Posljednji rezultati izbora za Europski parlament obilježili su velik uspjeh stranaka populističke desnice u Francuskoj, Austriji, Poljskoj, Švedskoj i Finskoj, kao i ulazak u parlament zastupnika grčke Zlatne zore i mađarskoga desnog radikala Jobika. Istovremeno su stranke radikalne ljevice, poput Izquierda Unida u Španjolskoj ili radikalne ljevice u Portugalu, znatno napredovale, a stranka Syriza u Grčkoj je ostvarila najbolji rezultat. Iako se ideološki znatno razlikuju, vladajuće stranke liberalne ljevice i desnice u svim zemljama EU-a sudjeluju u provođenju neoliberalnoga projekta demontaže socijalne države. Zapravo je takav rezultat izbora odraz sankcioniranja kojim su „realne zemlje“ (narodi Europe) pritisnule „fiktivnu zemlju“ – Europsku Uniju. Ona jednostavno prečesto asocira na golem birokratski aparat koji pod svaku cijenu nastoji održati gospodarski status quo. EU je percipirana kao nadnacionalni pravni i politički okvir u kojem se usuglašavaju desne i lijeve vladajuće oligarhije radi daljeg rastvaranja javnih sektora. Na djelu je prešutni „liberalni konsenzus“ desnice i ljevice glede demontiranja posljednjih bastiona socijalne države koja se postupno gradila i nadograđivala od 1945. do 1980. Unatoč ideološkim razlikama u pogledu unutarnjega društvenog uređenja, obje sastavnice političkog mainstreama zagovaraju provođenje istovjetne gospodarske politike: monetarizam, dalja tržišna deregulacija, rezanje javnih dugova, povećanje poreza i rezanje plaća, mjere koje neizbježno povećavaju jaz između većinskoga dijela pučanstva, koji snosi najveći teret krize, i povlaštenog sloja vladajućih (korporativnog i bankarskog sektora), koji se znatno obogatio zahvaljujući krizi koju je sam proizveo.
Sustavno rastvaranje socijalne države započelo je još kasnih 70-ih godina putem reformi europske socijaldemokracije, kao i liberalne desnice. Riječ je o reformama koje se uklapaju u globalni plan „demontiranja države blagostanja“ likvidacijom radničkih stečevina i pravnih regulativa koje su štitile radnike i za koje su se oni izborili u drugoj polovici 20. stoljeća. Sama načela iznesena u projektu europskog ustava na neki su način pravno kodificirala podvrgavanje radničkih aspiracija dinamici i logici tržišta. Na globalnoj razini, nakon ratnih vojnih pohoda SAD-a, uslijedila je financijska kriza koju ilustrira ukidanje socijalnih programa jer treba pokriti golem dug koji se nagomilao financiranjem vojno-industrijskog kompleksa i troškova ratovanja. Tijekom 2000, posebice nakon 11. rujna, na globalnoj razini promiče se stvaranje svjetskoga sustava slobodnih tržišta, što je i dobra prilika za val privatizacija javnih službi, javnoga zdravstva i državnih infrastruktura, dok su ne samo u SAD-u nego i u Uniji provedene reforme pravosuđa u smjeru lakšeg nadziranja građana.
U tim procesima veliku odgovornost ne snose samo korporacijski i poslovni krugovi nego i intelektualci liberalne desnice i ljevice u cijeloj Europi. Oni su širili liberalnu propagandu i artikulirali je oko mitske ideje prevlasti tržišta nad državnom i javnom inicijativom u pogledu vođenja ekonomske politike. Ista je propaganda desetljećima nastojala diskreditirati svaki oblik političke alternative neoliberalnom jednoumlju, i to tako što ga je prikazivala kao arhaični relikt kolektivizma ili rigidnog socijalizma. Na taj su način stvorene predrasude da je „država blagostanja“ najviše odgovorna za zaduživanje i da javna poduzeća nisu kompetitivna u sklopu globalnoga tržišta, koje bi trebalo ostvariti univerzalni gospodarski i društveni sklad.
