ŽižekFoto: Boris Ščitar/Vecernji list


 




Žižek između Antigone i Tartuffea

U sklopu Filozofskoga teatra Srećka Horvata mogli smo u petak 17. siječnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu pogledati one man show filozofa Slavoja Žižeka, čovjeka čija je briga za vlastiti estradni ugled bez premca i koji za svoju svjetsku karijeru kaže da je ne bi ni bilo da nije bilo maršala Tita. Zanimljivo je da je Žižek od svoje angažirane i tobože „politički vrlo nekorektne“ filozofije uspio napraviti unosnu profesionalnu karijeru. Pa i te večeri u HNK-u, u kojem se okupila krema salonske ljevice, Žižek je mogao zadovoljiti svoju neobuzdanu i nestašnu narcisoidnost, sjedeći sam usred pozornice, kao na nekom prijestolju, držeći višesatni monolog u maniri neke preživjele šezdesetosmaške ikone, gurua ili neolakanovskoga televizijskog propovjednika. Žižek se trudio, mucao, histerično gestikulirao, šmrkao u stilu neurotičnog intelektualca, bio je, jednom riječju, sve ono što zagrebačka publika najviše voli, ali na sva pitanja koja je postavio nije dao odgovora, jer ne možeš ne promijeniti ništa a da sistem ne ostane isti. Istaknuo je da je najvažniji problem i svijeta i teatra pronaći alternativu. I bio je u pravu. Bio je u pravu i kada je izjavio da  se s teškim problemima ne možemo suočiti u okviru ovoga liberalnog sustava, ali onda kada se od njega očekivalo da progovori o autentičnoj izvansistemskoj alternativi, on nam je poput podgrijane pizze servirao poznatu prežvakanu tezu o spasonosnoj ulozi nove ljevice. Koja nova ljevica? Ideologija nove ljevice, koja je od 1968. prožimala gotovo dvije generacije zapadnoeuropskog društva,  zapravo je u svojoj mržnji prema tradiciji i autoritetu negirala vjerske, kulturološke, socijalne temelje europske civilizacije, što joj se sada vratilo kao bumerang kada se morala suočiti s gorućim problemima etničke getoizacije, vjerske fragmentacije, nefunkcionalnoga školskog sustava, društvene moralne krize i anomije. U tom pothvatu ontološke i socijalne destrukcije imali su važnu ulogu anarhistična i liberalna, radikalno lijeva, glasila i novine tipa Charlie Hebdo, koja su sustavno izrugivala sve simbole sakralnog i vjerskog u društvu. Žižek se u HNK-u u više navrata osvrnuo na posljednje događaje oko Charliea Hebdoa, ali šutke je prelazio preko dvosmislenosti njihovih areligioznih poruka i satira. Zapravo je Žižek  propustio odgovoriti na najvažnije pitanje: jesu li ideolozi nove ljevice danas uspjeli ostvariti ono što im u prošlosti nije pošlo za rukom –  reducirati u ime slobode izražavanja sve što je sveto i poistovjetiti vrednote europske civilizacije s anarhoidnim vrednotama Charliea Hebdoa? Je li isticanje parole „Je suis Charlie“  (što može biti i legitimno glede suočavanja sa žrtvama terorističkog napada) zapravo legitimiranje pogubnih i destruktivnih projekata nove ljevice? U biti Žižek, kao i svi ostali tenori nove ljevičarske intelektualne scene, pate od dječje bolesti čitave šezdesetosmaške generacije, a to je sustavno i ustrajno negiranje nacionalnog i europskog identiteta, što se manifestira veličanjem apstraktnog i kozmopolitskog poimanja svijeta. Ne preuzimanjem odgovornosti za očuvanje i budućnost  toga istog europskog identiteta i samoga europskog kontinenta, zapravo su otvorili put njegovu kulturološkom, demografskom, socijalnom i etničko-vjerskom slabljenju i unutarnjem rastvaranju.

