Znatiželja je svojstvena čovjeku, ali je novine potiču i čine nezasitnom. Taj zaključak, premda se može činiti banalnim, objašnjava današnju (sve)moć medija. Jedno je zadovoljavanje znatiželje kao "ljudske, suviše ljudske" karakteristike, a drugo je eksploatiranje te karakteristike i manipuliranje njome u svrhu stjecanja profita ili vladanja.
Takozvani godišnji odmor stvar je prošlosti. Zamišljen je kao vremenski ograničeno i kontrolirano iskakanje iz (cjelo)godišnje radne i životne rutine, kao jedna "duga nedjelja", tjedna ili višetjedna, uglavnom ljeti, da bi radnička "realizirana utopija" bila još svjetlija. Humanističko-socijalistički, godišnji odmor je pravo radnika i čovjeka na koliko-toliko nesputano slobodno vrijeme za aktivnu ali neprogramiranu dokolicu ili naprosto za nerad. Kalkulantsko-kapitalistički, svrha godišnjeg odmora je obnavljanje radne snage u svrhu bolje, efikasnije eksploatacije.
Sezona kiselih (ne)radnika
Kako god bilo, takozvani godišnji odmor stvar je prošlosti. Sve više radnika, ako uopće imaju klasični godišnji odmor, ne može sebi priuštiti odlazak od kuće, na more ili u planine, pa ne znaju što da rade s oslobođenim vremenom i sa svojim ukućanima s kojima su intimne veze nerijetko narušene upravo zbog karaktera posla i zbog financijskih problema povezanih s poslom. Prekarni radnici trebaju se snalaziti i u vrijeme namijenjeno godišnjem odmoru jer, da bi se preživjelo, raditi se mora mimo sata i kalendara, uvijek, uz uvijek novo dokazivanje u novim radnim sredinama, a ako posla nema, treba ga, dakako, tražiti, možda baš sezonski, npr. u uslužnom sektoru koji podmiruje potrebe onih koji su se dočepali destinacija na kojima se obično provode godišnji odmori. Osim toga i obični i prekarni radnici, i klasični proleteri i novi kogniteri, zbog količine i tipa poslova, posao ili barem muku posla sve više nose kući, pa tako i na godišnji odmor. Nadalje, mnogi penzioneri, koji su desetljećima argatovali da bi jednoga dana mogli u miru uživati ne samo u godišnjem nego i u životnom odmoru, suočili su se s nemogućnošću da barem na nekoliko dana napuste umirovljeničku "vječnu sadašnjost", pa zdvajaju ne samo nad deprimirajućom sadašnjošću, nego i nad protraćenom prošlošću i sve kraćom budućnošću. Na kraju, premda se čini da nezaposleni po definiciji ne trebaju godišnji odmor, tome ustvari nije tako, jer bezizgledno traženje posla i ponižavajuće stanje nezaposlenosti iscrpljuju više od mnogih poslova, ali kako da osoba bez ikakvih prihoda otputuje nekamo osim šlepajući se uz nekog drugog i prakticirajući ljetni nerad uz pojačani osjećaj grižnje savjesti.
Međutim, nije samo (ne)radni status ono što čini zastarjelim koncept godišnjeg odmora. Iskakanja iz godišnje rutine više nema na onaj način na koji ga je nekoć bilo prvenstveno zbog jednoga faktora koji nam ne dopušta odmor ni kad smo na odmoru, a to su – mediji. Neprekidna uronjenost današnjeg čovjeka u medije nimalo se ne prekida ni kada bi se uobičajeni život trebao privremeno prekinuti kako bi se barem privremeno pojavilo nešto drugo, drugačije i novo.
