Što danas ostaje od Barthesovog misaonog naslijeđa, u godini slavljenja 100. obljetnice njegova rođenja? Iako je pripadao intelektualnoj antikonformističkoj generaciji poststrukturalizma teško ga je intelektualno situirati i kategorizirati. S obzirom na eklektičnost i složenost filozofskog i književnog opusa, često ga se percipiran kao kompleksnog nedetereminiranog književnika, semiologa čija su djela i stilistika zapravo ne-instrumnetalni, ne-tranzitivni, te nedokučivi široj publici. Treba podsjetiti kako je Barthes započeo kao angažirani kritički teoretičar, te je dao značajan doprinos razvoju društvene kritike i znanstvene spoznaje književnosti. Ponajviše je poznat po semiološkim radovima koji se dotiču semiologije kulture, teorije jezika (struktura tekstova), znakova i društvenog diskursa, kao i razotkrivanja uloge znakova u društvu i ideološkim borbama. Manje su poznati njegovi utopijski projekti transformacije modernih diskursa (poput znanosti književnosti i integralng pisanja koje je teoretizirao početkom 70.-tih godina). Veliki je Barthesova zasluga u razotkrivanju i dekonstrukciji suvremenih mitova, kada u Mitologijama analizira brojne skupne predodžbe francuskoga građanskog društva pedesetih godina 20. stoljeća, otkrivajući mitsko u popularnoj kulturi. Barthes vrlo lucidno i kvazi-proročanski najavljuje novo doba digitalne i numeričke sveprisutnosti kada ističe da vrijednosti i vjerovanja koji se izražavaju u svakodnevnom životu i popularnoj/masovnoj kulturi vidi kao suvremene mitove. Danas bi Barthes zasigurno bio kritičan prema svim oblicima neomesijanskih i civilizacijskih vojnih pohoda i neoimperijalizma. Već 70-tih ukazuje na opasnost suvremenih univerzalističkih ideologija upozoravajući kako se rat protiv inteligencije uvijek vodi u ime „zdravoga razuma“, kao što se neoimperijalni ratovi danas vode u ime demokracije i širenja tržišne demokracije, obrane ljudskih prava. Suvremeni i postmoderni mitovi poprimaju oblike i svojstva ideologije, kao iskrivljavanje zbilje, stanovita lažna svijest; djelujući na vrednovanje, osjećaje, opažanje i ponašanje, funkcija mita kao i ideologije, jest održavanje postojećih društvenih odnosa. Ideološka kritika masovne kulture, potrošačkog društva i građanske norme koju Barthes provodi u Mitologijama i dalje je od iznimne važnosti za razumijevanje naše današnjice. Barthes je postao jedan od nezaobilaznih sveučilišnih filozofsko-književnih referenata, a pojmovi intertekstualnosti i autoreferencijalnosti koji se javljaju kod poststrukturalističkih teoretičara Foucaulta i Julije Kristeve postali su fetiš kanoni postmodernističke doxe. Prisjetimo se kako su poststrukturalisti odbacujući strukturalnu analizu, isticali da su ideje autora, autorska prava i prostorna izdvojenost i autonomnost teksta — svojstvene povijesno-kulturološke kategorije. Takva je teorija objavila „smrt autoru“ (Barthes je autor poznatog eseja Smrt autora), tvrdeći da nije autor taj koji je govoreći subjekt određenog teksta, već kroz njega progovara cjelina diskursa, zapravo nastojeći iznjedriti novi metadiskurs oslobođen do svakog racionalnog poretka i značenja, od svih oblika institucionaliziranog značenja: istina, pravda, moć. Sam Barthes je izjavio kako je riječ o „borbi protiv zapadne simbolike“. Ironija je povijesti da je Barthes je umro prije nego je svjedočio krajnjoj autonomizaciji hiperteksta i današnjeg interneta (čiju je sveprisutnu ulogu najavljivao u djelu „Numeričko ludilo“), pa i samog medijskog diskursa koji je postao autoreferencijalan po McLuhanovom receptu „medij je poruka“ i da su zapravo ta ista intertekstualna sredstava i poluge emancipacije postale glavne poluge hiperracionalne represije, indoktrinacije i uniformizacije. S Barthesovim konceptom „sustava znakova“ kasnije će se poslužiti i Baudrillard koji ističe da ideologije preživljavaju i djeluju u post-moderno doba u obliku sustava znakova ali i „simulakruma“ čiji su novi izdanci „humanitarna psihologija“ i ideologija ljudskih prava kao relikti prosvjetiteljskog mita o neprestanom napretku, kao nulta stopa ideologije. Barthes je također snažno utjecao na Baudrillardovu tezu da suvremenim globalnim društvom upravljaju isključivo trgovačko-potrošačke vrednote koje se temelje na simboličnoj razmjeni znakova i dobara.