Ne treba zaboraviti da je projekt demontiranja socijalne države zapravo projekt destrukcije suverenih nacionalnih država kao najvećih zapreka širenju globalnoga tržišta. U tom su se smjeru postupno uspostavila europska tržišta, koja su u potpunosti u drugi plan bacila Europu naroda, i to zahvaljujući liberalnoj ljevici i desnici, usprkos njihovoj službenoj retorici o zaštiti socijalnih prava. Obje su političke opcije odgovorne za ulazak i prodor financijskih špekulacija u realnu ekonomiju. Rezultati su poznati: takav model omogućuje rastvaranje nacionalnih gospodarstava i privatizaciju javnih poduzeća, koja su javnosti prikazana kao deficitarna, što omogućuje privatnim investitorima da preuzmu kontrolu nad ključnim i strateškim sektorima gospodarstva. Upravo je pojava špekulativnih i mirovinskih fondova odgovorna za nestanak glavnih industrijskih središta u naprednim zemljama EU-a. Na globalnoj razini, trenutak demontiranja socijalne države podudara se s rastom javnoga duga, rasipanjem zlatnih rezervi nacionalnih banaka i preusmjeravanjem tih rezervi za financiranje vojnih imperijalističkih pohoda.
S obzirom da je današnji liberalizam poprimio oblik ultraliberalizma koji zagovara ograničenu ulogu države, on zapravo omogućuje povećanje političke i gospodarske moći društvene oligarhije tako što širi ideologiju tržišta u svim društvenim područjima. S kulturološkog aspekta zanimljivo je ustanoviti da liberalna desnica prepušta mjesto ljevičarskom poimanju društva, koje neprestano nastoji povećati individualne slobode i slobode raznovrsnih manjina na račun zajedničkih društvenih vrednota i kolektivnih obveza. Filozofi su također pridonijeli razvoju liberalne ideologije. Prisjetimo se da je Derridaova dekonstrukcija, kao neprestano propitivanje filozofske diskurzivnosti, zapravo otvorila put relativizaciji svake moralne i filozofske prosudbe. Takav ideološki i filozofski vakuum otvorio je kraljevski put prema nastanku mita potrošnje kao odraza neprestanoga napretka čovječanstva. Glavni ideološki trojanski konj unutar liberalne i konzervativne desnice nije tržište kao pravno-gospodarski okvir, nego sama ideologija tržišta koja iznutra rastvara organske poveznice društvenog korpusa i koja zagovara prevlast ekonomije nad ljudskim vrednotama. Apsurd je da se takva ideologija tržišta poistovjećuje sa samom demokracijom. A putem nje provodi se sustavni društveni inženjering, koji reducira ljudski i kolektivni život na proračunatost, rentabilnost i profit. Prema mišljenju oštroga kritičara neoliberalizma Dany-Roberta Dufoura, ideologija tržišta ne djeluje isključivo na gospodarsku sferu, nego ima velik utjecaj na politiku, moral, estetiku i intelektualni život. Prema njemu, nova religija tržišta na razinu društvenoga modela uzvisuje individualni egoizam, narcisoidnost i pohlepu, iako su te osobine u tradicionalnim zajednicama smatrane devijantnim i opasnim. Šireći ideologiju tržišta, liberalna desnica i ljevica zapravo potkopavaju sferu simboličnoga poretka koji povezuje članove zajednice i koji usklađuje individualne aspiracije te tako omogućuje zajednički suživot. Riječ je o minimalnom društvenom moralu koji onemogućuje rasplamsavanje nagona i poriva, tribalizaciju društva, seksualnu nediferencijaciju, laž i pohlepu, jer ih smatra barbarstvom.