Naravno da je za to zaslužan razvoj novih medija i odgovarajućih tehničkih naprava. Medijsko-tehnička mobilnost i svedostupnost jednom će možda biti prokazane kao egzistencijalna debilnost i otuđenost, ali za sada smo tu gdje jesmo, između nekritičke euforije i rezigniranog prepuštanja. No, makar u latentnom obliku, svi znaju da biti online nije samo mogućnost i pravo, nego i obaveza i dužnost – da se bude na liniji. Apsolutni nadzor iz Orwellove 1984. (365 dana u godini, 24 sata dnevno), kao nadzor tijela i duša, napokon je ostvaren u "post-totalitarnom dobu", a da ironija bude veća, to je ostvareno bez direktne prisile – čini se dobrovoljnim. Vladajući sistem posve je kolonizirao ne samo radno vrijeme, podržavajući i održavajući otuđeni rad, nego i neradno vrijeme, koristeći u svrhu discipliniranja prvenstveno masovne medije. Oni su neka vrsta pupčane vrpce koja nas povezuje sa (mučnom) stvarnošću i onda kad bismo ovu trebali isprati iz sebe, primjerice, u moru.
Mediji na aparatima
Rastvaranje godišnjeg odmora očitava se i u samim medijima. Recimo, nema više "sezone kiselih krastavaca". Dapače, obavještavanje, proizvodnja vijesti i njihovo spektakulariziranje kao da se u ljetnoj sezoni pojačavaju, da ne bi slučajno pala razina interesa i potražnje, odnosno zarade. Naravno da je koncept "sezone kiselih krastavaca" više izražavao želju negoli realitet, ali je barem postojala ideja o jednom periodu u godini kada je pritisak teške stvarnosti manji. Danas se, pak, stalno nešto događa i stalno se mora nešto događati. Upravo zato običaj da dnevne novine ne izlaze na državne praznike, premda danonoćno rade i trafike i druge prodavaonice u kojima se inače prodaju novine, ne korespondira više ni sa čim i djeluje kao atavizam.
No, ovisnost o medijima ne bi bila toliko štetna da su mediji u boljem stanju nego što jesu. Hrvatski mediji – a ovdje se ograničavam na njih – u zabrinjavajućem su stanju. Nalik su na bolesnika u terminalnoj fazi, kojeg na životu održava samo još moćna (i sve moćnija) tehnologija, iako njegov život više nema smisla. S time je povezan niz paradoksa: nikad veće tehnološke mogućnosti, a nikad niža kvaliteta medija; nikad razvijenija znanost o novinarstvu, a nikad gora novinarska praksa; nikad više medija, a nikad lošiji status novinara; nikad veće medijske slobode u smislu mogućnosti emancipiranja medija od centara političke moći, a nikad radikalnija nesloboda medija u smislu ovisnosti o ekonomskim moćnicima, tržištu, profitu i kapitalu kao takvom.
To ponajprije važi za dnevni tisak, koji treba pratiti s posebnom pažnjom, jer bez obzira na utjecaj novih i novijih medija, kvaliteta novinarstva još uvijek se mjeri prema dnevnim novinama. Ne govoreći uopće o ideološko-političkoj orijentaciji, nego samo o novin(ar)skoj kvaliteti, odnosno o držanju standarda novinarske struke, situacija je katastrofalna. Kao prvo, glavne dnevne novine – Večernji list, Jutarnji list, Novi list i Slobodna Dalmacija – međusobno nalikuju kao jaje jajetu, a razlike zavise uglavnom od pojedinih novinara i komentatora ili od naslijeđenih naglasaka (npr. specifična regionalna orijentacija Novog lista i Slobodne Dalmacije). Kao drugo, njihova "ponuda". Veliki naslovi prikrivaju tanke i loše obrađene vijesti, nerijetko prenesene iz drugih medija. Svi sadržaji se u obradi nalaze pod imperativom atraktivnosti i zabavnosti (tzv. infotainment), a da bi nešto, u doba prezasićenosti svim i svačim, bilo zabavno mora biti spektakularno, tako da, ako nije spektakularno po sebi, mora biti nasilu napumpano (razne "senzacije" i "ekskluzive"). Novine su prenatrpane reklamama, što je strašno i zbog njihove količine u odnosu na količinu novinskog teksta, i zbog toga što su reklame razasute po cijelim novinama i tretirane jednako kao i novinski tekstovi, i zbog toga što je samo objavljivanje reklama u novinama postalo metodom korumpiranja medija (npr. novine kojima objavljivanje reklama Konzuma jamči stalan priljev nezanemarivih financijskih sredstava sigurno neće objavljivati kritičke tekstove o Ivici Todoriću i njegovom poslovnom carstvu). Apsurd je i sramota da u dnevnim novinama ima više reklama nego vijesti iz svijeta. Što se zbiva u Centralnoafričkoj Republici ili Ekvadoru, ma i u Slovačkoj ili Bugarskoj, koje su europskounijske, "naše" – to čitatelj hrvatskih dnevnih novina neće nikad saznati. Nadalje, znanost – nula bodova; eventualno neizbježne vijesti vezane uz svjetsku "Big Science" ili lokalni znanstveni skandalčići. A o obrazovanju se, gotovo u pravilu, govori samo kad resorni sindikati najave štrajk ili kad krene fertutma oko državne mature. Ali zato ima u izobilju "lajfstajla", "panorama", "selebritija" i drugih nebitnosti, osobito američkih nebitnosti, koje u većini novina količinom nadmašuju lokalne vijesti koje su za život ljudi u Hrvatskoj zaista važne. I ima sporta koliko hoćeš, po šest stranica, za razliku od kulture koja se stisne na dvije stranice, uključujući reklame, pri čemu se kulturu svodi uglavnom na festivale i slične "ivente" te na teatarske i književne skandale, po uzoru na televizijskih "Pola ure kulture".
