Hrvatskoj nedostaje ustavna lojalnost, spremnost da se vlastita ovlast ne gura do kraja samo zato što se može, a protivnika ponižava zato što smeta
„Neću da kopam po đubrištu sreće
Ne bih da zaprljam ruke
Moć počiva negde iza debelih vrata
Ja bih hteo da vladam“
Milan S. Mladenović
Nije ovo navijački tekst u još jednoj svađi Pantovčaka i Banskih dvora, ne radi se ni o Milanoviću ni o Plenkoviću. Obojica su, svak na svoj način, politički prolazni, jedan u posljednjem predsjedničkom mandatu, drugi najdugovječniji hrvatski premijer, ali s iznenađujuće malo stvarnih promjena Hrvatske iza sebe. Oni su povod. Ne i tema. Tema je Ustav. Ustav Republike Hrvatske.
Države ne žive od karaktera ljudi koji u njima, privremeno, obnašaju funkcije. Ne. Žive s nadležnostima, procedurama, institucijama, ograničenjima. Zato valja govoriti o Ustavu. Ne zato da bismo izabrali stranu u sporu, ne da navijamo, već stoga što se ustavni patriotizam iskazuje u želji da država funkcionira kako ju je Ustav uredio, da društvo živi ustavne vrednote. Jer u slobodnoj i demokratskoj državi, otvorenom, pluralnom i građanski zrelom društvu, zbilja ne smije biti zbir improvizacija i pozornice za taštine, već stvaranje slobodarske, pristojne, obrazovane, uspješne republike. Hrvatska kao bolja republika. Ne kao nastavak sukoba!
Pariz zato i nije tema. Jer problem nije hoće li nekoliko hrvatskih vojnika ili policajaca proći pariškim asfaltom. Nije pitanje ni je li francuski mimohod ceremonija, protokol, diplomatska gesta ili politička poruka. Bit leži u tom što je jedna protokolarna situacija razotkrila ozbiljnu grešku, to što Hrvatska ima Ustav, zakone, vojsku, policiju, predsjednika, Vladu i načelnika Glavnog stožera, no nema stabilan mehanizam kojim se sukob ustavnih ovlasti prevodi u rješenje.
Hrvatski predsjednik paradoksalna je figura. Bira se izravno, ima najjači demokratski legitimitet u državi, no nema gotovo nikakve svakodnevne poluge vlasti. Vlada, naspram toga, ima aparat, upravu, ministarstva, proračun i operativnu vlast. A ipak se ne može praviti da predsjednik ne postoji tamo gdje mu Ustav daje ulogu. U obrani, sigurnosnoj i vanjskoj politici. Sukob stoga nije eksces sustava, već je ugrađen u sustav čim izravno izabrani predsjednik ima jaku legitimaciju, a Vlada gotovo sve poluge.
Vladina strana nije bez pravnog argumenta. Zakon o obrani ministru obrane daje ovlast odlučivanja o prelasku granice radi protokolarno-ceremonijalnih aktivnosti. No Milanovićeva pozicija nije tek stvar hira ili mašte. Ustav ne definira predsjednika kao počasni ures vojske, već ga uvodi kao vrhovnog zapovjednika. Pitanje, stoga, nipošto nije banalno, može li se zakonska kategorija protokola koristiti tako da se ustavna ovlast predsjednika praktično obesmisli?
Zakoni, pravnici uče, mogu Ustav razrađivati, provoditi, pojašnjavati. No ne smiju ga poništiti. Mogu urediti tehniku, ali ne i mijenjati nositelja ovlasti. Ovlaštenje im je propisati proceduru, a opet ne tako da postanu blanketni amandman na Ustav. Ustavna ovlast ne mora biti apsolutna da bi bila stvarna. Samo, ako je zakon učini nebitnom upravo tamo gdje treba imati učinak, tad više ne govorimo o razradi Ustava, no o njegovu potiskivanju. Slično smo već doživjeli kod izbora predsjednice Vrhovnog suda. I tu Ustav predsjedniku Republike daje ovlast predlaganja, ali je zakonom potom ubačen javni poziv i procedura. Formalno, predsjednička ovlast nije ukinuta. Stvarno, mogla se ostvariti samo kroz zakonski tok. Nisu to sasvim identični slučajevi, no pripadaju istoj obitelji ustavnih „bolesti“. Običan zakon ne ruši ustavnu ovlast frontalno, ali je okružuje procedurom. Sve dok ne postane upitno koliko je uopće od Ustava ostalo.
Gornjim počinje problem države bez arbitra. U ozbiljnom ustavnom poretku takvi sporovi ne bi smjeli ostati predmetom tiskovnih konferencija, prijetnji i dnevnih interpretacija. Morao bi nastupiti arbitar, Ustavni sud. Ne kao servis jedne strane, već moderator ustavne zbilje. No hrvatski je problem u tome što arbitar nije izvan utakmice. Jer i sam je podugo biran logikom upravo političkog duga, ideološke predvidljivosti i stranačkog računa. Pa nije problem samo u tome što se danas, s deset sudaca, ne može skupiti većina. Problem je kakva se većina traži i oko čega se ona, kad postoji, zapravo stvara. Saborska dvotrećinska većina nije čarobni štapić. Ako se stvori oko znanja, integriteta i ustavne metode, može dati autoritet. Ako se stvori oko podobnosti, ne jamči neovisnost. Samo „vlasništvo“ nad sucem. I sudom.
