Ako je suditi po onome što su posljednjih godina razotkrili novinari, politički protivnici i pokoji zviždači, građani Sisačko-moslavačke županije već su godinama strašno dobri prema svojoj omiljenoj županici Marini Lovrić Merzel. Gospođi Lovrić Merzel njezini darežljivi građani plaćaju ručkove i večere, uključujući i proslave obiteljskih rođendana. Građani te županije pomažu županičin obiteljski budžet jer sufinanciraju radiostanicu njezina muža.Svojoj omiljenoj županici njezino je stado omogućilo i raskošni auto koji je ona, skromna i šparna, eto ipak prodala. Obitelji Lovrić Merzel njezini su lojalni glasači platili čak i godišnji odmor, višednevni obiteljski boravak u Rimu, gdje je “promovirala turizam županije”.Građanki Lovrić velikodušni su hrvatski građani platili čak i čudotvornu transformaciju. I ne, ne mislim pritom na navodnu liposukciju koju županica, izgleda, nije platila javnim novcem. Mislim na onu drugu transformaciju, od SSS medicinske sestre u visokoobrazovanu diplomanticu prometnog fakulteta, transformaciju koja je marljiva učenica Lovrić obavila misteriozno brzo, bez suvišnih potankosti.Ismijavala je država
Premda je javna ispovijed činovnice Jasmine Jovev – koja je u emisiji “Nedjeljom u 2” ispričala kako je za sisačku županicu falsificirala troškove i izmišljala domjenke – dodala novo ubrzanje slučaju Lovrić Merzel, naivno je danas padati s Marsa i snebivati se nad granom fikcionalne književnosti koja se zove sisački županijski rashodi.
Jer, Jasmina Jovev nije ni prva, a moguće je da neće biti ni zadnja dobro obaviještena osoba koja je tijekom posljednjih godina upozoravala hrvatsku javnost na, blago rečeno, osebujno poimanje odnosa privatnog i javnog sisačke Marije Antoanete. Donosili su građani pred Sisačku županiju i dječje autiće, i sam Aleksandar Stanković rešetao je Lovrić Merzel zbog familijarnog radija Quirinus, s njezinim “promoviranjem” moslavačkog turizma u Rimu ismijavala se cijela država, a gospođa Lovrić Merzel tjerala je dalje, dalje i dalje. Zašto? Odgovor je jednostavan: zato jer je mogla. I tu se vraćamo na ono što je – po mojemu mišljenju – bitni, temeljni problem cijelog slučaja Lovrić Merzel. Naime, onog časa kad je bivša činovnica Sisačke županije u nedjelju progovorila o vlastitim knjigovodstvenim konfabulacijama po nalogu županice, medijski je prostor zagušio gust šum spinova i medijske buke.
Jasminu Jovev se proziva da je radila u kampanji HDZ-a, što je naravno točno, ali i savršeno nebitno pod uvjetom da su njezina svjedočenja točna. Policiju i USKOK napada se zbog inercije i nemara, što je također opravdano, no opet ne pogađa bit. Jer, gospođa sisačka županica nije postala Paris Hilton na javnim jaslama zato što je USKOK nije na vrijeme sankcionirao. Ona je to postala zato jer je nisu sankcionirali građani na izborima.
Nekako upravo u isto vrijeme kad su hrvatski građani doznali kako se u Sisku lijepo jelo i pilo na javni račun, dvojica dalmatinskih gradonačelnika postali su prave medijske zvijezde zbog asketske štedljivosti kojom su vlastite prezadužene općine izbavili iz dužničkog ambisa.
Ivan Kovačić i Božo Petrov u Omišu i Metkoviću su uspjeli ostvariti milijunske uštede tako što su se počeli ponašati kao Mister Smith iz starog filma Franka Capre: upregli su u politiku zdrav razum, moždane vijuge, prestali arčiti i presjekli klijentelističke pipce. Takvo ponašanje – kako dnevno pratimo u “Slobodnoj” – nije nužno svakom po volji, pa čitamo nebrojena gunđanja omiških građana koji su “ogorčeni” jer najednom moraju plaćati komunalu (!) ili su im uskraćene budžetske apanaže za klubove i udruge.
