Potkova
Nije prošlo dugo otkako smo na ovim stranicama pisali o tome kako ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek shvaća teoriju potkove. Za neupućene, teorija potkove kaže da su ekstremna desnica i ekstremna ljevica mnogo sličnije nego što se čine: što su ekstremnije, to su, poput vrhova potkovice, jedna drugoj bliže.
Pa je onda i ministrica, nakon masovnog ustaškog skandiranja na zagrebačkom Hipodromu, nakon Šibenika i Benkovca, zaključila da između ekstremnih desničara i ekstremnih ljevičara nema većih razlika. A i mi smo, nema tome dugo, na ovim stranicama nešto zaključili: ako vam netko nudi teoriju potkove, to u praksi obično znači da vas smatra konjem. Ali smo zaključili i da HDZ ove jeseni od te teorije neće odustati.
I doista: dok nekoliko desetaka maskiranih huligana strateški raspoređenih od Splita i Zagreba do Rijeke i Vukovara diktira ritam političkih zbivanja u državi, a HDZ-ovci i dalje mantraju o “ljevičarskoj histeriji”, Obuljen Koržinek pojavila se u studiju HRT-a da utvrdi gradivo. “Vi ste spomenuli Benkovac i spomenuli ste Šibenik”, zamjerila je voditelju, “ali niste spomenuli da su lijevi aktivisti u Rijeci tražili otkazivanje gostovanja izraelskog koreografa Naharina u ime genocida za koji oni kažu da se provodi na području Palestine.” Pa je voditelja opomenula: “Ne treba isticati samo jedne, a ne spominjati druge. To vam je isti, potpuno isti mentalni sklop.”
U sklopu proučavanja mentalnog sklopa osobe koja o mentalnom sklopu govori, prvo ćemo rasklopiti zbivanja u državi kojom vlada njena vlada.
Logika je, treba priznati, besprijekorna: prvo dozvoliš ulici da ti otkaže nekoliko srpskih kulturnih događaja i kompletnu državu odvede u smjeru povišenih tenzija, a onda zbog istih tih povišenih tenzija podržiš otkazivanje još jedne izložbe
Split
Neposredni povod za ministričin napad na lijeve ekstremiste u Rijeci bio je napad desnih ekstremista u Splitu. Logično: kada pedesetak ustašoidnih Torcidaša pod fantomkama navali na djecu, starce i jednog branitelja Vukovara pogrešne nacionalnosti, pa ih potjera iz gradskog prostora dovikujući “smeća srpska”, urlajući “za dom spremni” i cinično dobacujući “neće vam nitko ništa”, koga osuditi ako ne riječke aktiviste?
Planirana splitska folklorna priredba gostiju iz Novog Sada, znamo, na kraju se nije održala, policija je od onih pedesetak wannabe fašista uspjela pronaći devetoricu, a ostale je to razbjesnilo pa su najavili veliki skup podrške pritvorenim kolegama na Rivi. Bio je to prvi i za sada jedini test masovne popularnosti antisrpskih nasilnika koji ovih dana ordiniraju po Hrvatskoj. A završio je – znamo i to – debaklom.
Jedva dvije-tri hiljade ljudi okupilo se da zapjeva Thompsona i kasnije okrene pečenog vola u društvu Marka Skeje. Za usporedbu, kada je 2014. godine policija onemogućila ulazak splitskih navijača na utakmicu Dinamo – Hajduk, na istoj toj Rivi demonstriralo je nas 30-ak hiljada. Danas, pritom, udruga koja okuplja sve navijače Hajduka broji ravno 119 hiljada i 836 članova. Ultrasi sa sjeveroistočne okuke Poljuda, ispada, u svojim crnokošuljaškim akcijama ne samo što nemaju masovnu potporu, nego nemaju čak ni potporu vlastitog stadiona.
Svejedno, uspjeli su sve nas koji već godinama sudjelujemo u projektu izgradnje narodnog Hajduka i slušamo posprdne komentare kako nam “ulica vodi klub” potopiti, barem u očima javnosti, u isti fašistički mulj. Ali lako za muku nas navijača koji se ovih dana sramimo, pravdamo sebi i drugima, istupamo iz članstva ili pišemo bijesna pisma vodstvu navijačke udruge. Naredni dani, naime, pokazali su da se ovog puta ipak ne radi samo o vječnoj medijskoj temi splitskog nogometnog kluba i njegovih navijača. I da to što ulica vodi klub možda i nije najveći problem. Jer ovdje, kako stvari trenutno stoje, ulica vodi državu.
Zagreb
Već u noći uoči splitskog prosvjeda povela ju je tako Preradovićeva ulica u Zagrebu. Nekoliko desetaka maskiranih huligana ondje je obilježilo otvaranje Dana srpske kulture i izložbe “Efemeris – legat Dejana Medakovića” pjevajući Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Uto se doznalo da je Medaković, osim što je bio Zagrepčanin, izbjeglica iz Endehazije i uvaženi intelektualac, bio i jedan od koordinatora izrade Memoranduma SANU-a.
Povedena ulicom, država – utjelovljena u ministrici Obuljen Koržinek – brzo je zauzela jasan stav: “Moram priznati da o toj osobi nisam ništa znala.” Pa onda ipak malo jasnije: “Ovo što sam pročitala – ako je istina da je bio sudionik pisanja Memoranduma SANU-a, ne razumijem koji je motiv Prosvjete ili onih koji su to organizirali.”