Vikend-prilozi dnevnih novina ne mogu kompenzirati tjednu bijedu, niti inflacija komentatora i komentara može kompenzirati manjak kvalitetnih novinara i novinarskih članaka, niti će instant-prenošenje vijesti svjetskih agencija ikad moći kompenzirati manjak dopisnika i dopisništava, da navedem samo neke simptome krize našeg novinstva.
Hrvatska nikad nije imala, a vjerojatno nikada neće ni imati, dnevne novine poput Frankfurter Allgemeine Zeitunga, koji je svakoga dana bogatiji i raznolikiji od naših tjednika i koji, premda prati trendove i razvija svoje elektroničko izdanje, ne dopušta pad kvalitete na starom dobrom papiru. Ali umjesto s nedostižnim FAZ-om ili nekim drugim njemačkim, francuskim, engleskim ili američkim dnevnicima, primjerenije je hrvatske novine uspoređivati s novinama iz "bratskih republika". U usporedbi s ljubljanskim Delom i beogradskom Politikom hrvatske dnevne novine izgledaju jadno kao promotivni katalozi trgovačkih centara, ali ovo dvoje novina su, čini se, balkanske iznimke u smislu profesionalnog odrađivanja novinarskog posla, dok su se druge slovenske i srbijanske, te bosanskohercegovačke, crnogorske i makedonske dnevne novine utopile u loš prosjek. Naravno da se time izlažem prigovorima "slobodnomislećih" "progresivnih", "lijevoliberalnih" čitalaca: a što je s riječkim Novim listom, a što je s beogradskim Danasom, a što je sa sarajevskim Oslobođenjem – nisu li oni spašavali čast građanske Hrvatske/Srbije/Bosne tokom ratno-poratnog balkanskog ludila? Možda jesu, ali ne i čast novinarstva, jer novinarstvo nije samo stvar ideološko-političkog pozicioniranja i zagovaranja određenih vrijednosti, nego i stvar bazičnog novinarsko-uredničkog umijeća. (Pitanje vlasničke strukture tih novina i probleme koji su povezani s tim ovdje ću ostaviti po strani, jer bi to zahtijevalo posebnu i drugačiju obradu.)
Možda je to heretično, ali ipak ću reći: radije čitam dobro napravljene novine koje su ideološko-politički orijentirane suprotno od mene negoli novine koje su mi ideološko-politički bliskije, ali su loše napravljene. Više mi smeta novinarsko-urednička glupost i javašluk negoli ideološko-politička zlonamjernost. A tome je tako zato što čitam između redova. Uostalom, uvijek čitamo između redova ako čitamo refleksivno i kritički, ali da bi se moglo čitati između redaka, mora najprije biti redaka. Džaba ti sposobnost iščitavanja konteksta, ako nema teksta.