I Petrov i Kovačić naslijedili su vlast u do grla zaduženim gradovima kojima su prije toga vladali desetljetni ajatolasi. Petrovljev prethodnik Stipe Gabrić vladao je, kao i Lovrić Merzel, tri, a Kovačićev prethodnik Ivan Škaričić čak četiri mandata. Obojicu su sve to vrijeme pratile afere.
Gabrić Jambo vukao je repove još iz ratne nabave u 90-ima, saborskim zastupnicima je plaćao avionske karte, a, po svemu sudeći, i peglao vrtoglave fiktivne putne troškove. Škaričić je oblapornošću nadmašivao i Pantagruela, pa su se mediji snebivali nad troškovima reprezentacije od tisuću i kusur kuna dnevno (dnevno!). Unatoč tome, građani naših dičnih gradića glasovali su za njih opet, i opet, i opet, i da – u slučaju Škaričića – još jednom opet.
Od petog mandata Ivana je Škaričića dijelilo samo 80 glasova. To je jedan veći autobus. Da je jedan autobus glasova manje prevagnuo na drugu stranu, Ivan Kovačić danas ne bi bio medijska zvijezda, nego anonimni oporbeni vijećnik, Škaričić ne bi bio ravnatelj staračkog doma (što je dobio za “kaznu”), nego gradonačelnik, a Omiš bi imao svoju Marinu Lovrić Merzel.
Kao što takvu “Merzel” imaju nebrojeni naši gradići, uključujući cijeli niz u našoj županiji. U jednom, na vlasti je već dugo načelnik koji je u Zagrebu krivotvorio hotelske račune. U drugom, već pet mandata vlada šerif koji je sebi dao koncesiju na plažu ispred hotela. U trećem, na vlasti je dva mandata bio čovjek koji je nogometašima lokalnog kluba dao gradsku plaću. Možda bi i danas vladao da nije uhapšen.
Red nije ugodan
Svi oni, kao i Marina Lovrić Merzel, nisu nastali po Duhu svetome. Njih smo stvorili mi građani. Stvorili smo ih onog časa kad smo glasovali po drugi put za njih, iako su se za njima vukle afere i rastrošni skandali. Onog časa kad političar – bilo koji političar – shvati da se može nekažnjeno izvući iz marifetluka, on će ih ponavljati, i ponašati sve bahatije, naprosto zato što ne postoji razlog zašto ne bi. Tako smo mi građani stvorili sve te škaričiće i jambe, brkane, đuzele i zulime. Tako su građani Siska, Banije i Moslavine stvorili Marinu Lovrić Merzel. Stvorili su je tako što su joj nakon svega još jednom dali glas.
A zašto su to napravili? Čini mi se da upravo slučaj Omiša pokazuje zašto. Naime, onog časa kad je dugonjavi, šutljivi omiški zubar Kovačić sjeo u gradonačelničku fotelju i počeo grad voditi kako bi vodio kućanstvo, odjednom se pojavio sasvim pristojan broj ljudi koji su shvatili da im se to zapravo ne sviđa. Red, naime, nije ugodan. Red znači da svi isto plaćamo komunalu, da svi isto konkuriramo na natječaju, da ne možemo računati da će nam “naš čoik” to riješiti.
“Tito je krao, al’ i nama dao” jedna je od onih malignih poslovica koje manje govore o Titu, a više o tome kako u nas ljudi poimaju idealnu politiku. Svi veliki politički gargantue Zapadnog Balkana – od Jamba do Sanadera i od Lovrić Merzel do Đukanovića i Dodika – na vlasti su dugoročno opstajali jer su bili darežljivi ne samo prema sebi, nego i prema “širokim narodnim masama”. Ne znam dovoljno o Sisku, no mogao bih se kladiti da je takav slučaj morao biti i tamo. Mogu se kladiti da je i tamo županica bila izdašna kad je trebalo “krasti, al’ i nama dati”.