Rastvaranjem socijalne države i ograničenjem njezine regulativne uloge suvremeni je ultraliberalizam zapravo projekt kolektivne destabilizacije koji neizbježno kao protureakciju generira najgore oblike etničkih i vjerskih fanatizma. S lijevog i desnog spektra današnji liberali brane društveni i gospodarski model koji sliči ideološkom koktelu monetarističkih i socioloških teza Miltona Friedmana, Friedricha Hayeka i Mandevillea. Zapravo takva ideološka mješavina omogućuje uništenje javnih dobara i oligarhijski model upravljanja te dalju koncentraciju kapitala u rukama privatnih grupa. Francuski sociolog Pierre Bourdieu ističe da se srž neoliberalizma nalazi u Walrasovu mitu (prema ekonomistu Léonu Walrasu). Riječ je o teoriji koja zagovara opću, apstraktnu ravnotežu jer na globalnoj razini potiče prekid ekonomije i društvene zbilje. Kako bi se ostvario takav prekid, nužno je provesti program destrukcije socijalnih kolektiviteta jer se jedino organizirane državne i socijalne strukture mogu suprotstaviti logici tržišta: nacija, radne grupe, sindikati, udruge, obitelji.
Glavna su poluga za nametanje ideologije tržišta, i to još od 70-ih i 80-ih godina, preporuke MMF-a nazvane Program strukturalnog oporavka. One su primijenjene po savjetu tzv. Chicago boysa u Čileu, Argentini i poslije u Peruu. Poznati kanadski ekonomist i profesor ekonomije na sveučilištu u Ottawi, Michel Chossudovsky, u novoj knjizi Globalizacija bijede ističe da se od vojnog udara u Čileu u 1973. zapravo provodi neoliberalni program demontaže socijalne države i socijalni aparthejd. Geneza stranaka liberalne desnice u Europi i njihovo približavanja lijevim liberalnim strankama unatoč različitim europskim školama liberalizma zapravo je proizvod određenoga poslijeratnog konteksta tadašnje Europe i svijeta. Treba podsjetiti da je u hladnoratovskom bipolarnom kontekstu 70-ih godina CIA uspostavila mrežu proameričkih intelektualaca i financirala Kongres za slobodu kulture kako bi elaborirala protukomunističku ideologiju koja bi bila prihvatljiva europskoj liberalnoj desnici, ali i reformističkoj socijalističkoj ljevici. Zanimljivo je kako su te mreže ponovno aktivirane u Europi od strane neokonzervativnih američkih krugova (s Leom Straussom). Ne treba također zaboraviti ni da je otac Europe Jean Monnet također služio neoliberalnim interesima i da je započeo karijeru u banci Lazard zajedno a Georgesom Pompidouom, što simptomatično odražava podudaranje bankarskih interesa s idejom EU-a. Od svojega začetka Europska zajednica počiva na ultraliberalnim stajalištima vidljivim u samim dokumentima utemeljenja koji su zagovarali ukidanje zapreka slobodnoj trgovini i cirkulaciji kapitala, kao i postupnu liberalizaciju razmjene dobara i usluga.
Potkraj 50-tih godina osnovan je European Community Institute for University Studies (ECIUS) koji je trebao promicati liberalni pristup za europsku integraciju. Jedna od zajedničkih ideoloških točaka između liberalne ljevice i desnice jest i proatlantska vanjskopolitička orijentacije pa nije ni čudo da obje političke struje, dominantne unutar europskih institucija, bezrezervno podupiru sklapanje ugovora o uspostavi transatlantskog tržišta između SAD-a i EU-a koji već od 2015. treba dokrajčiti ono što je preostalo od monetarnog i gospodarskog europskog suvereniteta. Nakon pada Berlinskog zida i završetka Hladnog rata, pod egidom tranzicije, MMF i ekonomisti Svjetske Banke pokrenuli su „stečajni program“ u kojem je pometeno 1100 državnih tvrtki, a 614.000 radnika iz realnog sektora otpušteno je. Tranzicijski programi i reforme zapravo su omogućili bivšoj komunističkoj menadžerskoj oligarhiji recikliranje u nove demokratske strukture i sudjelovanje zajedno s novom postkomunističkom liberalnom desnicom u divljoj privatizaciji nacionalnog gospodarstva. Zanimljivo je kako se linija podjele između nacionalne desnice i ljevice s jedne strane te liberalne ljevice i desnica s druge strane, zapravo nalazi na liniji opreke kontinentalizam/atlantizam. U tom pogledu socijalna država i idejna stremljenja državi blagostanja ukorijeni su u kontinentalnoj političkoj tradiciji, dok su atlantske ekonomske i političke teze zapravo preslika anglosaksonskog gospodarskog pristupa. Na kraju moglo bi se reći da provodeći daljnje demontiranje kontinentalnog naslijeđa socijalne države, liberalnu ljevicu i desnicu, kao vladajuće sistemske stranke, zapravo treba gledati kao konzervativne, a ne progresivne, kako se same javno predstavljaju, jer nastoje sačuvati status quo vladajućih struktura i u tome podliježu Michelsovom „željeznom zakonu oligarhije“.