Za utjehu: situaciju s tiskanim medijima donekle spašavaju tjedni magazini, premda i za većinu njih važi većina onoga što je rečeno za dnevne novine, tako da dostojanstvo novinarstva danas uvelike brane internetski portali na koje su se preselili neki od ponajboljih domaćih novinara i urednika. A tu su i kulturni dvotjednici Zarez i Vijenac, te mjesečnik Le Monde Diplomatique, koje bi "svatko tko drži do sebe" trebao čitati ne samo da bi se informirao o ovome ili onome nego i da bi se podsjetio što znači dobro novinarstvo, pa makar i s određenim svjetonazorsko-ideološko-političkim predznakom ili u određenom sektoru kao što je kultura. Ali ništa od netom navedenoga ne može nadomjestiti gubitak kvalitetnednevne štampe, jer ili nije dnevno ili nije štampano.
Jedan od uzroka polaganog ali sigurnog propadanja tiskanih novina, uključujući dnevni tisak, jest uspon novih medija, ali bilo bi suviše jednostavno i pogrešno svaliti krivnju samo na tu stranu. Naime, krivnja je većim dijelom na strani samih novina, odnosno vlasnika, urednika i novinara. Oni, pak, nisu krivi zato što su se premalo prilagođavali novim medijskim trendovima, nego zato što su se previše prilagođavali brzini, kratkoći, površnosti i bombastičnosti, svojstvenima novim medijima i društvenim mrežama na koje su papirnate novine poželjele ličiti e da bi bile "u duhu vremena". Tu bitku su već u startu izgubile, ali ostale su trajne posljedice. Ovim prilagođavanjem novine nisu u znatnijem broju stekle novu publiku, a sigurno je da su izgubile velik dio stare publike. "Unapređivanjem" su unazađene ne samo postojeće novine i novinarska profesija u aktualnom trenutku, nego i novinarstvo općenito, i to na duže staze.
Novosti iz 17. stoljeća
Čemu novine zapravo služe i čemu bi trebale služiti? Odgovor na to pitanje sve je teže pronaći u našim novinama jer one sve manje reflektiraju i o svijetu i o sebi samima. Zato je korisno baciti pogled daleko unatrag, u vrijeme kada su novine bile novina, tj. kad su nastajale prve novine u današnjem smislu riječi.
O tome se radi u knjizi Najraniji spisi za i protiv novina (Die frühesten Schriften für und wider die Zeitung), koju je ove godine objavio izdavač Nomos iz Baden-Badena, a uredio i iscrpnim predgovorom popratio njemački komunikolog i povjesničar medija Jürgen Wilke. Oslanjajući se na knjigu koju je 1944. godine priredio i u Beču izdao Karl Kurth, ali proširujući izbor tekstova, Wilke donosi i u uvodnom tekstu komentira šest spisa izvorno objavljenih u 17. stoljeću, a posvećenih problematici novih časopisa ili novina. (Premda su njemački autori u to vrijeme mahom pisali na latinskom i koristili izraze novellae ili relationes, skovali su i njemački izraz za tu novotariju – Newe Zeytungen, tj. Neue Zeitungen, a pojavljuje se i izraz francuskog porijekla, Nouvellen, tj. Novellen.) To su redom: kratka natuknica "Novi časopisi" iz leksikonskog djela Thesaurus Practicus pravnika Christopha Besolda, objavljenog 1629. godine; "Rasprava o današnjoj upotrebi i zloupotrebi 'novih izvještaja' koje se naziva 'novim časopisima'" iz 1676., koju je napisao inače vrlo plodan autor Ahasver Fritsch, pravnik, pedagog i teolog; "Interesantan nacrt o čitanju novina", rad pedagoga, gimnazijskog profesora i romanopisca Christiana Weisea iz 1676.; odlomak iz djela "Neprimjerena ovisnost o novim časopisima i drsko priklanjanje raspravama o ratu" teologa i moralista Johanna Ludwiga Hartmanna iz 1679.; izvadak iz "Razmišljanja o priređivanju starih njemačkih i novih europskih historija", iz 1688., autora Daniela Hartnacka, teologa, gimnazijskog i privatnog učitelja, ali i aktivnog novinara; i naposljetku, "O časopisnim izvještajima", rad filozofa, teologa i liječnika Tobiasa Peucera, koji se ističe i opsegom i pristupom i namjenom, jer se radi o doktorskoj disertaciji koju je on obranio 1690. na Sveučilištu u Leipzigu, pa se to djelo smatra ne samo prvim doktoratom nego i prvim sustavnim djelom u znanosti o novinarstvu na njemačkom govornom području. Ukratko govoreći: svi autori iznose religiozno obojene stavove, što nije čudno za ono vrijeme, a pogotovo kod onih među njima koji su bili teolozi; sva šestorica imaju naglašeno pedagoške namjere; i svi su dobro upućeni kako u etičke, tako i u pravne i političke teme. Zbirno se mogu navesti i izvori na koje se pozivaju: kao prvo, Biblija, a zatim filozofi, povjesničari i retoričari grčke i rimske antike te srednjovjekovni i kasniji (njima suvremeni) teolozi i pravnici, a naravno da se osvrću i na pojedine novine i prethodne refleksije o novinama, pa tako i jedni na druge. Fritsch i Hartmann bili su jednoznačno protivnici novina, a Weise i Peucer zagovornici, dok su Besold i Hartnack nastojali odvagnuti pro i contra te ići nekim "srednjim putem".