Tu darežljivost danas Omiš, Metković, ali i Hrvatska plaćaju dužničkim ropstvom, ropstvom zbog kojeg ćemo ostati bez svog prostora, institucija, infrastrukture. No nisu taj dug pojeli samo Sanader, Škaričić i Lovrić Merzel. I onima koji su za njih glasovali pala je s tog stola koja mrvica. Sve te ručkove – pa i one Marine Merzel – dijelom smo i mi pojeli.
Premda je javna ispovijed činovnice Jasmine Jovev – koja je u emisiji “Nedjeljom u 2” ispričala kako je za sisačku županicu falsificirala troškove i izmišljala domjenke – dodala novo ubrzanje slučaju Lovrić Merzel, naivno je danas padati s Marsa i snebivati se nad granom fikcionalne književnosti koja se zove sisački županijski rashodi.
Jer, Jasmina Jovev nije ni prva, a moguće je da neće biti ni zadnja dobro obaviještena osoba koja je tijekom posljednjih godina upozoravala hrvatsku javnost na, blago rečeno, osebujno poimanje odnosa privatnog i javnog sisačke Marije Antoanete. Donosili su građani pred Sisačku županiju i dječje autiće, i sam Aleksandar Stanković rešetao je Lovrić Merzel zbog familijarnog radija Quirinus, s njezinim “promoviranjem” moslavačkog turizma u Rimu ismijavala se cijela država, a gospođa Lovrić Merzel tjerala je dalje, dalje i dalje. Zašto? Odgovor je jednostavan: zato jer je mogla. I tu se vraćamo na ono što je – po mojemu mišljenju – bitni, temeljni problem cijelog slučaja Lovrić Merzel. Naime, onog časa kad je bivša činovnica Sisačke županije u nedjelju progovorila o vlastitim knjigovodstvenim konfabulacijama po nalogu županice, medijski je prostor zagušio gust šum spinova i medijske buke.
Jasminu Jovev se proziva da je radila u kampanji HDZ-a, što je naravno točno, ali i savršeno nebitno pod uvjetom da su njezina svjedočenja točna. Policiju i USKOK napada se zbog inercije i nemara, što je također opravdano, no opet ne pogađa bit. Jer, gospođa sisačka županica nije postala Paris Hilton na javnim jaslama zato što je USKOK nije na vrijeme sankcionirao. Ona je to postala zato jer je nisu sankcionirali građani na izborima.
Nekako upravo u isto vrijeme kad su hrvatski građani doznali kako se u Sisku lijepo jelo i pilo na javni račun, dvojica dalmatinskih gradonačelnika postali su prave medijske zvijezde zbog asketske štedljivosti kojom su vlastite prezadužene općine izbavili iz dužničkog ambisa.
Ivan Kovačić i Božo Petrov u Omišu i Metkoviću su uspjeli ostvariti milijunske uštede tako što su se počeli ponašati kao Mister Smith iz starog filma Franka Capre: upregli su u politiku zdrav razum, moždane vijuge, prestali arčiti i presjekli klijentelističke pipce. Takvo ponašanje – kako dnevno pratimo u “Slobodnoj” – nije nužno svakom po volji, pa čitamo nebrojena gunđanja omiških građana koji su “ogorčeni” jer najednom moraju plaćati komunalu (!) ili su im uskraćene budžetske apanaže za klubove i udruge.
I Petrov i Kovačić naslijedili su vlast u do grla zaduženim gradovima kojima su prije toga vladali desetljetni ajatolasi. Petrovljev prethodnik Stipe Gabrić vladao je, kao i Lovrić Merzel, tri, a Kovačićev prethodnik Ivan Škaričić čak četiri mandata. Obojicu su sve to vrijeme pratile afere.
