Tko to hoda po gori zelenoj? Osviješteni budući političar. Nije šala, mada djeluje tako. Bude me me strah od ljudi koji se osvješćuju jednom u četiri godine ili onih koji se jednom osvijeste, ne prođu na izborima i kasnije zaborave da su ikada i pomislili biti osviješteni.
Možda ne bi trebalo trošiti riječi na neke prošle i buduće aktivnosti u cilju promicanja pojedinih političkih opcija, ali šutnja znači odobravanje, a zdrav razum ne trpi više izlizane, stare metode promidžbe tipa „kruha i igara“.
Naime, čitajući pojedine programe „osviještenih ljudi“, upitam se koliko bi osviještenosti u njima bilo da imaju kvalitetan posao, dobre prihode, samouvjerenost i zadovoljstvo sobom i osobnim životom? A onda dilema; ne bi li si prvo trebali to urediti pa onda pokušali urediti život ljudi u zajednici koju žele zastupati?
Prozirno i isprazno je koristiti tuđe ideje, izgovarati velike riječi o planovima sa istim ili sličnim matricama programa. Zar osoba, budući političar, ne bi trebala imati osobne kreativnosti i ideje te nametnuti se takvim načinom da ne ostavi prostora za pozadinsko razmišljanje s upitom: u čemu je kvaka?
Hoćemo, moramo, trebamo, su znakovite riječi koje uz pripadajuću riječ MI, većim dijelom znače – JA. Već viđeno u mnogim političkim karijerama s početkom, sredinom i krajem zastupanja građana. Stoga se nova idealna platforma u predstavljanju za lokalne izbore, pojavljuje briga o okolišu i zraku koji udišemo, uz obećanje novog vremena i novog načina zastupanja interesa građana.
U kroničnom nedostatku slogana za isticanje prepoznatljivosti političkog programa, poseže se za svim ne bi li djelovalo zvučnije, prodornije, uvjerljivije, svježije i što zelenije. Ekologija postaje okosnica političkog programa, jer je taj problem zaista sada od posebnog značaja za građane našeg Grada. A koliko političara uopće poznaje osnovne odredbe Zakona koji dotiču tu problematiku?
Politika po svojoj definiciji je kolektivna djelatnost, ona ne pretpostavlja postizanje pojedinačnih ciljeva nego općih i posebnih, usuglašenih, bez obzira na početnu raznovrsnost. Postizborne koalicije najbolje to pokazuju. Stoga je jedina nada u građanskim inicijativama koje pritiscima pokreću politička rješenja za postizanje općekorisnih ciljeva.
Bez toga, polako u hodu, izgube se početna obećanja, namjere, humanost i istina. Zato se s razlogom pojavljuje strah od zelenih i drugih aktivnosti budućih političara. Pozvati medije, obuti čizme, hodati po blatu i obavljati javne radove besplatno, u korist onih kojima je to u opisu posla, ne djeluje uvjerljivo. Da ne spominjem korištenje manjinskih skupina, socijalnih statusa i drugog čega bi se jedno uređeno društvo trebalo stidjeti što ima.
Dakle, kada političari promiču slogan Mi zeleni, ekološki i socijalno osviješteni, nameće se zaključak da jedini ofarbani i zeleni u toj priči možemo biti Mi Građani, ako budemo lakovjerno slobodnom voljom, pogrešnoj političkoj opciji dali svoj glas.
