Kada Norac i Josipović zabrljaju

Najmanje 50 civila, uglavnom Srba, koji ni na koji način nisu sudjelovali u ratnom sukobu niti pomagali neprijatelju, likvidirani su u Lipovoj Glavici i na Pazarištu u gospićkom kraju između 16. i 18. listopada 1991. godine, ustvrdila je na kraju suđenja 2003. godine sutkinja Ika Šarić. Sudsko vijeće potvrdilo je da su Tihomir Orešković i Mirko Norac davali nalog za odvođenje civila iz kuća i podruma, njihovo zatočenje i likvidaciju, pri čemu je Norac na Pazarištu osobno ubio jednu ženu. Organizacija, odvođenje, zatočenje i ubijanje civila provođeno je po nalogu Norca i Oreškovića, utvrdilo je sudsko vijeće, i za ta nedjela ratnog zločina kaznilo ih s 12, odnosno, 15 godina zatvora.

Ratni zločinac Norac kaznu je odslužio, izašao je nakon deset godina, više od dvije trećine odslužene kazne, i povukao se iz javnog života.

Nenadano, ponovno ga je "uskrsnuo" predsjednik Ivo Josipović, koji nije htio propustiti još jednu besmislenu polemiku koju je potaknula njegova glavna protukandidatkinja na predstojećim izborima HDZ-ova Kolinda Grabar Kitarović o rehabilitaciji 12 generala koje je 2000. umirovio tadašnji predsjednik Stjepan Mesić jer su se u uniformi poželjeli baviti politikom.

Htijući valjda, prema svojoj uobičajenoj navadi, da mu vuk bude sit, ali i sve ovčice na broju, Josipović je ustvrdio kako "danas, govoriti o generalima kao o jednoj općoj kategoriji, nakon toliko godina njihove karijere, nema puno smisla, svakog čovjeka treba posebno gledati. Ima različitih generala, od nekih koji su otišli u mirovinu i ne bave se ni politikom niti vojnom doktrinom. Ima nekih koji su, recimo tako, 'zabrljali' i bili su osuđeni od hrvatskog suda za ratne zločine, imamo neke koji su vrlo ugledni, uspješni biznismeni... ".

Što je pjesnik ovoga puta htio reći, standardno, ostao je misterij. Osim što su zlokobno i zastrašujuće na uzbunu zazvonile riječi da "ima nekih koji su, recimo tako, 'zabrljali' i bili su osuđeni od hrvatskog suda za ratne zločine". Kako je Norac jedini među dvanaestoricom osuđeni ratni zločinac, jasno je da je mislio na njega. Ali, zabrljao!? Narediti i organizirati ubijanje 50 civila je brljanje?

Netko tko želi da ga se smatra državnikom govorio bi o sramoti od generala koji je počinio stravičan ratni zločin nad nedužnim civilnim stanovništvom. I to upravo onaj kojemu je osobno u rujnu 2010. oduzeo čin general-bojnika, dok mu je njegov prethodnik Stjepan Mesić godinu dana ranije kao osuđenom ratnom zločincu oduzeo sedam odlikovanja.

Proračunati, sitni politikant, međutim, u grabežu za glasove govori o generalima koji su, eto, zabrljali. Jer, tko bi se blasfemično usudio dirnuti u generale, naše "svetinje", i to dva mjeseca prije izbora? Jesu li u Josipovićevoj optici dečki tog listopada 1991. godine bili ponešto nestašni, šalili se, malo zaigrali, možda nešto i popili pa, eto, na kraju i zabrljali i ode 50 glava po kratkom postupku?

Nisu, naravno. Jasno je Josipoviću da je riječ o prestrašnom zločinu kojega se i sam duboko i iskreno gnuša i svom ga silom osuđuje.