Odbacivanje europskog nasljeđa


Žižek se okomio na jednoumlje „političke korektnosti“ (i to mu ide na čast!), na obrnuti rasizam te apsurdne semantičke igrokaze koji se provode u njezino ime. Ipak, zadržavajući se isključivo na stigmatiziranju simptoma tog jednoumlja kao i na prepričavanju  njegovih humorističkih društvenih paradoksa,  a ne iskazujući duboke uzroke istog jednoumlja, Žižek je pokazao da ne može i ne želi izbjeći zamke obrnute političke korektnosti i licemjerja. Žižekova politička postmarksistička obitelj koja se danas zgražava nad dominacijom liberalnog kapitalizma snosi veliku odgovornost u održavanju takva poretka jer je kao permisivna i lijevo-liberalna ideologija promicala i instalirala: odbacivanje nasljeđa prošlosti i tradicije, negiranje europske kulture i narušavanje europskoga filozofskog i metafizičkog svjetonazora, narušavanje znanstvene sfere, uvođenje diskriminacijskog formalizma u pravnom, kulturološkog, društvenom i umjetničkom području, uvođenje radikalnog ekologizma, negiranje etničkog fenomena i identitetskih čimbenika (što je poticalo nekontroliranu masovnu imigraciju i nekritičko nametanje multikulturnog modela društva).


Žižek je ponovno bio pun proturječja koja su sastavni dio njegova logocentričnog nastupa, pa je stigmatizirajući sveprisutni tržišni liberalni sustav zaboravio reći da  je liberalizam zapravo svojevrsna idejna matrica suvremene ljevice i desnice. Žižek propušta govoriti o negativnim posljedicama hiperindividualizma, koji je Christopher Lash s pravom nazvao „kulturom narcizma“, a koji je stup liberalnog društva (individuum kao početak, kraj i svrha svega). Liberterijanska anarhoidna ljevica uzvisila je pojedinca na pijedestal nove utopije, svijeta bez autoriteta i prisile, svijeta društvenoga hedonizma i bezgranične slobode – a danas se takva utopija odlično poklapa s globalističkom liberalnom vizijom svijeta utemeljenom na brisanju granica i konzumerističkom kulturnom uniformiranju. Miniranjem uvriježenih tradicionalnih snaga – nacije, obitelji ili škole – otvara se put masovnoj potrošnji.


Natjecateljski usmjerena generacija 1968. i sljedeći liberalni naraštaji, koji su deklarativno oštro osuđivali potrošačko društvo, u biti su ojačali strukture toga istog društva: generacija hipija izrodila je yuppieje, a bivši šaroliki hodočasnici Katmandua danas hodočaste po Wall Streetu i odani su pripadnici liberalno-građanskog ustroja, urednici poznatih novinskih agencija ili poznati odvjetnici. Današnja postmarksistička ljevica i liberalna desnica upotpunjuju se u socijalnom liberalizmu, koji jednako služi monoteizmu tržišta i carstvu novca. Marksisti su usmjerili povijest svijeta na eksploataciju čovjeka, dok su se liberali bacili na ostvarivanje što veće akumulacije bogatstava. Ta su dva ideološka sustava pokušala istjerati iz povijesne interpretacije najjednostavniju snagu i značajku ljudskog bića – nagon za opstankom i osjećaj etničke i vjerske pripadnosti, koji se danas manifestiraju u najradikalnijem, nasilnom obliku pojavom vjerskih fundamentalizama, koji su godinama bili potisnuti ispod obruča tržišnoga sekularnog fundamentalizma.



Poziv na raskrinkavanje tabua


Žižek s pravom opovrgava redukcionističku Huntingtonovu tezu o neizbježnom sukobu civilizacija te ističe da postoje samo „zajednički sukobi unutar civilizacije“. Međutim zanemaruje reći da je  zapravo na djelu sukob između globalne tehnološke civilizacije, koja je od prosvjetiteljstva mutirala u scijentističku sekularnu religiju, i ukorijenih organskih kultura koje imaju etničke, nacionalne i vjerske komponente. Potaknuti međuetnički sukobi, širenje međureligijske mržnje diljem svijeta (a posebno između kršćana i muslimana) idu u prilog daljem uništavanju ukorijenjenih kultura i rasplamsavanju vjerskog mazohizma kako bi tehnička civilizacija u tržišnom i ekonomskom izdanju pobijedila.


