U vrlo nezanimljiv hodnik OŠ "Šime Budinić" u Zadru gdje obitava 97 % katoličke djece, postavljen je kip Majke Božje, skraćeno Gospe. Ministar prosvjete nam je objasnio kako je to čist ok, i ništa nije sporno, jer nigdje ne piše kako je to zabranjeno. Hodnik kao i svaki drugi školski hodnik u čijem dnu, daleko od očiju javnosti, stoji imitacija stijene i Gospin kip, replika poznate lurdske inačice, rad nepoznatog majstora (umjetnika).
Gospa je majka,koja je podnijela ogromnu žrtvu jer je:
- bezgrešno začela i zbog toga stigmatizirana kao amoralna;
- prošla Scile i Haribde dok je uopće rodila;
- morala pomiriti se s činjenicom da je njeno dijete Božji sin, sa svim pravima ali i ogromnim obvezama koje mu po rodnoj liniji pripadaju;
- na kraju, morala ostati bez njega i gledati kako ga razapinju i muče samo zbog političkih igara i smicalica ondašnjih vlastodržaca i hudog naroda koji je umjesto da bude zahvalan na svemu dobrome što je Isus donio, izabrali pomilovati lokalnog lopova Barabu.
Zaključno,imala je sina kojeg praktički nikada nije imala za sebe, i doživjela je valjda najveću tragediju koja može zadesiti jednu majka i roditelja uopće, a to je smrt djeteta. Složićit ćete se, nema veće tuge i tragedije. Kada kažete majka ispune vas i preplave pozitivna osjećanja. Ja bih izdvojila osjećaj ljubavi, zaštićenosti i dubokog poštovanja. Ako Gospu shvatimo kao sinonim za bilo koju majku svijeta onda se zbilja prema njoj trebamo odnositi s velikim poštovanjem i pijetetom. Jesmo li 97%,9% ,7% ili 0% vjernici nije bitno. Kao niti činjenica kojoj vjeri pripadamo.
Prije dosta godina, moja svekrva koja je vjernica, vratila se kući iz obližnje lokalne Crkve gdje je bila organizirana procesija u znak poštovanja i slavljenja jedne "od Gospi“. Došavši kući pružila mi je mali komad platna, ne veći od par centimetara na kojem je bio lik lijepe, ali napaćene mlade žene tužnog izraza lica, prikazan dosta realistično sa sitnim izvezenim slovima u podnožju "Majka Božja". Silno me je dirnula ta njena gesta, jer sam shvatila kako me svojim darom prihvaća i cijeni kao majku njene unučadi.
Moj stav o vjeri je uglavnom manje-više poznat, a i javno iznesen u mojim tekstovima na virtualnim stranicama ovog portala. Platneni lik Majke čuvam i danas u svojoj kutiji uspomena i sitnica.
Kad bih ja bila Gospa i kad bi me kao majku stavljali na kojekakve zidove gdje se sjete, po školama, bolnicama, vašarskim improviziranim štandovima s nalijepljenom cijenom i prikazivali nerealno zarumenjenih obraza sa krunom na glavi, ili izrađivali moj lik od kojekakve plastike, gipsa ili koječeg drugog, i stavljali mi svjetleće aureole i kičaste haljine i to sve skupa još jednom zamatali u još veći kič, i kad bi tamo neki prolazni ministar (jer oni danas jesu a sutra nisu) ocjenjivao jesam li po zakonu ili nisam, jesam ili ok ili nisam.... kada bih ja bila Gospa, silno bih se uvrijedila i shvatila kako je moja silna žrtva zapravo bila apsolutno uzaludna.
Gospa je majka,koja je podnijela ogromnu žrtvu jer je:
- bezgrešno začela i zbog toga stigmatizirana kao amoralna;
- prošla Scile i Haribde dok je uopće rodila;
- morala pomiriti se s činjenicom da je njeno dijete Božji sin, sa svim pravima ali i ogromnim obvezama koje mu po rodnoj liniji pripadaju;
- na kraju, morala ostati bez njega i gledati kako ga razapinju i muče samo zbog političkih igara i smicalica ondašnjih vlastodržaca i hudog naroda koji je umjesto da bude zahvalan na svemu dobrome što je Isus donio, izabrali pomilovati lokalnog lopova Barabu.
Zaključno,imala je sina kojeg praktički nikada nije imala za sebe, i doživjela je valjda najveću tragediju koja može zadesiti jednu majka i roditelja uopće, a to je smrt djeteta. Složićit ćete se, nema veće tuge i tragedije. Kada kažete majka ispune vas i preplave pozitivna osjećanja. Ja bih izdvojila osjećaj ljubavi, zaštićenosti i dubokog poštovanja. Ako Gospu shvatimo kao sinonim za bilo koju majku svijeta onda se zbilja prema njoj trebamo odnositi s velikim poštovanjem i pijetetom. Jesmo li 97%,9% ,7% ili 0% vjernici nije bitno. Kao niti činjenica kojoj vjeri pripadamo.
Prije dosta godina, moja svekrva koja je vjernica, vratila se kući iz obližnje lokalne Crkve gdje je bila organizirana procesija u znak poštovanja i slavljenja jedne "od Gospi“. Došavši kući pružila mi je mali komad platna, ne veći od par centimetara na kojem je bio lik lijepe, ali napaćene mlade žene tužnog izraza lica, prikazan dosta realistično sa sitnim izvezenim slovima u podnožju "Majka Božja". Silno me je dirnula ta njena gesta, jer sam shvatila kako me svojim darom prihvaća i cijeni kao majku njene unučadi.
Moj stav o vjeri je uglavnom manje-više poznat, a i javno iznesen u mojim tekstovima na virtualnim stranicama ovog portala. Platneni lik Majke čuvam i danas u svojoj kutiji uspomena i sitnica.
Kad bih ja bila Gospa i kad bi me kao majku stavljali na kojekakve zidove gdje se sjete, po školama, bolnicama, vašarskim improviziranim štandovima s nalijepljenom cijenom i prikazivali nerealno zarumenjenih obraza sa krunom na glavi, ili izrađivali moj lik od kojekakve plastike, gipsa ili koječeg drugog, i stavljali mi svjetleće aureole i kičaste haljine i to sve skupa još jednom zamatali u još veći kič, i kad bi tamo neki prolazni ministar (jer oni danas jesu a sutra nisu) ocjenjivao jesam li po zakonu ili nisam, jesam ili ok ili nisam.... kada bih ja bila Gospa, silno bih se uvrijedila i shvatila kako je moja silna žrtva zapravo bila apsolutno uzaludna.