Kompetencija nije ukras. Ona je uvjet neovisnosti. Sudac koji ima znanje i profesionalni autoritet može se emancipirati od politike koja ga je birala. Sudac koji zna da bez politike ne bi bio gdje jest, politici ostaje dužan. A gdje je stručnost incidentalna, dug prema političkoj bazi postaje temeljna valuta. Tad Ustavni sud ne stvara saveze znanja, već koalicije očekivanja. Ne proizvodi ustavni smisao, samo ustavno prilagođavanje. I savijanje. U ozbiljnom Ustavnom sudu ne postoje samo većine. Jer one su više od toga, stavovi oko ustavnosti. Suci različitih svjetonazora mogu doći do zajedničkog ustavnog smisla ako ih vežu metoda, argument i svijest o instituciji. Problem nije, dakle, to što ustavni suci imaju svjetonazor. Problem je kad osim svjetonazora nemaju dovoljno ustavne kompetencije i ljudske samostalnosti da, ponad političkog očekivanja, kreiraju ustavni argument. Tad od moderatora ustavne zbilje Ustavni sud postaje navijačka skupina. U togama.
Ustav, jasno, nije palačinka da ga se okreće nakon svake tiskovne konferencije. Ako do jučer vrijedi jedno tumačenje ovlasti, danas drugo, sutra treće, tad ne živimo u ustavnopravnom poretku, već s ustavnim dnevnim menijem političke koristi. U takvom poretku prijetnje, obrati i iznenadna tumačenja nisu eksces, već metoda. Pravo se ne koristi da konflikt smiri, već da mu se pridaju legitimacija i institucionalno pokriće.
Nije nevažno što se, nakon spora oko vojske, rješenje pokušalo pronaći u policiji. Pravno nije isto pitanje. Policija nije u ustavnoj sferi predsjednika. No politički, stvar je indikativna. Kad vojska zapne o Ustav, politika posegne za policijom. Kad jedan dio sigurnosnog sustava postane ustavno sporan, drugi se pokušava poslati kroz postrana vrata. Tako se sada i policiju, formalno apolitičnu i nestranačku, uvlači u arenu institucionalnog nadigravanja. Problem se time ne rješava. Samo se seli. S vojske na policiju, s Ustava na proceduru, s ustavne odgovornosti na političku snalažljivost. A ondje gdje država prema van ne zna jasno pokazati tko u njeno ime govori, drugi ne moraju stvarati pukotine. Dovoljno je da ih prepoznaju i koriste. Mala država koja ne zna artikulirati vlastitu obrambenu i vanjskopolitičku volju, lako postaje valuta za potkusurivanje većih saveznika, objekt diplomatskih aranžmana i prostor tuđih sigurnosnih interesa. Država koja sve manje djeluje kao subjekt, a sve više kao slučajnost.
Usporedno pravo ne daje asa ni Milanoviću ni Plenkoviću. Francuska poznaje snažnu predsjedničku ulogu u obrani, ali i Vladu koja vodi politiku nacije. Njemačka u miru zapovijedanje vojskom daje ministru obrane, u stanju obrane kancelaru. Austrija razlikuje predsjedničko vrhovno zapovjedništvo od operativne zapovjedne vlasti ministra. Sve jasno. Ozbiljni sustavi ne skrivaju temeljne odnose moći u fusnotama zakona.
Sad dolazimo do onog što Hrvatskoj nedostaje. Ne samo bolji tekst zakona, ne bolji predsjednik ili premijer. Nedostaje ustavna lojalnost, spremnost da se vlastita ovlast ne gura do kraja samo zato što se može. Niti da se protivnika ponižava zato što smeta. A da se Ustav ne pretvara u osobno oružje, batinu taštine ili političke većine. Nedostaje ono što su ozbiljni konstitucionalisti oduvijek znali, da se Ustav ne brani samo od otvorenog nasilja, već i od pravno urednog „varanja“ njegova smisla.
Da, i zato Pariz nije tema. Tema je država koja u zonama podijeljene vlasti nema dovoljno ustavne lojalnosti, a često ni arbitra koji bi znao, htio i mogao reći što Ustav propisuje. Nije problem samo kako Milanović od Ustava stvara pozornicu vlastite logoreje. Nije problem ni što Plenković ustavne odnose svodi na dnevnu pragmu. Problem je što između njih ostaju vojska, policija, vanjska politika, Ustavni sud, Ustav sam. Stisnuti između ambicija i taština.
Ustav ne propada tako da ga netko otvoreno gazi. Ne uvijek. Katkad propada tiho, kad jedni viču, drugi administriraju, a institucija koja bi ga trebala tumačiti nema snage, znanja ili autoriteta da kaže što on znači.