"Novinsku revoluciju", o kojoj svjedoči ova knjiga, omogućila je dakako revolucija koju je pokrenuo Johannes Gutenberg sredinom 15. stoljeća izumivši tiskarsku tehniku. U prvo vrijeme namijenjen za tiskanje knjiga religioznog, a zatim sve više i sekularnog karaktera, Gutenbergov je tiskarski stroj već u 16. stoljeću poticao nastanak novina, jer su ga nizozemski i njemački trgovci koristili kako bi tiskali i među sobom distribuirali izvještaje i oglase korisne za poslovanje. Međutim, tek početkom 17. stoljeća nastaju "prave novine", a kriterij za to je, kako navodi Wilke, "periodični način objavljivanja", odnosno redovitost izlaženja. Relation iz Straßburga (danas Strasbourga) počeo je zlaziti 1605., a Aviso iz Wolfenbüttela 1609. Najprije su izlazili jednom tjedno, a zatim dvaput tjedno. Zanimljivo je da se paralelno s novinarskom praksom rađala i znanstvena refleksija o novinarstvu, ono što se danas naziva žurnalistikom ili, modernije i općenitije, komunikologijom i mediologijom. Wilke kaže da nije čudno da se kritička refleksija o novinarstvu začela baš u Njemačkoj, jer su tokom 17. stoljeća u Njemačkoj novine nastajale i stjecale popularnost u mnogo većoj mjeri nego u ostatku Europe (Fritsch 1676. navodi da na njemačkom ima više od 50 periodično objavljivanih časopisa). Prvo zabilježeno očitovanje o fenomenu "novih časopisa", a ujedno i upozorenje koje se može protegnuti na čitavu povijest novinstva i medija, sve do danas, nalazimo već 1609., kad je Gregor Wintermonat, urednik jednog polugodišnjaka, zapisao da se novine "ne smije podcjenjivati kao što to neki smatraju" i da su one korisne ne samo za razne dužnosnike nego i za privatne osobe, odnosno za svakoga.
Treba imati u vidu da su se rasprave o novinstvu u to vrijeme oštro dijelile na zastupnike i protivnike (kao i u slučaju svakog novog mas-medija, od filma preko radija i televizije do interneta), pa su u njima sudjelovali mnogi tadašnji intelektualci koji su se i inače rado upuštali u polemike, uključujući i ovdje zastupljene autore, Hartnacka (kojeg su, zbog njegove sklonosti polemikama, zvali "borbeni pijetao") i Hartmanna (koji je u svojim religiozno-moralističkim spisima govorio protiv raznih poroka: plesa, psovanja, pijančevanja... i ovisnosti o novinama.
