebio položaj i otuđio znatnu količinu dragog kamenja. Osuđen je bio na sedam godina zatvora.
U MORH-u su tada isplivali novi “poduzetnici” koji su zgrnuli bogatsvo pod sumnjivim uvjetima, poput Ljube Ćesića Rojsa, znanog i po inteligentnom zaključku, “tko je jamio, jamio je”. Koliko su se Šušak i njegova obitelj osobno okoristili u igrama bez granica s kupovinom oružja, vjerojatno nikada neće biti istraženo. Činjenica jest da su se domogli vile na zagrebačkoj Šalati, koja, prema nekim procjenama, vrijedi preko milijun eura. Ovaj se potpisnik može pohvaliti da je vilu imao prilike upoznati iznutra, bolje rečeno: samo pripadajuću garažu, jer je krajem 1999. u svojstvu novinara Feral Tribunea, nekoliko sati proveo protupravno zatočen u njoj.
Anyway, pristizale su vijesti da se Šuškova supruga, Đurđa, nakon smjene vlasti 2000. godine našla u financijskim problemima, ali vilu nije prodavala.
Đurđa je u Kanadi radila kao socijalna radnica, no nakon stvaranja „samostojne i suverene“ zaposlili su je na mjestu kadrovika u obavještajnoj službi Ministarstva vanjskih poslova. Šef joj je tada bio Miro Tuđman, danas pokojni sin pokojnog vlastodršca. Kako bi sve ostalo u krugu obitelji.
