Diljem Europske unije se prosvjeduje protiv Trans-atlantskog trgovinskog ugovora o trgovini i ulaganjima (TTIP), a po svemu sudeći će prosvjedi završiti kao oni u Grčkoj, kada je u nekoliko godina održano skoro 10 000 štrajkova, više njih su bili opći, jurišalo se na parlament, sukobljavalo s policijom i rezultat je na kraju bio – ništa. Vlade Nove demokracije i stranke PASOK su uredno izvršavale zapovjedi Trojke, a sada je na redu ljevičarska SYRIZA.  Doduše, Alexisu Tsiprasu i njegovim ministrima treba dati još malo vremena, jer je samo tako moguće riješiti vječnu dilemu i dobiti konačan odgovor na pitanje može li istinska ljevica u građanskoj državi biti institucionalna ili je onog trenutka kada to postane krenula putem kompromisa i izdaje.

No, ovdje nije tema SYRIZA, nego Europska unija, njene institucije i sporazum TTIP, kao i dijelovi tog ugovora koji se u tišini već implementiraju, iako nas naši eurozastupnici uvjeravaju „kako ništa neće biti potpisano, ako nije u skladu s europskom regulativom“.

Bruxelles je idealno mjesto za velike financijske i industrijske korporacije, jer je puno lakše utjecati  na jednu središnju vlast, nego na pojedine vlade 28 zemalja članica. Europske institucije već pate od lošeg imidža među građanima i prema posljednjim podacima Eurobarometra povjerenje u Europsku uniju je unutar EU palo na 37%, a najveću razinu nepovjerenja pokazuje 14 zemalja pogođenih teškim mjerama štednje i rezovima javne potrošnje.

S druge strane, centri moći u Bruxellesu i Frankfurtu su ravnodušni prema interesima i mišljenjima običnih građana i skloni su podilaziti financijskoj eliti i multinacionalnim kompanijama, čime donose odluke izravno u njihovu korist, a na štetu malih proizvođača, obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava ili pojedinca. Taj otrcani klišej je Europska komisija potvrdila 25. travnja ove godine, kada je "poznati prijatelj" malih poreznih obveznika i žestoki protivnik velikih korporacija koje nastoje izbjeći oporezivanje, Jean-Claude Juncker, jednim potpisom u cijeloj EU odobrio 19 vrsta GMO, bez čekanja mišljenja Europskog parlamenta i Europskog vijeća. Odobrenje vrijedi 10 godina na području cijele Europe, uključujući i zemlje koje su mu se protivile.

Hrvatski mediji su naveli kako će ta uredba stupiti na snagu tek nakon što je usvoje Vijeće i Europski parlament, što stručnjaci ne očekuju da će se dogoditi u manje od četiri godine, te kako i dalje vrijede pravila da svaki GMO koji od institucija EU dobije odobrenje za uvoz i korištenje automatski ima dozvolu za cijelu Uniju, pa i za Hrvatsku.

Bravo gospodine Juncker, jer se pokazalo točnim da europski građani s pravom strahuju kada je u pitanju GMO. S ranijim usvojenim odlukama, Bruxelles je pobijedio prirodu s rezultatom 2:0

Pogledajmo popis dopuštenih GMO po Junckeru: 19 ih je odobreno, 17 za prehranu ljudi i životinja i 2 za uzgoj karanfila. Od toga je 11 patenata američke kompanije Monsanto (soja, kukuruz, uljana repica i pamuk), a ostalih 8 su proizvodi američke tvrtke Dupont i njemačkih grupa BASF i Bayer. Ovo ukazuje na posebnu pažnju europskih institucija za korporativne interese na štetu bioraznolikosti i slobodnog izbora.

No, poseban problem je što je sjemenje koje ne odobri EU zabranjeno za uporabu i čitajući popis odobrenog sjemenja se pogoduje onom industrijskom, a isključuju se stare i tradicionalne sorte.