Moglo bi se reći kako je u postmodernom procesu alijenacije Bartheoves sustav znakova postao glavna nevidljiva i bezbolna podloga za širenje Baudrillardove društvene hiperrealnosti kao negacije samog realiteta. Napad na autora, na „integriranog racionalnog subjekta“ danas se pretvorio u likvidaciju smog značenja i veličanja ne-značenja i epistemološke anomije (Barthes je kontroverzno proklamirao kako je „svaki jezik u suštini fašistički“ kako bi se preko jezika učinkovitije provodila Faucaultova kontrola tijela i uma paradigmom „Bio-moći“). Unatoč tome, Barthesova teorija, kao i većina poststrukturalističkih teza, bila je ograničena na sveučilišne katedre i određene intelektualne elite. Barthesove teze danas su u ušle u Panteon intelektualnog postmarksističkog i lijevog dominantnog mainstreama, ne izbjegavši proces komercijalne i sistemske rekuperacije. Prisjetimo se kritike teoretičara Calimme Paglia koji izjavljuje da su „Lacan, Derrida, Foucault sveučilišni surogati BMW-a, Rolexa i Cuisinarta“. Taj proces kulturološke komercijalizacije danas bolje objašnjava zašto svaka respektabilna „kulturna i građanska obiteljska“ biblioteka ima na svojim policama klasike moderne literature, i knjigu Barthesa kraj Flauberta. U takvom silnom naporu dekonstrukcije zapadne epistemologije i metafizike, moglo bi se reći da ono što Derrida teoretizira pod pojmom „diseminacije“ kao sredstva razmnožavanja različitosti i mnoštva, koje onemogućuje totalizirajuće procese, danas se transformira u hipertrofiju nekontrolirane diseminacije znakova, poruka i podražaja koji zapravo čine novu fragmentarnu armaturu ne samo semantičku već i socijetalnu, totalitarističkih i uniformističkih tendencija neoliberalne globalizacije. Naime, procesi rastvaranja Lyotardovih „velikih pripovijesti moderne“, apsolutnih i esencijalističkih kanona metafizike, diseminacije semantičkih znakova, pretvorili su se u socijetalnu kontaminaciju znakova i diskursa, u nove dogme relativizma i neoutilitarizma koji odgovora strategijama zavođenja postmodernog kapitalizma, kombinirajući liberterijansko-individualističke i hedonističke paradigme s post-kolonijalnom dinamikom tržišta.
Da je Barthes danas živ sigurno bi bio kralj blogosfere, sublimacija njegovog hipertexta kao skupa, inventivnog slobodnog i fragmentarnog jezika, ali bi se brzo umorio i možda povukao jer ne bio trpio dijeliti stranice ili mreže pune narcisoidnih i površnih korisnika u potrazi senzacionalizma i voajerizma. Barthes je uvijek branio tezu da tekst treba ostati u potpunosti otvorena i dinamična interakcijska mreža, ali ne do mjere da ukida svaki oblik sjene, nedorečenosti i privatnosti. Međutim suvremene diseminacija numeričkih znakova, poruka i kodova de-substancijaliziraju ulogu tragova, jer digitalna numerizacija tragova unutar kvantifikacijski izolarinih kombinatorika, realizira danas ono što je sam Barthes nazvao „razvezivanje tragova“, jer se isti trag reciklira, i postoji protok neprestane društvene komunikacije i tehničkog historiciteta. Kao što je škola Palo Alto ( na području komunikacijske znanosti ) nekoć konstatirala :“da je nemoguće ne komunicirati„ tako i danas bankarske telefonske mobilne kartice, istraživački procesori onemogućuje potpunu anonimnost i mogućnost ne ostavljanja tragova. Informatizacija pisanja i razmjene radikalizira načelo „tragovitosti“ kao sredstvo i novi model gospodarsko-društvenih odnosa.
Takvu bi izokrenutost kroz koju se emancipacija-diseminacija pretvara u kontaminaciju –alijenaciju Barthes zasigurno prepisao djelovanju lukavosti uma u povijesti ili u suvremenom sistemu tautologije iza kojeg se skrivamo zbog straha, frustracija, ali i kao spiralu stvarnosti koju ne možemo izbjeći.
jure vujic