Je li mu nespretno pobjegla nesmotrena riječ, kao što se na dnevnoj bazi događa njegovoj glavnoj suparnici? Naravno da nije. Josipović uvijek beskrupulozno kalkulira i pomno bira riječi koje će izgovoriti, ovisno o ušima kojima su namijenjene. Nije, naime, uputno u ovoj užarenoj braniteljsko-domovinskoj histeriji izreći riječ od koje se mršti mnoga obrva od Savske 66 pa sve do Vukovara. Pa se onda gnjusni, surovi ratni zločin za potrebe izborne kampanje s lakoćom pretvori u brljanje. Onih 50 nesretnika ionako je odavno pod zemljom pa im je sasvim svejedno kako se danas kategorizira pokolj koji su im upriličili naši generali, dika naša i ponos. Toliko o "novoj pravednosti" u kojoj je dopustivo postojanje eufemizama za masovnu egzekuciju nevinih ljudi, samo zato što su Srbi, ne bi li se ušićarilo štogod u izbornim kutijama.

Isti taj Josipović, nema tomu dva tjedna, na skupu povodom 10. godišnjice Documente – Centra za suočavanje s prošlošću istaknuo je, s punim pravom, da su ljudi iz te nevladine organizacije "naša savjest", jer brinu o svakoj žrtvi, žele pravednost i da svatko tko je stradao i bio žrtva zla dobije satisfakciju. Pretpostavljamo i žrtve onih koji su malo "zabrljali".

Aktivistima Documente, koji su svakodnevno izloženi desničarskom brutalnom vrijeđanju i iživljavanju, poručio je kako su se prihvatili teškog i nezahvalnog posla, zbog "prijepora i problema mnogih da prihvate istinu, da prihvate jednake kriterije kada je riječ o zločinima i odgovornosti". Pod koje kriterije potpada generalsko brljanje koje za sobom ostavlja desetine mrtvih tijela nije pojasnio, ali svakako nije propustio prigodničarski ustvrditi kako su Documentine aktivnosti "zaista ozbiljne zadaće koje doprinose zdravom duhu društva". Documenti je prije dvije godine dodijelio Povelju RH za iznimno i uspješno poticanje procesa suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj, dokumentiranje i istraživanje prijeratnih, ratnih i poslijeratnih zbivanja te suradnje s organizacijama civilnoga društva i sličnih institucija u svijetu. No, svojom najnovijom brljotinom sam nije dao ni najmanji doprinos duhovnom ozdravljenju društva. Štoviše, ovakvim je relativiziranjem brutalnog ratnog zločina učinio korak od sedam milja unatrag u ovom od pravde i jednakosti teško obogaljenom društvu. Ili je pojavljivanje na skupu Documente također bilo isključivo u funkciji prikupljanja glasova?

Norac je s brljanjem, nadamo se, završio. Josipović sa svojim ne posustaje, pogotovo u predizbornoj godini. Čovjek se tek zahuktava.

S Kolindom Grabar Kitarović i Milanom Kujundžićem potpuno smo načisto. Znamo što s njima dobivamo, i to nije nešto za čime bi se pristojan čovjek pomamio. Međutim, ni nakon pet godina mandata mi zapravo nemamo pojma tko je i što je Ivo Josipović. I za što uopće glasamo kada glasamo za Josipovića.

Mediji sada već sustavno objavljuju analize njegovih stavova i poteza pod egidom "koji je Josipović pravi?". Nedavno su Index i Jutarnji list pobrojali tek nekoliko iz predugog niza primjera u kojima Josipović zapada u kontradiktornosti i sukobe sam sa sobom, ovisno o dnevnopolitičkom prilikama. Primjeri pokazuju da je spreman praktički istodobno zastupati potpuno suprotstavljene stavove e da bi se dodvorio publici kojoj se obraća.

Tako da uistinu ne znamo koju politiku zastupa trenutačni šef države. Je li njegov pravi stav o kapitalizmu i ulaganjima onaj iznešen u Financial Timesu kada kaže: "Najveća prepreka reformama je u našim glavama. Kad god se netko pojavi kao ulagač, u društvu dolazi do reakcije da taj dolazi da ovdje ostvari dobit, a mi to ne smijemo dozvoliti. To je vjerojatno naslijeđe iz bivšeg političkog sustava, socijalizma”? Ili ipak onaj izrečen na saboru Nezavisnih hrvatskih sindikata: “Liberalni kapitalizam koji se zasniva na pohlepi, a čiji ceh najviše plaćaju radnici došao je do ruba pa je vrijeme da se počne graditi društvo koje neće zanimati jedino profit, već poštivanje radnih i socijalnih prava građana. Vrijeme je da Hrvatska dosadašnji model bezobzirnog liberalnog kapitalizma, koji se više ne može ni ekonomski održati, zamijeni modelom društveno odgovornog poslovanja”? Pa nas je ostavio u teškoj nedoumici je li Ivo Josipović socijalist i socijaldemokrat ili ipak rigidni neoliberal.