I dok si rekao en-de-ha, maskirani ustašoidi u centru glavnog grada prestali su biti problem, a problem je postala srpska manjina. Pa dobro, neka je: autoru ovog teksta nije ni na kraj pameti da na bilo koji način zastupa bilo koga tko je osamdesetih potpaljivao nacionalističku lomaču u odajama SANU-a. Sve ono što bi se moglo dodati – da je ista ta srpska manjina u Hrvatskoj učinila više za antifašističke vrijednosti nego mnogi koji danas obitavaju na ljevici, da šta god učinila ionako nikad neće ispuniti kriterije idealnog Srbina koje joj nameće većina – uzaludno je. Kada si manjina, tvoje je da budeš najveći problem.
Rijeka
O Dejanu Medakoviću, koliko se zna, nije bilo riječi na riječkom Prvenstvu Balkana u karateu. Ipak, ulica je državu odvela i tamo. Pokraj dvorane na Zametu srpske karatiste od maskiranih batinaša je spasila – ili maskirane batinaše od srpskih karatista, nikada nećemo saznati – hrvatska policija. Ministrica kulture o tom se događaju nije oglasila, što joj ne zamjeramo pošto nije ministrica fiskulture. Nije se međutim oglasila ni o otkazivanju večeri folklora u Ogulinu zbog straha gostiju koji su trebali doputovati iz Banje Luke, a ni o otkazivanju književne večeri u Zagrebu na kojoj se trebao predstaviti beogradski Muzej knjige i putovanja. Možda, kao ni o Medakoviću, o tome još uvijek nije ništa čula.
Vukovar
Zato je čula za izložbu “Srpkinja – heroina Velikog rata” koju je u Vukovaru uoči otvaranja zatvorila tamošnja ulica u vidu lokalnih BBB-ovaca, pojačanih za ovu priliku gradonačelnikom Marijanom Pavličekom. Izložba je, inače, trebala biti postavljena na Dan primirja kojim se u brojnim zemljama obilježava kraj Prvog svjetskog rata. Ali zašto bismo obilježavali završetak svjetskog rata ako mi onaj svoj domaći još uvijek vodimo?
Odnosno, riječima Obuljen Koržinek: “U ovom trenutku povišenih tenzija zaista ne vidim smisao da konzulat Republike Srbije u Vukovaru, u tjednu kada se kao Hrvati sjećamo najveće traume iz Domovinskog rata, da netko baš u tom tjednu organizira takve događaje u Vukovaru, meni to stvarno nije prihvatljivo.” Logika je, treba priznati, besprijekorna: prvo dozvoliš ulici da ti otkaže nekoliko srpskih kulturnih događaja i kompletnu državu odvede u smjeru povišenih tenzija, a onda zbog istih tih povišenih tenzija podržiš otkazivanje još jedne izložbe.
Rezime
I evo nas, dakle, otprilike na polovici kratkih Dana srpske kulture koji su se pod sloganom “Kultura spaja” pretvorili u dugu mračnu hrvatsku noć. Rezime: četiri otkazana kulturna zbivanja, jedan prosvjed, jedan masovni fizički napad koji je u zadnji tren spriječila policija, nekoliko noćnih akcija ekipe pod maskama i skandal oko Dejana Medakovića. Sve to u izvedbi jedva nekoliko desetaka huligana koje ne podržavaju ni ostali navijači njihovih klubova. A tek nas čeka najveći izazov.
Jer sjetimo se, u petak 14. novembra, uoči premijere predstave “Venezuela” Ohada Naharina, ispred HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci na scenu stupa ekstremna ljevica. I mada ovaj tekst nastaje nekoliko dana ranije, zahvaljujući ministrici kulture već sada možemo podnijeti detaljan izvještaj o tamošnjim nemilim događajima. Naime: “To vam je isti, potpuno isti mentalni sklop.” Pred historicističkim pročeljem na Kazališnom trgu okupit će se tako nekoliko desetaka maskiranih ljevičara, skandirajući izraelskom koreografu “Treći Reich!” onako kako su njihovi desni pandani skandirali Endehaziji i uzvikujući na sav glas “Sieg Heil!” kao što su ovi vikali “ZDS”.
Dio njih pokušat će fizički napasti scenske radnike, ali će ih na sreću spriječiti policija. Drugi dio nahrupit će na glavni ulaz pa istjerati na ulicu balerine i baletane, šeretski im dobacujući “neće vam nitko ništa” i “smeća židovska”. Pa će se na kraju u medijima pojaviti i ministrica kulture da osudi incident, dodajući ipak kako “u ovom trenutku povišenih tenzija, u tjednu kada se kao Hrvati sjećamo najveće traume iz Domovinskog rata, zaista ne vidim smisao da netko organizira gostovanje koreografa kojeg financira jedna genocidna država…”
Ili možda neće biti baš tako. Nema veze: bez obzira na rasplet riječkog prosvjeda, opet ćemo slušati pripovijest o “istom mentalnom sklopu” desničara i ljevičara, nastavit će se prijetnje Srbima, nastavit će se vječno okrivljavanje posljednjih ostataka jedne manjine koja je odavde protjerana prije 30 godina i nastavit će se političko parazitiranje na mržnji usmjerenoj prema njoj. Što je valjda i logično. Jer kako bi ulica vodila državu da se država ne svodi na slijepu ulicu?