Dokaz su neprofitne udruge, kao na primjer Kokopelli koja se bavi promicanjem bioraznolikosti, koje se kažnjavaju s astronomskim novčanim kaznama i zabranom širenja tradicionalnog sjemenja. Presuda Europskog suda iz 2012. godine protiv neprofitne udruge "Kokopelli" poništava raniju odluku istog suda koji je presudio "kako zabrana na tržištu sjemenja nije valjana, jer krši načela razmjernosti i slobodnog poduzetništva, u skladu s člankom 16. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, slobodnog kretanja roba na temelju članka 34. Povelje i načela jednakog postupanja prema članku 20. istog dokumenta".

Dakle, sud u potpunosti mijenja mišljenje po tom pitanju i zabranjuje uporabu tradicionalnog sjemenja, što je bila samo uvertira za sljedeći potez. Tada intervenira Juncker koji otvara vrata za GMO u cijeloj Europi.

Kako bi se spasio privid postojanja nacionalnih država, pojedine države unutar vlastitih granica teoretski mogu zabraniti GMO, ali samo ako prihvate prijedlog reforme koju je "baš slučajno" predstavila Junckerova komisija koja je olakšala ulazak GMO u Europu, a sada s druge strane državama daje pravo da ga zabrane.

Istina, moglo bi se reći da je tako, ali kao i uvijek postoji trik. Naime, svaka država članica Europske unije može odbiti koristiti odobreni GMO samo ako dokaže opravdanu opasnost po zdravlje ljudi i okoliš, što će, naravno, učiniti o vlastitom trošku. Dokazati takvo što znači da će se GMO teško moći zabraniti u praksi, jer su potrebne stručne studije koje mogu zahtijevati više godina ili desetljeća istraživanja.

Ako uzmemo u obzir slobodni protok roba, takvo što je krajnje besmisleno, jer nema nikakvih zapreka da na naše tržište dođe svinjetina hranjena GMO sojom u Njemačkoj ili Poljskoj. S druge strane, multinacionalne kompanije imaju dovoljno vremena i novca da potroše na kampanju kako bi dokazale da je GMO bezopasan. Stoga kampanja protiv GMO i Monsanta koju će voditi udruge i pojedinci gotovo da nema nikakvog izgleda za uspjeh, a države će teško dokazati daje GMO štetan. Ukratko, naša vlastita hrana i suverenitet su ugroženi od strane institucija Europske unije.

No, da vidimo što oni misle građani Europe o GMO. Izvješće Eurobarometra br. 341. iz 2010. godine – da, iz 2010. godine, jer je Eurobarometar tada posljednji put proveo nekakvu anketu o ovom pitanju - vidi ogromnu većinu europskih građana koji se protive genetski modificiranoj hrani. Na stranici 18 se navodi  "visok postotak, njih 70%, koji smatra da je GMO hrana neprirodna. 61% Europljana se slažu da je GMO hrana neugodna. Osim toga, 61% Europljana je protiv razvoja GMO hrane, 59% se ne slaže da je GMO hrana sigurna za njihovo i zdravlje njihovih obitelji, a 58% se uopće ne slažu da je GMO hrana sigurna za buduće generacije".

Kao i obično, lidera najutjecajnije europske institucije, Jean-Clauda Junckera, nije briga za mišljenje građana. Komisija je pokazala da vrlo pažljivo brine o interesima lobija velikih industrija i banaka, ali i da može djelovati autoritarno i anti-demokratski, ako je potrebno. "Službenih" informacije ovih opskurnih i ozbiljnih događaja nema, a naša i sve vlade Europske unije se poslušno pokoravaju diktatu Bruxellesa, dok neke i sudjeluju kao aktivni promotori ove strategije.

Zaključak je da nakon monetarnog suvereniteta slijedi gubitak suvereniteta hrane, konačno i gubitak nacionalnog suvereniteta općenito.

altermainstreaminfo