Dijametralno suprotne stavove u svega nekoliko mjeseci zastupao je i na temu eksploatacije nafte. U svibnju je potegnuo do SAD-a žestoko lobirati kod velikih naftnih kompanija da se uključe u istraživanje nafte i plina u Jadranu, tvrdeći im da je riječ o neslućenim mogućnostima za uspješan biznis, i vidjevši u tome svijetlu hrvatsku budućnost. No, kada je shvatio da se uz jalovi SDP neće ugrijati na izbornoj vatrici, okrenuo se ORaH-u čija je anketna popularnost u velikoj ekspanziji i naglo "pozelenio", jer mu ta stranka potporu uvjetuje odricanjem od zagovaranja naftnog biznisa. Pa tako već ujesen Josipović tvrdi: “Rasprave o mogućem crpljenju nafte i plina u Jadranu su izlišne. Po svim naznakama, tamo nema ekonomski isplativih nalazišta nafte”.

Nije se proslavio ni na pitanju famoznih ćirilićnih ploča u Vukovaru. Nakon što su prosvjedi u Vukovaru praktički već zamrli, a raprave utišale, upravo ih je Josipović ponovno razgorio izjavom da "ako ne želimo poštovati Ustavni zakon, onda ga moramo mijenjati". Kada su stvari otišle na zlo, pjesmu je, naravno, promijenio pa kaže prošle jeseni: “Naprosto je teško, nakon što smo krvavo stekli svoju neovisnost i nakon što smo uz puno truda Hrvatsku pokazali kao europsku zemlju, zemlju europskih vrijednosti, gledati ovo što se danas događa”.

Raspomamio se predsjednik iznenada i na bolonjsku reformu, kazavši kako očekivani rezultati u velikoj mjeri nisu ostvareni te da “sve statistike govore da smo podobrazovano društvo, nemamo dovoljno visokoobrazovanih, nemamo dovoljno doktora znanosti, a znanja koja stječemo nisu u funkciji ostvarenja tržišnih ciljeva”. Račanov ministar znanosti i obrazovanja Hrvoje Kraljević morao ga je podsjetiti kako je upravo on "jedan od ključnih krivaca za njezin neuspjeh, jer je radna skupina čiji je Josipović bio najutjecajniji član 2003. napisala 'smeće koje je postalo zakon'".

Uveo je Josipović i verbalni delikt, pa je na oltar pravovjernog razmišljanja prinjeo žrtvu svog glavnog analitičara Dejana Jovića zbog stavova o atmosferi u kojoj se održavao referendum o neovisnosti Hrvatske. Iako oduvijek za većinu hrvatske javnosti kontroverznih i problematičnih stavova, Josipović ga je gotovo pet godina čvrsto držao uz sebe, da bi ga ne trepnuvši "smaknuo" kada je iznio vlastito mišljenje koje bi njegovu šefu moglo nagristi izborne šanse. Unatoč tome što je šef građane pozivao da se ne boje, da ne šute, da budu slobodnomisleći i samosvjesni.

Jedino, dakle, što smo s velikom izvjesnošću u ovih pet godina spoznali jest da Josipoviću interes građana nije na srcu. Barem ne u top-ten prioriteta.

Na žalost, imamo to što imamo. Favorita u predsjedničkoj utrci za koga ne znamo tko je, što je, što zastupa, za koga radi, za što se bori i bori li se uopće. Glavna mu protukandidatkinja glavinja u smušenoj i nesuvisloj kampanji, sama proizvodi afere na svoju štetu, svakodnevno se saplićući o vlastite izjave. Veliki je enigma kako je s komunikacijskim sposobnostima koje nam upravo ovih dana prezentira uspjela postati pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, s posebnom zadaćom da rad tog saveza "iskomunicira" običnim ljudima.

I na ovim izborima pred nama su samo loša rješenja. Primorani smo birati manje zlo. Dobro nam, očito, ni na predstojećim predsjedničkim izborima nije suđeno. Opet ćemo zabrljati.