Izvor: blog.vecernji.hr/jure-vujic
Sustavno rastvaranje socijalne države započelo je još kasnih 70-ih godina putem reformi europske socijaldemokracije, kao i liberalne desnice. Riječ je o reformama koje se uklapaju u globalni plan „demontiranja države blagostanja“ likvidacijom radničkih stečevina i pravnih regulativa koje su štitile radnike i za koje su se oni izborili u drugoj polovici 20. stoljeća. Sama načela iznesena u projektu europskog ustava na neki su način pravno kodificirala podvrgavanje radničkih aspiracija dinamici i logici tržišta. Na globalnoj razini, nakon ratnih vojnih pohoda SAD-a, uslijedila je financijska kriza koju ilustrira ukidanje socijalnih programa jer treba pokriti golem dug koji se nagomilao financiranjem vojno-industrijskog kompleksa i troškova ratovanja. Tijekom 2000, posebice nakon 11. rujna, na globalnoj razini promiče se stvaranje svjetskoga sustava slobodnih tržišta, što je i dobra prilika za val privatizacija javnih službi, javnoga zdravstva i državnih infrastruktura, dok su ne samo u SAD-u nego i u Uniji provedene reforme pravosuđa u smjeru lakšeg nadziranja građana.
U tim procesima veliku odgovornost ne snose samo korporacijski i poslovni krugovi nego i intelektualci liberalne desnice i ljevice u cijeloj Europi. Oni su širili liberalnu propagandu i artikulirali je oko mitske ideje prevlasti tržišta nad državnom i javnom inicijativom u pogledu vođenja ekonomske politike. Ista je propaganda desetljećima nastojala diskreditirati svaki oblik političke alternative neoliberalnom jednoumlju, i to tako što ga je prikazivala kao arhaični relikt kolektivizma ili rigidnog socijalizma. Na taj su način stvorene predrasude da je „država blagostanja“ najviše odgovorna za zaduživanje i da javna poduzeća nisu kompetitivna u sklopu globalnoga tržišta, koje bi trebalo ostvariti univerzalni gospodarski i društveni sklad.
Ne treba zaboraviti da je projekt demontiranja socijalne države zapravo projekt destrukcije suverenih nacionalnih država kao najvećih zapreka širenju globalnoga tržišta. U tom su se smjeru postupno uspostavila europska tržišta, koja su u potpunosti u drugi plan bacila Europu naroda, i to zahvaljujući liberalnoj ljevici i desnici, usprkos njihovoj službenoj retorici o zaštiti socijalnih prava. Obje su političke opcije odgovorne za ulazak i prodor financijskih špekulacija u realnu ekonomiju. Rezultati su poznati: takav model omogućuje rastvaranje nacionalnih gospodarstava i privatizaciju javnih poduzeća, koja su javnosti prikazana kao deficitarna, što omogućuje privatnim investitorima da preuzmu kontrolu nad ključnim i strateškim sektorima gospodarstva. Upravo je pojava špekulativnih i mirovinskih fondova odgovorna za nestanak glavnih industrijskih središta u naprednim zemljama EU-a. Na globalnoj razini, trenutak demontiranja socijalne države podudara se s rastom javnoga duga, rasipanjem zlatnih rezervi nacionalnih banaka i preusmjeravanjem tih rezervi za financiranje vojnih imperijalističkih pohoda.