Ondašnji svijet, a time i svijet medija, umnogome se razlikovao od današnjega – politički, ekonomski, tehnički. Dovoljno je da se zapitamo koliko su novine, kao prvi masovni medij, u ono doba doista bile masovne, kako s obzirom na broj novina koje su izlazile i njihovu nakladu, tako i s obzirom na pismenost stanovništva. Osim toga, ondašnji "novi časopisi" nisu bili samo (a u prvo vrijeme nisu bili uopće) dnevne novine s izvještajima o dnevnim događanjima u pojedinim gradovima, regijama, Europi i svijetu, nego su i tematski i učestalošću izlaženja objedinjavali više vrsta onoga što danas uključuju novinarstvo i publicistika (od dnevnih novina, tjednika i mjesečnih časopisa posvećenih aktualnostima do stručno-znanstvene periodike). Peucer na jednom mjestu navodi vrste časopisa o kojima raspravlja: "časopisi koji sadrže samo znanstvene stvari", "časopisi koji obećavaju čitatelju posebno i uglavnom galantne stvari kojima se naravno daje neki interesantan naslov", "časopisi koji se bave građanskim stvarima", "časopisi koji sadrže stvari različitih vrsta koje se odigravaju na dnevnoj bazi", a svi oni se, prema Peuceru, "tiskaju na različitim mjestima i nastoje izlaziti ili tjedno ili mjesečno ili u proizvoljnim polugodišnjim razmacima na različitim jezicima".
Međutim, usprkos razlikama između sedamnaestog i dvadeset i prvog stoljeća, prastare rasprave o razlozima i implikacijama objavljivanja novina pokazat će nam da su njihovi i naši problemi u suštini jednaki, ali su kod nas postali kudikamo kompleksniji i neizmjerno su se uvećali. Dakle, opseg i doseg sedamnaestostoljetnih medija ne mogu se uspoređivati s današnjima, ali čitajući rasprave ondašnjih "komunikologa" nećemo se čuditi kao da čitamo izvještaje o životu na nekoj drugoj planeti, nego ćemo prepoznavati njihove teme i dileme kao svoje.
Da bih to prikazao, pokušat ću sistematizirati i samo naznačiti probleme kojima se bave navedeni autori. To su: uzroci, načini i svrhe publiciranja "novih časopisa", odnosno razlozi za objavljivanje novina, principi i pravila novinarske struke, te zadaće novina.
Svi autori svjedoče o nekoj vrsti naelektriziranosti koju su u ono vrijeme među ljudima izazivale novine. Fritsch i Hartmann govore čak o "ovisnosti o novinama". Uzrok toga autori nalaze u – znatiželji, koja jest svojstvena čovjeku kao takvom, ali je novine potiču i čine nezasitnom. Taj zaključak, premda se može činiti banalnim, objašnjava (sve)moć medija i danas. Jedno je zadovoljavanje znatiželje kao "ljudske, suviše ljudske" karakteristike, a drugo je eksploatiranje te karakteristike i manipuliranje njome u svrhu stjecanja profita ili vladanja. Danas se, u svrhu medijske (a zapravo ekonomsko-političke) produkcije života, prvenstveno producira znatiželja. S pseudodemokratskim medijima kao što su Facebook i Twitter, taj se problem komplicira: teži se ne samo tome da se sazna sve o drugima, nego i tome da drugi saznaju sve o nama. A to odgovara današnjem izokrenutom odnosu medija i stvarnosti, gdje mediji stvaraju, a ne tek prikazuju stvarnost. Korak od stvarnosti prema medijaliziranoj stvarnosti, vodio je, vidimo danas, i dalje: od medijalizirane stvarnosti prema medijskoj stvarnosti kao prvoj, a možda i jedinoj stvarnosti, što je proces koji je bio praćen osiromašenjem stvarnosti, jer što se, na liniji spektakla, ne uklapa u medije, to se ne bilježi, a "čega nema u medijima nije se ni dogodilo". Naposljetku se može reći da su mediji postali supstitut (siromašnog i bijednog) života, kao što je to, prema Marxu, religija.
Što se tiče principa i pravila novinarske struke, autori raspravljaju o ispravnom izboru vijesti i načinu oblikovanja vijesti, o vjerodostojnosti, istini i objektivnosti, o razlikovanju privatnog i javnog (te o cenzuri koju, u ono pred-demokratsko vrijeme, većina ovih autora eksplicitno odobrava), kao i o stilu koji se mora odlikovati kako jasnoćom i razgovijetnošću tako i elegancijom, bez obzira na to što se radi o novinskim, a ne o književnim tekstovima.
