Peti dan je ruske agresije na Ukrajinu. U petak samo izvijestili da su Putinovi ciljevi postavljeni jako apstraktno i da je teško govoriti o njegovoj trenutnoj vojnoj taktici. Situacija se nije puno promijenila ni preko vikenda. Ukratko, borbe se vode oko dva najveća ukrajinska grada, Harkova i Kijeva, što otkriva da je glavni cilj početne vojne taktike usmjeren ka osvajanju velikih gradova i rušenju ukrajinske vlasti. Ako ne fizički, onda bar simbolički preuzimanjem središta gradova i zgrada državnih institucija. Držanje pod kontrolom glavnog i drugog najvećeg grada značilo bi de facto i dominaciju nad državom, odnosno, nad njezinim većim dijelom. To se u trenutku pisanja ovog teksta nije ostvarilo. Iako su vijesti o situaciji u Harkovu kontradiktorne, Kijev aktivno održava svoju obranu i prema zadnjim vijestima nalazi se u nekoj vrsti opsade ruskih okupacijskih snaga. Istovremeno, ruske snage najviše napreduju na južnom bojištu i za cilj imaju spojiti crnomorsku obalu sa dijelovima države pod njihovom kontrolom, odnosno poluotokom Krimom i ostatkom Donbasa. Trenutno se vode borbe za grad Mariupolj koji je bio poprište najintenzivnijih borbi i u ratnim sukobima 2014. godine.
Tijekom vikenda zapadni mediji (BBC, CNN, DW, France 24) i većina njihovih gostiju komentatora bili su složni u ocjeni da se ruska taktika pokazala neuspješnom i da su ruske snage naišle na veći otpor od očekivanog. Najčešća teza koju smo mogli čuti bila je o Putinovom Blitzkriegu koji je doživio neuspjeh. Takva analiza se najčešće onda prenosila i u hrvatskim (HRT) i regionalnim medijima (N1). Logično je da svaka vojna strategija počiva na formuli da se u što kraćem vremenu sa što manjim gubicima ispuni određeni vojni cilj. U tom kontekstu, političkom i vojnom vrhu bi odgovaralo da rat traje što kraće. Uzimajući u obzir da se u slučaju Ukrajine radi o ogromnom teritoriju i da je ruska vojska prvih dana agresije imala jasnu selekciju ciljeva, ne uništavajući pritom sustavno infrastrukturu i civilne objekte, postavlja se pitanje da li je doista Blitzkrieg nešto što je ruski vojni i politički vrh zamislio i isplanirao i da li je to, primjerice, informacija (i interpretacija) koju treba uzeti zdravo za gotovo. Pogotovo u medijskom i političkom kontekstu u kojem, umjesto vijesti, imamo bezbroj komentara i mišljenja. A takva situacija na kraju stvara nesnalaženje, a onda, rastresenost, strah, nesigurnosti i anksioznost kod samih čitatelja.
Što se tiče samog medijskog konteksta ruske agresije na Ukrajinu, mislim da ga je važno opisati da bismo bili svjesni dotoka i protoka informacija. Većina sadržaja u našim medijima su, zapravo, informacije globalnih TV kuća na engleskom jeziku. Tako jednostavno funkcionira medijsko tržište danas. Iako su naši novinari boravili u Kijevu i neki još borave u Lavovu, većina ih je, srećom, napustila Ukrajinu tijekom vikenda pomažući izbjeglicama u prijevozu do granice s Poljskom. Rat i ratno izvještavanje s lica mjesta si mogu dopustiti i priuštiti samo bogate medijske kuće s velikim resursima od kojih je bitan dio usmjeren i na održavanje sigurnosti i osiguranje samih ljudi na terenu.