Gabrić Jambo vukao je repove još iz ratne nabave u 90-ima, saborskim zastupnicima je plaćao avionske karte, a, po svemu sudeći, i peglao vrtoglave fiktivne putne troškove. Škaričić je oblapornošću nadmašivao i Pantagruela, pa su se mediji snebivali nad troškovima reprezentacije od tisuću i kusur kuna dnevno (dnevno!). Unatoč tome, građani naših dičnih gradića glasovali su za njih opet, i opet, i opet, i da – u slučaju Škaričića – još jednom opet.
Od petog mandata Ivana je Škaričića dijelilo samo 80 glasova. To je jedan veći autobus. Da je jedan autobus glasova manje prevagnuo na drugu stranu, Ivan Kovačić danas ne bi bio medijska zvijezda, nego anonimni oporbeni vijećnik, Škaričić ne bi bio ravnatelj staračkog doma (što je dobio za “kaznu”), nego gradonačelnik, a Omiš bi imao svoju Marinu Lovrić Merzel.
Kao što takvu “Merzel” imaju nebrojeni naši gradići, uključujući cijeli niz u našoj županiji. U jednom, na vlasti je već dugo načelnik koji je u Zagrebu krivotvorio hotelske račune. U drugom, već pet mandata vlada šerif koji je sebi dao koncesiju na plažu ispred hotela. U trećem, na vlasti je dva mandata bio čovjek koji je nogometašima lokalnog kluba dao gradsku plaću. Možda bi i danas vladao da nije uhapšen.
Red nije ugodan
Svi oni, kao i Marina Lovrić Merzel, nisu nastali po Duhu svetome. Njih smo stvorili mi građani. Stvorili smo ih onog časa kad smo glasovali po drugi put za njih, iako su se za njima vukle afere i rastrošni skandali. Onog časa kad političar – bilo koji političar – shvati da se može nekažnjeno izvući iz marifetluka, on će ih ponavljati, i ponašati sve bahatije, naprosto zato što ne postoji razlog zašto ne bi. Tako smo mi građani stvorili sve te škaričiće i jambe, brkane, đuzele i zulime. Tako su građani Siska, Banije i Moslavine stvorili Marinu Lovrić Merzel. Stvorili su je tako što su joj nakon svega još jednom dali glas.
A zašto su to napravili? Čini mi se da upravo slučaj Omiša pokazuje zašto. Naime, onog časa kad je dugonjavi, šutljivi omiški zubar Kovačić sjeo u gradonačelničku fotelju i počeo grad voditi kako bi vodio kućanstvo, odjednom se pojavio sasvim pristojan broj ljudi koji su shvatili da im se to zapravo ne sviđa. Red, naime, nije ugodan. Red znači da svi isto plaćamo komunalu, da svi isto konkuriramo na natječaju, da ne možemo računati da će nam “naš čoik” to riješiti.
“Tito je krao, al’ i nama dao” jedna je od onih malignih poslovica koje manje govore o Titu, a više o tome kako u nas ljudi poimaju idealnu politiku. Svi veliki politički gargantue Zapadnog Balkana – od Jamba do Sanadera i od Lovrić Merzel do Đukanovića i Dodika – na vlasti su dugoročno opstajali jer su bili darežljivi ne samo prema sebi, nego i prema “širokim narodnim masama”. Ne znam dovoljno o Sisku, no mogao bih se kladiti da je takav slučaj morao biti i tamo. Mogu se kladiti da je i tamo županica bila izdašna kad je trebalo “krasti, al’ i nama dati”.
Tu darežljivost danas Omiš, Metković, ali i Hrvatska plaćaju dužničkim ropstvom, ropstvom zbog kojeg ćemo ostati bez svog prostora, institucija, infrastrukture. No nisu taj dug pojeli samo Sanader, Škaričić i Lovrić Merzel. I onima koji su za njih glasovali pala je s tog stola koja mrvica. Sve te ručkove – pa i one Marine Merzel – dijelom smo i mi pojeli.
Izvor: slobodnadalmacija