S obzirom da je današnji liberalizam poprimio oblik ultraliberalizma koji zagovara ograničenu ulogu države, on zapravo omogućuje povećanje političke i gospodarske moći društvene oligarhije tako što širi ideologiju tržišta u svim društvenim područjima. S kulturološkog aspekta zanimljivo je ustanoviti da liberalna desnica prepušta mjesto ljevičarskom poimanju društva, koje neprestano nastoji povećati individualne slobode i slobode raznovrsnih manjina na račun zajedničkih društvenih vrednota i kolektivnih obveza. Filozofi su također pridonijeli razvoju liberalne ideologije. Prisjetimo se da je Derridaova dekonstrukcija, kao neprestano propitivanje filozofske diskurzivnosti, zapravo otvorila put relativizaciji svake moralne i filozofske prosudbe. Takav ideološki i filozofski vakuum otvorio je kraljevski put prema nastanku mita potrošnje kao odraza neprestanoga napretka čovječanstva. Glavni ideološki trojanski konj unutar liberalne i konzervativne desnice nije tržište kao pravno-gospodarski okvir, nego sama ideologija tržišta koja iznutra rastvara organske poveznice društvenog korpusa i koja zagovara prevlast ekonomije nad ljudskim vrednotama. Apsurd je da se takva ideologija tržišta poistovjećuje sa samom demokracijom. A putem nje provodi se sustavni društveni inženjering, koji reducira ljudski i kolektivni život na proračunatost, rentabilnost i profit. Prema mišljenju oštroga kritičara neoliberalizma Dany-Roberta Dufoura, ideologija tržišta ne djeluje isključivo na gospodarsku sferu, nego ima velik utjecaj na politiku, moral, estetiku i intelektualni život. Prema njemu, nova religija tržišta na razinu društvenoga modela uzvisuje individualni egoizam, narcisoidnost i pohlepu, iako su te osobine u tradicionalnim zajednicama smatrane devijantnim i opasnim. Šireći ideologiju tržišta, liberalna desnica i ljevica zapravo potkopavaju sferu simboličnoga poretka koji povezuje članove zajednice i koji usklađuje individualne aspiracije te tako omogućuje zajednički suživot. Riječ je o minimalnom društvenom moralu koji onemogućuje rasplamsavanje nagona i poriva, tribalizaciju društva, seksualnu nediferencijaciju, laž i pohlepu, jer ih smatra barbarstvom.
Rastvaranjem socijalne države i ograničenjem njezine regulativne uloge suvremeni je ultraliberalizam zapravo projekt kolektivne destabilizacije koji neizbježno kao protureakciju generira najgore oblike etničkih i vjerskih fanatizma. S lijevog i desnog spektra današnji liberali brane društveni i gospodarski model koji sliči ideološkom koktelu monetarističkih i socioloških teza Miltona Friedmana, Friedricha Hayeka i Mandevillea. Zapravo takva ideološka mješavina omogućuje uništenje javnih dobara i oligarhijski model upravljanja te dalju koncentraciju kapitala u rukama privatnih grupa. Francuski sociolog Pierre Bourdieu ističe da se srž neoliberalizma nalazi u Walrasovu mitu (prema ekonomistu Léonu Walrasu). Riječ je o teoriji koja zagovara opću, apstraktnu ravnotežu jer na globalnoj razini potiče prekid ekonomije i društvene zbilje. Kako bi se ostvario takav prekid, nužno je provesti program destrukcije socijalnih kolektiviteta jer se jedino organizirane državne i socijalne strukture mogu suprotstaviti logici tržišta: nacija, radne grupe, sindikati, udruge, obitelji.