Ukrajinski mediji su, logično, upregnuti, prije svega, u održavanje morala građana i vojske te dijeljenje informacija nužnih za preživljavanje u uvjetima ratnog stanja. Dio medija aktivno sudjeluje u širenju informacija i prema van, odnosno prema globalnoj publici. Kyiv Independent je sigurno izvor informacija na koji smo najčešće priključeni ovih dana svi mi koji pratimo događaje iz sata u sat. Naravno, činjenica da ste jedan od malobrojnih domaćih medija na engleskom jeziku pred vas stavlja i određenu propagandu ulogu. To je s jedne strane i logično s obzirom na ratno stanje u državi, ali istovremeno i bitan faktor koji čitatelji, a i mi autori, moramo imati na umu prilikom filtriranja informacija s terena. Primjerice, Kyiv Independent redovno prenosi informacije ukrajinske strane o ljudskim i tehničkim gubicima ruske vojske. Međutim, nemamo nikakve podatke o ukrajinskim gubicima. Novinari ovog glasila pritom su prilično svjesni svoje uloge i ističu da ne objavljuju slike ni podatke o ukrajinskim snagama da ne bi neprijatelju otkrivali informacije.
S druge strane većina ruskih medija su pod kontrolom države. Oni malobrojni koji to nisu moraju prema nalogu tamošnje agencije za nadzor medija Roskomnadzor na sve objavljene vijesti staviti disclaimer da se radi o informacijama koje su proizvodi stranih agenata. Uz to, Rusija je ograničila korištenje društvenih mreža poput Twittera i Facebooka. Najkorišteniji alat komunikacije u Rusiji, Telegram, zasad nije zahvaćen spomenutim mjerama. Paralelno, Rusiju je zahvatio i val prosvjeda koji bivaju momentalno razbijani, a prosvjednici masovno hapšeni. Putinova ratna medijska strategija podrazumijeva dozirano izvještavanje o ratu u Ukrajini i narativ koji ne koristi ratnu terminologiju pa samim time i ne otkriva razmjere ruske agresije niti njihove žrtve. Ruski mediji namijenjeni stranim čitateljima, poput Sputnika i Russia Today, od jučer su dobili zabranu emitiranje u Europskoj uniji. Program Russia Todaya na engleskom jeziku sastojao se od redovnog izvještavanja reportera iz Donbasa i gostovanja mahom američkih i britanskim komentatora. Naglasak njihovih komentara i izvještaja bio je pak na širenju NATO-a i recentne povijesti agresivne vanjske politike SAD-a koje su indirektan povod za Putinov rat. Koliko će Putinova medijska strategija biti uspješna ovisi i o vojnim ishodima, ali prije svega o broju žrtava s ruske strane koje je zasad nemoguće procijeniti s obzirom da imamo samo izvještaje ukrajinskog Ministarstva obrane. Istovremeno, na društvenim mrežama, a i u zapadnim medijima, se često provlači teza da je krug Putinovih suradnika u Kremlju koji istinski podržavaju rat u Ukrajini sve uži i uži. Naravno, za tu tezu nema još dokaza, iako je preko vikenda puštena informacija da je Putin smijenio svoga načelnika generalštaba što je ubrzo demantirano jer se dotični pojavio u društvu ministra obrane Sergeja Šojgua i samog Putina dok je ovaj najavljivao stavljanje u pripravnost nuklearnih snaga
Za kraj, stanje rata nerijetko ne dopušta luksuz provjeravanja informacija na licu mjesta čemu smo svjedočili prilikom prelaska tenka preko osobnog automobila u Kijevu što je više izgledalo kao prometna nesreća, nego intencionalan čin, a na kraju se uspostavilo da je riječ o ukrajinskom oklopnom vozilu, a ne ruskom, kako su prvi izvještaji javljali potpaljujući ratni senzacionalizam. Oprez, odnosno doza zdrave distance koja bi trebala postojati prilikom filtriranja informacija u ratnim uvjetima nema za cilj dovoditi u pitanje očite činjenice poput agresije ruske vojske na drugu suverenu državu, stradanje civila ili uništenje civilnih ciljeva, nego za cilj ima izbjeći stvaranje dodatne histerije koja vodi povećanoj militarizaciji ne samo političkog diskursa, nego živih ljudi, ili tehničkim rječnikom rečeno, medijskih korisnika. To je posebice bitno za društva koja još nisu proradila svoje ratne traume kao što su ova naša postjugoslovenska.