Što se, pak, tiče zadaća koje novine moraju izvršavati, može se reći da su oni autori koji su nastojali obraniti novinstvo pred kritičarima te zadaće zamišljali prilično ambiciozno. Gotovo da nema područja ljudskog mišljenja, djelovanja i stvaranja u kojemu – prema Peuceru, Weiseu i Hartnacku – novine ne bi mogle i trebale doprinijeti. Naglašava se ipak ekonomska (trgovačka), pedagoška (znanstveno-stručna i moralno-religiozna) te politička (javno-građanska i vojna) funkcija novina, a osobito je zanimljivo njihovo isticanje uloge novinstva u pisanju povijesti: novine se ne pišu samo za sadašnji trenutak, nego i za budućnost, odnosno za buduće pisce povijesti, što novinara stavlja pred posebne odgovornosti. Danas, kada i tvorci i čitatelji novina gledaju na njih kao da traju i imaju trajati onoliko koliko treba da ih se prelista (ili, u boljem slučaju, pročita) – ovo bi trebao biti podsjetnik na to da su novine zapravo "povijest u malom" i da se "velika povijest" uvijek pisala na temelju izvora koji su nalikovali na novine ili su doista bili novinski.
Utopijske novine
Slijedeći navedene autore, ali i suvremene teoretičare medija, moglo bi se izlučiti tri glavne zadaće novina: informiranje (s težnjom k refleksivnoj objektivnosti), educiranje (uključujući socijalno osvještavanje građana i odgajanje tzv. aktivnog građanstva) i zabavljanje (što ne znači nužno banalizaciju i dezintelektualizaciju). One imaju (i imale su u svakoj epohi) svoje negativne, manipulativne adekvate: dezinformiranje, indoktriniranje i zaglupljivanje, koji doduše proizlaze iz "naravi" medija kao takvih, ali obično govore o instrumentaliziranosti medija od strane vladajućih ekonomskih i političkih struktura. No – nastranu ovi negativi – informiranje, educiranje i zabavljanje tri su elementa koja bi trebala biti zastupljena i balansirana u idealnim novinama, pa i u idealnom novinskom članku.
Ako takvih novina kod nas nema, to ne znači da ih ne bi trebalo biti. No, kako stvari stoje, danas je to utopijski cilj, čak i ako razmišljamo nešto pragmatičnije: skupilo bi se valjda među svim hrvatskim zaposlenim i nezaposlenim novinarima dovoljno dobrih i zainteresiranih za ovakav projekt; potencijalnih čitatelja ima sigurno više nego što se to čini kad se baci površan pogled na predjele koje su poharali 24 sata i 7 Dnevno; samo još da se srede "sitnice" kao što je financiranje dnevnih novina koje bi trebale biti javni medij i formalno i sadržajno.
U međuvremenu, postojeće novine treba pratiti, čitati, komparirati, analizirati i kritizirati, baš kao što su činili oni Nijemci prije 300-400 godina. Veza između tradicije novinarstva i tradicije refleksije o novinarstvu nije slučajna: da u Njemačkoj nije bilo onih pra-komunikologa u 17. stoljeću i razvoja medijske kulture u narednim stoljećima, danas vjerojatno ne bi bilo spomenutog Frankfurter Allgemeine Zeitunga i berlinskog Tageszeitunga, koji su uzor za dnevne novine na svjetskoj razini, ili Die Zeita, tjednika koji je jednostavno nenadmašan, također u svjetskim razmjerima.
Kao što bez čitanja novina ne možemo znati što se zbiva u novinarstvu i s novinarstvom, tako još uvijek bez novina ne možemo znati što se zbiva u svijetu i sa svijetom, kakve god one bile. Novine su, kaže optimistično Daniel Hartnack 1688. godine, "otvaranje knjige čitavog svijeta". Otvorite li neke hrvatske dnevne novine, pa osjetite razočaranje, mučninu, gađenje i zaključite da su novine jadne, te da je stoga jadan i svijet u kojem i o kojem novine pišu, zaključak neće biti pogrešan, ali ćete barem znati na čemu ste i s čim imate posla. Na primjer, mogli biste saznati da imate posla s godišnjim odmorom od pameti, koji u većini naših novina traje cijelu godinu.
h-alter