Glavna su poluga za nametanje ideologije tržišta, i to još od 70-ih i 80-ih godina, preporuke MMF-a nazvane Program strukturalnog oporavka. One su primijenjene po savjetu tzv. Chicago boysa u Čileu, Argentini i poslije u Peruu. Poznati kanadski ekonomist i profesor ekonomije na sveučilištu u Ottawi, Michel Chossudovsky, u novoj knjizi Globalizacija bijede ističe da se od vojnog udara u Čileu u 1973. zapravo provodi neoliberalni program demontaže socijalne države i socijalni aparthejd. Geneza stranaka liberalne desnice u Europi i njihovo približavanja lijevim liberalnim strankama unatoč različitim europskim školama liberalizma zapravo je proizvod određenoga poslijeratnog konteksta tadašnje Europe i svijeta. Treba podsjetiti da je u hladnoratovskom bipolarnom kontekstu 70-ih godina CIA uspostavila mrežu proameričkih intelektualaca i financirala Kongres za slobodu kulture kako bi elaborirala protukomunističku ideologiju koja bi bila prihvatljiva europskoj liberalnoj desnici, ali i reformističkoj socijalističkoj ljevici. Zanimljivo je kako su te mreže ponovno aktivirane u Europi od strane neokonzervativnih američkih krugova (s Leom Straussom). Ne treba također zaboraviti ni da je otac Europe Jean Monnet također služio neoliberalnim interesima i da je započeo karijeru u banci Lazard zajedno a Georgesom Pompidouom, što simptomatično odražava podudaranje bankarskih interesa s idejom EU-a. Od svojega začetka Europska zajednica počiva na ultraliberalnim stajalištima vidljivim u samim dokumentima utemeljenja koji su zagovarali ukidanje zapreka slobodnoj trgovini i cirkulaciji kapitala, kao i postupnu liberalizaciju razmjene dobara i usluga.
Potkraj 50-tih godina osnovan je European Community Institute for University Studies (ECIUS) koji je trebao promicati liberalni pristup za europsku integraciju. Jedna od zajedničkih ideoloških točaka između liberalne ljevice i desnice jest i proatlantska vanjskopolitička orijentacije pa nije ni čudo da obje političke struje, dominantne unutar europskih institucija, bezrezervno podupiru sklapanje ugovora o uspostavi transatlantskog tržišta između SAD-a i EU-a koji već od 2015. treba dokrajčiti ono što je preostalo od monetarnog i gospodarskog europskog suvereniteta. Nakon pada Berlinskog zida i završetka Hladnog rata, pod egidom tranzicije, MMF i ekonomisti Svjetske Banke pokrenuli su „stečajni program“ u kojem je pometeno 1100 državnih tvrtki, a 614.000 radnika iz realnog sektora otpušteno je. Tranzicijski programi i reforme zapravo su omogućili bivšoj komunističkoj menadžerskoj oligarhiji recikliranje u nove demokratske strukture i sudjelovanje zajedno s novom postkomunističkom liberalnom desnicom u divljoj privatizaciji nacionalnog gospodarstva. Zanimljivo je kako se linija podjele između nacionalne desnice i ljevice s jedne strane te liberalne ljevice i desnica s druge strane, zapravo nalazi na liniji opreke kontinentalizam/atlantizam. U tom pogledu socijalna država i idejna stremljenja državi blagostanja ukorijeni su u kontinentalnoj političkoj tradiciji, dok su atlantske ekonomske i političke teze zapravo preslika anglosaksonskog gospodarskog pristupa. Na kraju moglo bi se reći da provodeći daljnje demontiranje kontinentalnog naslijeđa socijalne države, liberalnu ljevicu i desnicu, kao vladajuće sistemske stranke, zapravo treba gledati kao konzervativne, a ne progresivne, kako se same javno predstavljaju, jer nastoje sačuvati status quo vladajućih struktura i u tome podliježu Michelsovom „željeznom zakonu oligarhije“.
Izvor: blog.vecernji.hr/jure-vujic