Kao što sam već istaknuo, Žižek u svojoj predvidljivosti i uhodanoj antisistemskoj logoreji nehotimice postaje politički korektan kad utjelovljuje novi val naizgled paradoksalnoga konformističkog nekonformizma. Riječ o intelektualnom sloju koji ponovno na tekovinama 1968. zagovara potpunu slobodu ćudoređa i koji se unatoč deklarativnom antikonformizmu u potpunosti integrira u politički neoliberalni sustav. Jedna od glavnih paradigmi toga nekonformizma jest pozivanje na neprestanu transgresiju (potpunu emancipacija želja i nagona) kako bi ona postala normom. Međutim, vidljivo je da današnji postmoderni kapitalizam zapravo potiče i komercijalizira takav transgresivni diskurs pa je i, primjerice, seksualna revolucija iz šezdesetih godina postala profitabilno tržište za seksualnu eksploataciju. Drugi trend istoga nekonformizma jeftino je pozivanje na „prozivanje tabua“ koje uzima za metu obitelj, religiju, vojsku…, ali kao da ne vidi da su takvi tabui već odavno pali. Naravno, i tu se može detektirati određeno licemjerje kad je riječ o izbjegavanju „osjetljivih tabuiziranih tema“ koje još uvijek nisu poželjne za javnu raspravu. U tom smjeru, glede pomame za raskrinkavanjem tabua, zanimljivo je stajalište poznatoga francuskog karikaturista Plantua koji kaže da „pridržavanje tabua nije nužno regresivno ili korak natrag za slobodu izražavanja, već da je korak naprijed za inteligenciju“. Još jedan aspekt te obrnute političke korektnosti jest prozivanje fiktivnoga fašizma, koji je kao povijesno-politička forma u današnje doba nestao. Mislim da Žižek ostaje rob onoga što suvremeni francuski filozof Pierre-André Taguieff naziv „snagom predrasuda“, a to mu onemogućuje da usmjeri svoju refleksiju na današnji oblik apsolutnog kapitalizma, koji je istovremeno i post-fašistički i post-komunistički.



Prilagodbe kapitalizma


Prvi je industrijski kapitalizam imao teritorijalnu ukorijenjenost, dok se suvremeni financijski kapitalizam u potpunosti prebacio u virtualnu sferu i zbog toga je savez između kapitalizma i srednjih klasa nestao. Esencija suvremenoga kapitalizma nalazi se u bezgraničnosti, u hybrisu koji kao nezaustavljiva akumulacija kapitala ide za tim da se planetarno proširi i da čitav svijet pretvori u homogeno tržište. Kao što je to uvidio i Marx, sve što može kočiti, usporavati ili zaustaviti taj neprestani bijeg u ekspanziju (npr. kulture, vrednote, običaji, jezici, tradicije, ukorijenjene ljudske zajednice) postaje zapreka koju treba ukloniti. Ono što Žižek zaboravlja reći kada upozorava na totalitarne težnje tržišta jest da je tržište daleko od eshatoloških predviđanja o kraju povijesti ili kraju ideologija, nego je samo tržište postalo glavna ideološka matrica 21. stoljeća, čiji su simptomi rast ovisnosti o ekranima i virtualnom svijetu, promoviranje narcisoidnoga nezrelog tipa ljudske osobe kao općeprihvatljivog modela čovjeka, rastakanje institucija i privatizacija vjere. Kada Žižek, kao reakciju na napade na Charlie Hebdo, ističe da je odgovor na sukob civilizacija „koalicija sukoba unutar civilizacija“, onda se kod njega može primijetiti i određena doza rezignacije u odnosu na sveprisutnost liberalnog poretka, a ona zapravo proizlazi iz onog što Zygmunt Baumann naziva „tekućom dimenzijom našeg društva“, u kojemu je prolazno i efemerno u svim područjima života zamijenilo ono što je nekoć bilo trajno i stabilno. Suvremeni se kapitalizam dobro adaptirao novoj tekućoj i mrežnoj društvenoj konfiguraciji.


Teško se oteti dojmu da Žižek zapravo igra ulogu Žižeka, i to ponekad uspješno, a nekada bijedno. Pozivanje na iluzornu spasonosnu ulogu tzv. nove ljevice još je jedan pokušaj pomlađivanje i ponovne legitimacije „nove filozofije“ koja je kao intelektualna sinekura omogućila starim i umornim trockistima ili pripadnicima proleterske ljevice da pod izgovorom kompromisa prigrle pravila neoliberalnog sustava, novu ideologiju tržišta i religiju ljudskih prava. Moglo bi se zaključiti da se Žižek s pravom poziva na Hegela koji kaže da Antigona već označava prijelaz tragedije u komediju jer „ona manipulira samom sobom na sceni“. Međutim, Žižekovo neprestano manipuliranje samim sobom i demantiranje vlastitih riječi neminovno podsjećaju na jedan drugi kazališni lik: Molièreova Tartuffea.

 blog.vecernji.hr/jure-vujic